prvo slovo kulture

Mark E. Smith: Nervozna energija i autentična živost u pokretačkoj snazi The Falla

”Everybody likes me, they think I’m crazy”, režao je neponovljivim, jedva razumljivim mančesterskim naglaskom Mark E. Smith davne 1979. na ”Live At The Witch Trials”, debitantskom albumu The Falla. Tijekom iduća četiri desetljeća, Smith je ispalio stotine rečenica idealnih za citiranje, no ta dihotomija predstavlja prilično precizan opis njegova stvaralaštva.

Smith je umro 24. siječnja u šezdesetoj godini života i za sobom ostavio jedan od najzanimljivijih i najopsežnijih opusa postpunk ere sjajno ocrtan legendarnom sintagmom pokojnog DJ-a Johna Peela: ”The Fall su uvijek drukčiji, uvijek isti”. U četrdeset godina karijere, s više od trideset studijskih albuma i sa šezdesetak ljudi koji su u nekom trenutku bili članovi benda, Mark E. Smith bio je i ostao jedina konstanta u The Fallu. Njegov grintavi, nazalni vokalni stil i ”ah” na kraju gotovo svake riječi učinili su ionako rječite, vrlo često kriptične tekstove neprobojnima na prvo slušanje. Kroz sve te godine njegova vokalna izvedba uvijek je prštala nervoznom energijom i autentičnom živošću, istodobno plijeneći pažnju slušatelja i jasno dajući do znanja da osobnost vlasnika tog jedinstvenog glasovnog aparata nije baš uvijek najugodnija.

Potvrda takvog dojma bili su vrlo često i kaotični koncerti koji su znali poslužiti kao povod odlaska članstva, koje je Smith tretirao ponajprije kao potrošnu robu. Jedan od takvih nastupa bio je i u ljeto 2008. u sklopu festivala ”Rokaj” na zagrebačkom Jarunu. Predstava koju je Smith tada izveo teško se može opisati profesionalnom, ali je savršen pokazatelj njegove neobične karizme i pristupa koji je kaos pretvarao u sredstvo izražavanja. Smith je u jednom trenutku urlao stihove tada friškijih pjesama kao što su sarkastična himna sredovječnosti ”50 Year Old Man”, a u drugom je poput pijanog dirigenta prtljao po instrumentima stvarajući zbrku koju su članovi benda stoički podnosili.

Ipak, čak i tada bilo je lako uočiti da u cijelom tom neredu postoji metoda. Sam Mark E. Smith je u jednom razgovoru za časopis Wire opisao kultni album Captaina Beefhearta ”Trout Mask Replica” kao ”slobodnu formu izvedenu s disciplinom”. Sličan opis može se primijeniti i na The Fall. Koliko god su njihove pjesme često bile na rubu koherentnosti, toliko su opet ukorijenjene u tradicionalnim strukturama rocka i bluesa, uglavnom oslonjene na čvrste, ali elastične ritmove preko kojih je namjerno šlampavi ostatak zvučne slike zvučao prirodno.

Unatoč tome što su The Fall, kao i bilo koji drugi dugovječni bend, imali kreativne uspone i padove, Smithova neumorna radna etika držala je bend ne samo neprekidno aktivnim nego i prepoznatljivim unatoč promjenama članova. Tijekom godina The Fall su se doista mijenjali, ali bi zahvaljujući unikatnoj centralnoj figuri na koncu uvijek ostali isti. Dovoljno je, primjerice poslušati neki album iz srednje faze benda poput ”Code Selfish” (1992) ili ”Levitate” (1997) kako bi se vidjelo da The Fall nisu bili posve imuni na trendove vremena u kojem su djelovali. No ono po čemu su posebni je specifična sposobnost upijanja.

Filtrirani kroz šarm pjesnika radničke klase, kakav je Mark E. Smith uvijek bio i ostao, utjecaji tada popularnih pokreta poput madchestera ili drum ‘n’ bassa utkani su izričaj benda jednakom lakoćom kojom su ”Victoriju” The Kinksa pretvorili u jedan od svojih zaštitnih znakova u osamdesetima. Teško je reći je li Mark E. Smith svjesno posvajao aktualnosti ili je jednostavno bio u pitanju utjecaj fluktuirajućeg članstva i njihovih interesa. No, iako je znao izraziti nezadovoljstvo nekim albumom ili njegovim elementima, ti mali pomaci u zvuku nikad se nisu činili kao svjesni ustupci, nego više puki produkt okolnosti.

Uvijek operirajući na rubu između undergrounda i mainstreama, The Fall su tijekom godina izgradili kultni status i čvrstu fanovsku bazu ovjekovječenu u nazivu jedne od brojnih kompilacija ”50,000 Fall Fans Can’t Be Wrong”, parodije na Presleyjevu ”50,000,000 Elvis Fans Can’t Be Wrong”. Za razliku od brojnih suvremenika, Smith ni u jednom trenu nije stao. Život je provodio između studija i pozornice izbacujući albume tempom tek malo sporijim od jednog godišnje.

Tako je i lani, vidno narušenog zdravlja, objavio ”New Facts Emerge”, svoj 31. album s The Fall. Preko čvrste, gotovo hard rock glazbe i dalje je grintao o svemu što ga iritira jednakim intenzitetom kao i prije četiri desetljeća, glasa reduciranog na promukli, jedva razumljiv lavež oblikovan godinama cigareta i neurednog života. Naslov albuma ipak govori nešto drugo. Mark E. Smith je nakon svih tih godina i dalje bio okrenut onom što dolazi, nikad se ne zadovoljavajući počivanjem na prošlim uspjesima.

Dok su njegovi brojni postpunk suvremenici profitirali na činjenici kako nove generacije iznova otkrivaju njihov rad i lagodno utonuli u ciklus legacy koncerata svirajući najveće hitove, posljednjih je godina tvrdoglavo odbijao svirati materijal stariji od 2007. Jasan je to pokazatelj da za svojeg glavnog autora The Fall nije bio jedan album, jedna pjesma, jedna turneja. Bio je to način života, radni proces koji je trajao sve dok se njegov pokretač poput dotrajalog stroja nije samo ugasio.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...