Otporan, ciničan i angažiran ”Izlet u Dachau” jer još ima zločinaca među nama

Ovo je prostor na kojemu prestaje pjesma. / Ovo je svijet kojega nema ali postoji. / Ovo je planina bez vrha, / mora bez noći, / pijetao bez kreste. / Ovdje je tako tiho!

To su stihovi iz pjesme Risiera. Sve ovo je pak dobra zbirka pjesama Izlet u Dachau Marka Pavlovskoga (Fraktura, 2018.), nevelika zbirka sastavljena od dvaju ciklusa Izlet u Dachau (21 pjesma) i Božić u Auschwitzu (14 pjesama), koja se sva vrti oko dvojnosti razvidnih u početnom citatu.

Risiera iz istoimene pjesme koncentracijski je logor u niši koncentracijskih logora koji se provlače pjesmom (Sobibor, Jasenovac, Risiera, Auschwitz, Buchenwald, Dachau, Treblinka, Mauthausen, Sachsenhausen, Torgau), ali ništa u zbirci nije igra brojki, premda ima i kartaških igara i brojeva (Il giuoco della spada), u kojima brojni nemaju igraćih karata u rukavu, i općenito nikakve druge karte u rukavu doli osobne karte u obliku logorskoga broja, koji im kao adut služi jedino zato da bude ulaznica u glavni režirani program, riječju holokaust.

I nama čitateljima, ili slušateljima, to su verbalne karte kojima maštom posjećujemo, ili da se poigramo Galileijem – mente concipio, Pavlovskijevu tekstualnu izložbu o holokaustu, ali onda potom i o zločinu općenito (Dresden, Hirošima), koji se zrcali u posebnome, praktički neiskazivome – ”velikome i strašnome Ništa”, istovremeno i Realnome i Simboličkome (Praška ulica).

Izložbom vrvi plejada desubjektiviranih koji nam se razdaju u dvojnosti.

(1) Jedni su desubjektivirani činom pretrpljenoga zlodjela – Židovi, Cigani, Srbi itd. – i fizički i kulturno ubijeni, ”obrijanih brada, zatrtog jezika i zabranjenog pisma”, istodobno kolektivizirani i dekolektivizirani, identificirani. Kolektivni logoraši, bezimeni, tjelesa, ljušture samo su meso provučeno kroz staru flajšmašinu, hladnu mehaniku flajšmašine, čeličnoga pauka koji ne provlači ono somatsko kroz zvjerski mehanizam, nego ”ljudski bezdan zlokobne ideje”. Mrežu Realnoga i Simboličkoga. Iracionalnost razuma u srcu Zapada, znanstvenost i eksperimentalnost ubijanja, da se malo poigramo Galileijem – mente concipio (Božić u Auschwitzu). Identificirani su ljudi. Gramatičkim posesivnošću i intimnim leksikom lirski glas udahnjuje žrtvama dušu, ljudskost, prisnost, intimnost, dom, srce, ljubav, povijest, identitet – tragedija je osobna, obiteljska, prijateljska, društvena, nacionalna, svjetska (”pradjede”, ”nećakov otac”, ”svom ujaku”, ”oca, majku, brata i sestru” itd.). Upravni govor, tamo gdje ga ima, simulira svjedočanstva ljudi.

 

(2) Drugi u opreci desubjektivirani su svojim urađenim zlodjelom. Zašto urađenim? Zato što je zlodjelo uzdignuto na razinu rada. Predano temeljito, racionalno, svakodnevno, kao slaganje cigli pri zidanju (pretući, zakopati žive, spaliti, izgladniti, ugušiti, pseudoznanstveno instrumentalizirati…). Zločinci su desubjektivirani jer iza njih ne ostaju imena, nemaju identiteta, ništa ljudsko više u sebi. I kada se spomenu Hitler, Mengele, Dancinger, to zvuči šuplje poput: ”Grozomorna tišina u kojoj ničeg nema.”

Temeljna je dvojnost ovoga pjesmotvora i fino izveden odnos teme i medija: ”prostor na kojemu prestaje pjesma”, reprezentiran upravo pjesmama. Tišina koja buči, koja je eksklamativna (”Ovdje je tako tiho!”).

U naslovnoj pjesmi Izlet u Dachau lirski glas kazuje: ”Nikada neću poći na izlet u Dachau”, jer ”vladala bi” (…) ”[g]rozomorna tišina u kojoj ničeg nema”. Tišini se suprotstavlja glazba. Kao što se šutnji suprotstavlja otpor. A ovaj je zbirka i jedno i drugo – i glazba i otpor. Lirski glas, premda ostaje sublimno nijem pred tišinom, razara tvrdnje da pred zapreminom zvjerstva može vladati samo nijema sublimnost tišine (R. Kearney, Lyotard, Adorno, Žižek, Rešicki). Lirski glas pjeva, istodobno se usputno pitajući kako je ista ruka mogla stvarati i takvu glazbu (Bach) i takve zločine (logori). Međutim, ako se bolje pogleda, i u glazbi i u zvjerskim zločinima Drugoga svjetskog rata, baš kao i u igri (Il giuoco della spada), prevladava red, struktura. I zato lirski glas pjeva (Via Ghega). Neka prevlada ono bolje od čovjeka, onaj bolji red, bolja struktura. Ljudskim iznašašćem – pjesmom – neka se unizi zvjerstvo, koje smo kukavički nazvali po životinjama. Kao da one od svijesti i iz uvjerenja ubijaju. Samo čovjek ima razum, i samo je čovjek iracionalan, i samo je čovjek dovoljno drzak da uvijek sve svali na drugoga.

Ali umjetnička reprezentacija ne smije biti obmana. I zbog toga je Izlet u Dachau i otpor. Premda izlet sugerirao nešto lagano, uživalačko, neobavezno i senzacijski, ovaj je izlet opor, ciničan, nalegao na stvarnost, kako bi rekao Peter Bürger. Angažiran. Jer još ima potencijalnih zločinaca među nama (Praška ulica, Nebo je orao). Jer suprotno od tišine koja može biti sublimna, šutnja može biti kalkulantska, kompromisna, kaže lirski glas:

Da povičem glasno usred iličkoga / poslijepodneva / ‘HEIL HITLER!!!’ / o čemu bi vaša šutnja govorila – / o suprotstavljanju? / Ili pak, odobravanju?

No šutnja je ujedno i zvuk koji je najviše pitijski od svih jer može značiti svašta i ništa, a ne samo krajnji pol dijapazona. Što je, primjerice s angažmanom ako to na ulici povikne neki opak, naoružan i sulud grmalj, a ti šutiš i eventualno pozoveš nadležne službe? Ubraja li se to u suprotstavljanje? Ili odobravanje? O eskapističkim je tonovima riječ u pjesmi Polinezija: ”Eh, kamo sreće – / otploviti oceanom prije raspada Carstva / pa jesti šipak negdje kod Pitcairna ’41., ’91., danas…”

Većina je pjesama kratka, pripovjedna, slobodnostišna, ali ne slobodno stihijska jer pjesmotvor je vrlo osmišljen, koncizan i ciljano se služi određenim diskurzivnim strategijama. Doduše, u toj osmišljenosti pjesme donekle slabije funkcioniraju kao pojedinačne, veći smisao dobivaju shvaćene kao cjelina, kao jedna Pjesma. Najveći dio pjesama ima na svojemu kraju detonator za zaokrenutu semantičku eksploziju. Detonator nas hrani tužnim, gorkim i ciničnim perspektivama koje deautomatiziraju naš automatizirani pogled na zlodjelo. Automatiziran u tolikoj mjeri valjda zato što ga tako puno oko nas ima, i tako puno ga je uvijek i bilo. Poneke pjesme svoju zlokobnost nagoviještaju sintaktičkim paralelizmima i anaforama koje pojačavaju tragiku, trajnost i jednokratnost svakoga pojedinog zločina. On u sebi uništava cio svijet. Svaki put iznova. A retorička pitanja, to trajno i bezvremensko pjesničko sredstvo, otkrivaju nam najveću enigmu zbirke:

Tko zna kamo su ih odveli / tko zna kada će doći po mene / ali zaista, nitko nikada / neće moći objasniti u potpunosti / zašto su uopće dolazili po nas?

Bit zbirke otkriva nam programatska pjesma Knjižničar, ujedno i zadnji naslov knjige:

Iz dana u mjesec, iz stoljeća u tisućljeće, u mašti i znanosti, vječan i bezimen, tu sam da vam služim.

I to je bit i pouka kratkoga Izleta. Valja sve zapisati i valja sve zapisati po Istini, trudeći se, dakle, biti objektivan i nepristran (”U svojoj samoći klasificiram nepristrano”), neovisno o tome tko će suditi jer Istina će nas osloboditi.

Bonislav Kamenjašević

Izbor poezije iz zbirke Marka Pavlovskoga Izlet u Dachau:

Risiera

Ovo je prostor na kojemu prestaje pjesma.

Ovo je svijet kojega nema ali postoji.

Ovo je planina bez vrha,

mora bez noći,

pijetao bez kreste.

Ovdje je tako tiho!

 

Via Ghega

Pitao sam svoga nećaka

kako može ići svaki dan svirati

na mjesto

u kojem je izbrisana čitava njegova porodica.

Odgovorio mi je da svaki dan odlazi

na mjesto

u kojem je izbrisana čitava njegova porodica

svirati

da ne bi bilo tiho.

 

Polinezija

Postoji, kažu, polinezijski otok u furlanskom vlasništvu

na kojemu se govori tršćanskim jezikom.

Riječ je o potomcima brodolomaca

vježbeničkog broda Beethoven

nastalog 1915. Nakon isplovljavanja iz New Castlea

u Australiji.

Sve su to talijanski mediji otkrili 1991.

Eh, kamo sreće –

otploviti oceanom prije raspada Carstva

pa jesti šipak negdje ko Pitcairna ’41., ’91., danas…

 

Božić u Auschwitzu

On vodi nas u svoju sobu

dodir mu je blag nježan drag

on vodi nas u svoju sobu

riječi mu pune ohrabrenja sućuti topline

on pjevuši radosne pjesmice

i nutka nas slatkišima sokom šećerom

dok pred nama puni špricu

zadovoljno nas gladi po glavama

on nosi sreću pored srca

ušivenu na rukav bijele kute

mi mu zahvaljujemo na dobroti

kažemo hvala Vam doktore

on na to kaže samo

znanost će vam biti zahvalna

i molim vas djeco

koliko vam puta moram reći

zovite me Jozef

 

Promatrao sam

Promatrao sam svoj grad nestajati u magli,

promatrao sam maglu, bila je to samo para,

promatrao sam paru iz lokomotive crnog vlaka,

promatrao sam crni vlak iz njegove unutrašnjosti

promatrao sam unutrašnjsot našeg vlaka

promatrao sam u vagonu nas, stoku,

promatrao sam nas stoku i ćutio naš strah,

promatrao sam ćutanje straha, razlilo mi se po rukama,

promatrao sam ruke, njima odgurivao slabije od sebe,

promatrao sam slabije od sebe, bilo mi ih žao,

promatrao sam svoju žalost, u što su me to pretvorili,

promatrao sam svoju pretvorbu u sjećanjima,

promatrao sam svoja sjećanja od zabrane ulaza u dućane,

promatrao sam zabrane što postadoše progon,

promatrao sam progone, ugledao natpis,

promatrao sam natpis nad vratima Auschwitza,

promatrao sam Auschwitz, vidio ljude kako se smiju,

promatrao sam osmijehe zatvorenika u logoru,

promatrao sam logor u kojem nam nisu uspjeli oduzeti dušu,

promatrao sam dušu, svoju dušu,

izlaziti van

 

Vlak za Treblinku

Jednoga je dana pred popisivača

stao stari Židov.

Nije imao radnu knjižicu

niti ikakvih drugih papira

ali prema kapou varšavskog geta

taj je bio ovdje od pamtivijeka.

Pitao ga je što radi.

Odgovorio je: „Promatram.“

Trenutak nakon odsječne geste rukom

već je bio u koloni prema kolodvoru,

sljedeći tren – u vlaku za Treblinku.

Dok su se šćućureni

natiskivali jedan o drugoga

u mračnoj utrobi vagona,

poput čovjekolikih miševa u klopci,

njegovi ga suputnici upitaše za ime.

„Jahve“, reče On tiho.

 

Knjižničar

Ja sam Knjižničar, čuvar memorije.

Nemam jedno ime jer ja sam mnogi.

Moj je zanat od najdrevnije zore.

U svojoj samoći klasificiram nepristrano,

povijest i svijet, neodvojene jedno od drugog,

od Hössovih dnevnika do sarajevske Hagade.

Sačuvao sam, u svom beskrajnom katalogu,

početke pismenosti

ali i napisao početak prošlog stoljeća pa oslijepio.

Tišina je moje jedino oružje, u njoj radim.

Tišina je i moj najveći neprijatelj,

njome napisana djela

prikupljam

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...