Marina Šur Puhlovski: Orao i vrane

birdmanProbudio se u bolnici s onom vrstom glavobolje zbog koje bi glavom mogao lupati o zid. Povez na glavi, ruci, bolovi u cijelom tijelu, to je bilo jutro.

I lica bolesnika na susjednim krevetima, dva desno, dva lijevo, četiri preko puta, broji automatski, ukočena pogleda zagledana u vlastitu nevolju i u nevolje ostalih – koje su ih ovdje okupile – s nekom tupom znatiželjom. Onom bez pitanja.

Zadnje čega se sjeća je kuhinja njegovog susjeda, kod kojeg je kupio vino…

Susjed je prvo natočio vino – demižonku od deset litara – koja su ostavili u dvorištu. Zatim su se popeli na kat, gdje je susjed smjestio kuhinju, tko bi znao zašto. U većini kuća kuhinje su dolje, ali njegova je gore. Kuću je sagradio od dobitka na lutriji, možda je to razlog: neuobičajeni putovi, neuobičajena rješenja, misli.

Gore su otišli podmiriti račun, nešto popiti i popričati. On je dobar kupac, pa ga susjed časti. Zimi kod njega kupuje polovicu praseta, koju patku, puru, suši šunku.

U kuhinji sjede sučelice jedan drugome razgovaraju o vinu. O zemlji. O urodu. O trećem susjedu čija žena ima lupus.

– Znam ja što je bolest – govori mu susjed, čija se kćer u djetinjstvu opekla vrućom vodom. Do danas nije ozdravila.

Susjed je mještanin, on je vikendaš s kleti. Kupio ju je da se odmori od betona, u koji gleda otkad se rodio. I on i žena. I nema ništa protiv, voli taj svoj beton, voli grad. U njemu je rođen, u njemu će valjda i umrijeti. Ali povremeno bi osjetio takvu želju za prirodom da bi ga to gotovo boljelo…

Ne izlet u prirodu nego boravak na selu.

Mogućnost da ujutro izađe bos na travu.

Da vidi prolaziti lisicu…

Njegova žena ježi se od životinja, ali morala je popustiti. Klet s voćnjakom kupili su dok je još radio, tamo odlazili vikendima. Sad u njoj boravi kad god je lijepo vrijeme, a i kad nije, sa ženom ili sam. Koji put, vikendom, na proljeće i jesen dolaze im djeca, kćer i sin s partnerima i unucima, njih ukupno sedmoro. Jedva im je zapamtio rođendane. Voli ta okupljanja ispod krošnji dvaju oraha, za drvenim stolom s klupama. Ali jednako voli u kleti biti sam, koji put i više, pomisli s nečistom savjesti.

Kad zahladi više nitko ne dolazi – to je njegovo vrijeme uživanja.

Jede kad hoće, posjećuje koga hoće, pije koliko hoće. U gradu ne pije, jer se žena buni, djeca prigovaraju. U kleti je slobodan. Tu pije i kad je s obitelji, ali umjereno – ipak je pod kontrolom. Zadnjih par mjeseci nije pio ništa, morao je njegovati ženu koja je operirala žuč.

Onda je ozdravila, počele su kiše, i on je sav sretan sam otperjao u klet…

Ugovorit ću puricu i patke za Božić – rekao je obitelji, meso za škrinju i ono za sušenje. Vraćam se za tjedan dana.

Stigao je jučer ujutro, naložio peć i onda se primio čišćenja, pomažući se ostacima vina iz hladnjaka.

Voli urednost, čistoću, čak i više nego žena, i svoju osobnu i okoline. Svako jutro i navečer odlazi pod tuš, dva put tjedno pere kosu. I stan i ova klet uzori su mu urednosti, bez prašine i masnoća, koje uništava u korijenu. Čak i onu na posuđu.

Pregledavši voćnjak, počeo je spremati ručak – gulaš od mesa koje je donio sa sobom – jasno, vinski. Taj voli najviše. Ostatke vina popio je za objedom, malo odrijemao, pa se uputio susjedu s praznim demižonom. Još je bio dan.

Kad se od njega oprostio već je pala noć – primijetio je kroz prozor kuhinje.

U njegovom sjećanju tu nastupa mrak, kraj jednog vremena i početak drugog, u kojem mu glava puca, bole ga kosti i mišići, ima po sebi zavoje i nalazi se u bolnici, pojma nema kojoj. I nigdje liječnika s nekim objašnjenjem kako je tu stigao i kada, što se dogodilo…

– Koja je to bolnica? – upita pacijenta sa svoje desne strane, življeg od onog s lijeve, kako je procijenio na brzinu, jer je pacijent s desna pokrivač navukao do nosa; a onaj s lijeva tek do ispod brade.

– A koja bi bila? Bolnica u Sisku – odgovori mu onaj s lijeva, koji je izgledao mrtav, dok je drugi šutio, kao da ga nije čuo.

– Sisak? – ponovi, zbog nečeg beskrajno začuđen.

Jučer je bio na selu, u klijeti – a sad se našao u Sisku! Nešto mu se dogodilo između posjete susjedu i kuće, misli, tražeći kariku između dvije točke u vremenu, dva sigurna prostora, opipavajući rukom glavu u zavojima. Hitno treba nešto protiv glavobolje, a liječnik ne dolazi. Čak ni medicinska sestra…

Idućeg trenutka vrata se naglo otvoriše i u sobu uđe liječnik, mlad, mišićav, uspravan, brižno obrijane lubanje, izazvavši u sobi komešanje, kao da su ga svi čekali… Naizgled mrtav pacijent čak odgurne deku, podlakti se na jastuku. Liječnik svakome od njih udijeli po koju riječ, no on, kao novi, imao je prednost.

– Kako ste? – upita ga, zaustavivši se pred njegovim krevetom.

– Imam glavobolju – potuži se. – Što mi se dogodilo doktore?

– Četiri promila alkohola – stiže precizan odgovor. – Dobro da ste živi.

– Ničeg se ne sjećam – reče on skrušeno, posramljen zbog svjedoka, njihovih podrugljivih pogleda. „Ništarija“, „pijanac“, prevodio je te poglede, koji su nad njim likovali. Činio ih je moćnijima.

– Vaš susjed kaže da ste pali niz stube krenuvši od njega kući… On vas je doveo.

Ništa niste slomili, samo ste iščašili ruku. I natukli se, jasno. I dobili potres mozga. Blaži oblik – utješi ga. – Javili smo vašoj obitelji, uskoro će stići. Odvest će vas kući.

Dok je liječnik govorio on se poče gužvati, tonući u sebe kao kakva papirnata vrećica. Pritiskali su ga odozgo, liječnik riječima, stojeći ispred njegovog kreveta, pacijenti sa strane, desni, lijevi, osobito oni preko puta – blijede, nijeme glave, koje pritišću očima – a iz budućnosti na sve načine pritiskala ga je obitelj, koja je dolazila po njega.

– Tko će sve doći? – upita se, sav jadan.

Žena neće. Još se osjeća slaba. Ali sin i snaha nesumnjivo će doći, i kćer sa zetom…

Bio je požrtvovan otac, marljiv i uspješan, sve ih je dobro opskrbio. Zato će doći pokupiti njegove ostatke, neće ga ovdje ostaviti. Vratit će kući svoj zgužvani smotuljak – koji je njihov otac.

Morat će slušati njihove prigovore, odgovarati na njihova pitanja. Zašto pije? Kad konačno misli prestati? Doliči li mu to? Zna li što time čini njihovoj majci, svojoj ženi? Zar je zato kupio tu klet – da se u njoj može opijati?

A papirnata gužva samo će pokunjeno šutjeti, jer nema što za reći.

Ne zna zašto pije. Uvijek mu je išlo dobro, u obitelji i poslu, koliko je to uopće moguće: jer baš nitko nema sve… A to što njemu manjka nema čak ni ime, toliko je van stvarnosti. Nešto zakopano duboko u srcu, što je mislio riješiti kupovanjem kleti. Ali bezuspješno…

Liječnik mu obeća poslati nešto protiv glavobolje, a onda ode, ostavivši papirnatu gužvu na krevetu, koja zatvori oči.

Nekad u mladosti puno je čitao i svoja razmišljanja zapisivao u dnevnik. Negdje kod kuće i danas ima te dnevnike, te velike teke s crtama ispisane rukom, u kojima još žive nade što ih je polagao u sebe. Život ga je odveo u praktičnije vode – bio je inženjer, do penzioniranja radio na postrojenjima za struju – ali i dalje je jednim djelom pripadao svijetu tih dnevnika, njegovoj čudesnoj širini.

Osobito je puno čitao u vojsci. Bio je poslan u Srbiju, daleko od kuće, no imao je sreću da radi u knjižnici. Nikad se ni prije ni poslije nije toliko načitao, bio toliko sa sobom. A od svega pročitanog najviše ga se dojmila misao, koju je zapamtio do danas:

„Orao leti sam, a vrane u jatu“.

Kakvo otkriće! Kakva životna uputa!

Bezbroj puta je u sebi ponovio tu misao, koja mu je ocrtavala put što ga je zamišljao za sebe… Usamljenog leta orla.

Iz vojske se vratio spreman za taj let, a onda je upoznao svoju ženu. Dobru ženu, odanu, koja mu je rodila djecu, dala mu obitelj kojom se oboje ponose. I kćer i sin uspješni u zanimanjima, uspješnih brakova. I unuci već kreću stopama svojih roditelja… A on je bio pokretač svih tih uzornih života, on i njegov rad – može umrijeti zadovoljan. Kao što je i živio. Osim u trenucima kad bi mu iz davnine u glavi odjeknula ona misao o orlu koji leti sam – njegov zamišljeni život. U kojem bi dosegao ono što u ostvarenom nije, makar ne zna što je to. Nešto što pripada orlu i samoći, njegovom usamljenom letu…

Čemu se još uvijek divi.

Ponekad, kad se napije, u sebi osjeti taj let, te prodore u beskraj, barem dok ne popije previše. Kad se uneredi, kao sinoć. Ta opasnost ga vreba iz svake čaše pića, i on joj se odupire – dokle može. Nikad neopran ne izlazi u grad, ne ostavlja gadosti u kadi. Nikad ne dopušta ni najmanju mrlju na košulji… Uza sve to uvijek nastupi trenutak kad se ne može oduprijeti, kad se sve mora srušiti, da bi postao orao…

A to nije nešto što može ispričati svojoj ženi, sinu, kćeri, misli, ne bi li se opravdao, za to nema riječi.

Niti ima što za reći.

– Donijela sam vam tabletu – reče medicinska sestra papirnatoj

gužvi na krevetu, koja se vraćala u ljudski oblik, i koja sad otvori oči. Glavobolja mu je popustila, no ipak popije tabletu, s dvije čaše vode, jer je osjetio i žeđ. Ne nađe hrabrosti na posudbu zatražiti ručno ogledalo u kojem bi se osnažio za predstojeći susret s obitelji, umjesto toga, samo se potapša po licu… Tu je, živ je, oni će se radovati što ih nije napustio, što se vraća svome jatu.

Osmjehne se uokolo s tom povraćenom snagom, s visine svog ostvarenog života… Orao otprhnu.

Glave oko njega odjednom se složno pokunjiše, savladane njegovim usponom. Zadovoljan postignutim malo se uspravi na jastuku, ne obazirući se na bolove.

Bio je spreman za posjetu.

Marina Šur Puhlovski

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...