Novo poglavlje Marka Cindrića: Televizijski “opasni dečko” uživa u pisanju poezije

"U poeziji uživam toliko da ne znam kako ću se vratiti glumi kad sve ovo prođe", priznaje nam talentirani glumac i otkriva kako se snašao u novoj, velikoj ulozi na njemačkom te što će prvo napraviti kad se ukinu mjere izolacije.

Trinaest godina nakon što je zbog raznih glumačkih angažmana zatvorio svoju bilježnicu poezije, Marko Cindrić vraća se prvoj ljubavi – pisanju. Iako ga u novijim projektima, kao što su ratna mini-serija “Nestali” te filmovi “Broj 55” i “ZG80” gledamo uglavnom kao “opasnog frajera”, riječ je samo o dobro odrađenim ulogama – pravog Marka dobri stihovi zanimaju puno više od držanja puške ili kvartovskih šora.

“Imao sam sreću što mi se na životnom putu našao gospodin George Peck, bivši ravnatelj The Oxford School of Drama, glumačke škole koju sam završio. Studente je učio da je vrhunac čovjekovog iskustva u poeziji koju moramo komunicirati i na tome sam mu zahvalan. Vratio sam se pisanju poezije nakon skoro trinaest godina i u tome trenutno uživam do takve razine da ne znam kako ću se vratiti glumi kad sve ovo prođe. Poezija je za mene komunikacija sa samim sobom, s Bogom kojeg vidim u svemu oko sebe, kroz svakodnevne situacije, kroz let ptice, kroz otpor ega i vlastite sebičnosti. Pomaže mi da se dignem iznad sebe i vidim širu sliku čitavog postojanja, kozmosa”, priča nam zagrebački glumac i otkriva da se iza njegova “tough guy” TV imidža zapravo krije puno posla i promišljanja.

Gradski (Nestali), Crni (Broj 55) i Kizo (ZG80) su likovi na koje sam potrošio puno vremena u pripremi, upravo zato da bih im dao istinu kroz film ili seriju kojoj pripadaju. Puno vremena mi ode na pozadinsku priču, ali zato svaka scena ima nekog smisla, otvaraju se vrata koja se na prvu, na papiru zapravo ne vide. Ako uspijem podijeliti s publikom dio svoje duše koja se zrcali u nekoj od karakteristika lika, onda je to po meni transcendentalno iskustvo. Ljudi to osjete. Prepoznaju se u tome. Drago mi je što imam priliku biti dio takvih priča, jer mislim da njima mogu dati istinu, a mislim da su i autori tih projekata to vidjeli u meni. S druge strane, kroz takve projekte mogu doći blizu svojih filmskih junaka djetinjstva poput Jean Paula Belmonda i Clinta Eastwooda. Zbog toga mi je ulazak u čizme ‘opasnih dečki’ puno zabavniji nego, recimo, uloge u nekim dužim TV formatima”, kaže nam Marko.

Marko Cindrić
Marko s redateljem Kristijanom Milićem te kolegama Filipom Križanom i Alanom Katićem na snimanju “Nestalih”

Nedavno prikazana serija “Nestali” u režiji Kristijana Milića jedan mu je, kaže, od najdražih projekata dosad, i to ne samo zbog komercijalnog uspjeha. Na snimanju se, otkriva, posve nenadano vratio prirodi.

“Tijekom samog snimanja i nakon viđenog materijala u montaži nadao sam da će serija postići veliki uspjeh. Na prvo gledanje osjećao sam kako mi čitavo biće govori da smo napravili dobar posao. Svaki član ekipe vođen Kristijanom Milićem i Joškom Lokasom predao se putovanju i mislim da je to publika prepoznala. Stvarno smo dali sve od sebe. Svaki dan je bio poseban i svaki smo dan od rane zore bili vani. Od djetinjstva nisam po cijele dane bio vani. Kad čovjek gleda sunce, kišu, oblake, insekte, osjeća travu pod nogama, miris kamena i borove šume i pri tome priča priču iz perioda kojeg svi u dubini svog bića osjećamo nema ljepšeg osjećaja. Zahtjevno je bilo na 40 stupnjeva biti na gorućem kamenu i zadržati koncentraciju jer, htio, ne htio – sprži te”, priznaje glumac.

Marko Cindrić
Scena iz ratnog filma “Broj 55” redatelja Kristijana Milića

Ipak, nisu svi projekti u kojima sudjeluje baš tako uspješni. Film “Bijeg do mora” redatelja Veljka Bulajića zapeo je, naime, u birokratskoj šumi i tri godine nakon završetka snimanja još nije poznato kad će biti gotov – i hoće li ga itko ikad uopće vidjeti.

“Frustrirajuće je za glumca ili bilo kojeg filmskog radnika kada se neki ljudi kojima nije mjesto u tome poslu petljaju u priču. Kada osobni interesi zamagljuju pogled prema ljudima koji su žrtvovali svoje vrijeme i život da snime taj film. Kada neki ne shvaćaju da je film posao na kojem rade stotine ljudi i ako zatvoriš pipu, kroz filmske radnike zakidaš brojne obitelji za novac koji im je potreban za život. To se dogodilo Bulajićevom filmu”, priča nam Marko.

Žvaka na cipeli političara trenutno ima veću vrijednost od umjetnika.

Srećom, karijera mu je ispunjena i puno ljepšim pričama. Prošle je godine, naime, imao pravo vatreno krštenje – u njemačkom filmu “Ein Sommer an der Moldau” (“Ljeto na Vltavi”) dobio je glavnu ulogu. “Jedna od bačenih želja vratila se prošle jeseni preko jedne berlinske casting agencije koja me pozvala na audiciju za glavnu mušku ulogu za njemački film. Radi se o senzibilnoj romantičnoj priči samohranog oca kojeg se sumnjiči da izrabljuje vlastitu kćer na turističkom brodu kojeg vozi po Vltavi. Prijateljica mi je pomogla u prvom krugu audicija kako se ne bih izblamirao i uopće mogao konkurirati za tu ulogu, jer, u principu, njemački nisam koristio kako spada desetak godina. Sve se odigralo jako brzo i nakon drugog kruga audicija u Pragu su mi rekli da me žele u toj ulozi. Snimanje je bilo nevjerojatno izazovno jer mi je njemački treći jezik. Nisam ga u početku osjećao. Kolege mi govore njemački, ja sve razumijem, ali ne osjećam ga. Čak bih rekao da imaju i drukčiji stil igre od nas. Cijeli scenarij sam naučio napamet u tjedan dana kako bih jeziku dao prirodnost i kako ne bi bilo iznenađenja. Uglavnom, jako lijepo iskustvo”, otkriva Marko, glumac koji je, ako smijemo primijetiti, jednako tražen u kazalištu, na televiziji, ali i filmu.

Marko Cindrić
Predstava “Nora – lutkina kuća” u režiji Senke Bulić jedan mu je od najdražih projekata

“Performansi i predstave koje sam radio s Ivicom Buljanom i Senkom Bulić su mi dali oštricu koju inače ne bih dobio, ali film i TV su ti koji su me privukli da se uopće bavim glumom. Osjećam se doma kada mogu kopati po hiperrealizmu, koji je moguć u sva tri medija. Mogu sa sigurnošću reći da sam adrenalin junkie u potrazi za transcendencijom. Trenutno sam u razdoblju kada izuzetno cijenim svoje vrijeme i nekako nemam živaca za duge periode proba”, kaže Marko koji, poput ostalih kulturnih djelatnika, čeka rješenje pandemijske situacije i – nada se najboljem.

“Sigurno će se otvoriti nove platforme i načini rada, ali bez uzajamne podrške u obliku sindikata poput američkog SAG-a ili engleskog Equityja opet će dolaziti do podjela i forsiranja pojedinaca u vlastitim interesima. Moramo svi biti suglasni, glasni i konkretni. Moramo dići budžet za kulturu i vratiti je gdje joj je mjesto. Narod bez kulture ne vrijedi ništa, a trenutno žvaka na cipeli političara ima veću vrijednost od umjetnika”, kaže i dodaje da će, prije povratka na pozornicu, po ukidanju mjera ipak odraditi neke druge prioritete: “Zagrlit ću i izljubiti roditelje i sve drage ljude, otići na road trip, popit pivo u dobrom društvu, uživati u slobodi života koju smo itekako podcijenili”.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More