Marija Braut zaslužuje više od brzopoteznog i banalnog tretmana u Galeriji umjetnina

Marija Braut Galerija Umjetnina 1Sredinom srpnja je u splitskoj Galeriji umjetnina, samo dva tjedna nakon što je umjetnica preminula u 86. godini, otvorena izložba fotografija Marije Braut.

Treba naglasiti da je riječ je o nesvakidašnjoj ažurnosti i brzini budući da su državne muzejske institucije po svojoj prirodi uglavnom trome i spore, što se donekle može opravdati i financijskim i organizacijskim izazovima takvih pothvata. U svakom slučaju, smrt Marije Braut je umjetnicu i njen rad učinila aktualnom i zanimljivom široj javnosti pa se i izložba u Splitu može shvatiti kao doprinos toj sveprisutnoj medijskoj halabuci. Neosporna je činjenica da je svijet suvremene umjetnosti dio kulture spektakla koju održavaju euforični ili tragični momenti. Institucije koje žele i nešto utržiti svojim radom, a ne samo sisati državnu sisu, prisiljene su igrati na tu kartu, marljivo pratiti kalendar važnih obljetnica i pozivati širu publiku na raznorazne retrospektive i atraktivne revijalne izložbe. Činjenica da je ova izložba produljena tjedan dana, što je isto rijetka pojava, potvrđuje ovu tezu.

Ipak, izložbe koje su aktualne (da ne kažem pomodne) u određenom trenutku, osim očiglednog komercijalnog aspekta, imaju i edukativni potencijal. Cilj bi im trebao biti da publika koja je zavodljivošću masovnih medija i reklame privučena na to mjesto, ponešto i nauči o umjetniku/ici, kontekstu mjesta i vremena, interpretacijama… Bolji primjeri su bogato opremljeni popratnim tekstovima, audio-vizualnim materijalom, organiziranim vodstvima za različite dobne skupine.  I dok takve izložbe u inozemstvu imaju posjećenost nogometnog finala, kod nas uglavnom imate privilegiju u osami i miru prostudirati ponuđeno.

Površnost kao ustaljena kustoska praksa

Izložba o kojoj pišem nije takva izložba. U skromnih dvadesetak kvadrata bijelog izložbenog kubusa u monotonom je nizu poredano 40 fotografija (od tisuća koje je fotografkinja snimila), popraćenih s dva ili tri isprintana papira A4 formata. Bez bogato opremljenih tekstova ili kataloga, bez audio-vizualnih materijala, bez vodstva… S naivnom pretpostavkom da je Marija Braut zaslužila više od toga, unezvjereno sam pitala obližnju zaposlenicu gdje je ostatak izložbe. Ispostavilo se da je to sve.

Druga mogućnost je da je riječ o jednoj od onih malih, ali genijalnih izložbi sa sjajnim kustoskim konceptom koji će nadoknaditi, ako ne i nadmašiti pompu i dopadljivost megalomanskih retrospektiva. Takve su izložbe, uostalom, često i zanimljivije. Pogledavši ponovno „friz“ crno-bijelih fotografija i pročitavši popratni tekst, moj optimizam je naglo splasnuo.

Na ovoj izložbi predstavljen je izbor od 70 fotografija koje je Galerija umjetnina dijelom otkupila, a dijelom dobila u donaciju 2011. godine od knjižare Morpurgo. Selekcija fotografija odražava upravo onu spoznaju o cikličnosti života koja se tako iskreno očitovala unutar fotografija Marije Braut: trodijelni postav radova na različitim razinama reflektira slojevitost čovjeka, mjesta i prirode, a svaki njegov dio gradi se kao specifični put razvijanja zajedno s pripadajućim metaforičkim uvodom, zapletom i raspletom. Fotografije prikazuju ljude i ruralne i urbane sredine, kao i tragove društvene prošlosti i realnost sadašnjosti te nam usput donose podsjetnike na svakodnevnicu koja je većini ljudi ostala nevidljiva ili zaboravljena.

Ili, pojednostavljeno rečeno, koncept izložbe osmišljen je oko teme i/ili motiva njezinih fotografija! Svaki od tri „ciklusa“ (čovjek, priroda i mjesto) je dobio svoj zid, s bonusom od nekoliko fotografija Splita na četvrtom zidu kao emocionalni krešendo za lokalnu publiku.

Ovakav koncept izložbe potpisuju Božo Kesić i Antonija Mihovilović, oboje asistenti kustosa Galerije umjetnina, dakle, po svemu sudeći mladi, nedavno diplomirani povjesničari umjetnosti. Iako je selektirati i izložiti radove tematski legitimna kustoska praksa, ne mogu se oteti dojmu da je krajnje ziheraška i, u konačnici, zastarjela. Naravno, mladim kustosima ta se pozicija može tolerirati i pohvalna je podrška institucije mladima, ali posthumna izložba jedne od najznačajnijih hrvatskih fotografkinja dvadesetog stoljeća nije adekvatan izbor za takve „stilske vježbe“. Nedavnu smrt umjetnice naivno upakirati u priču o životnim ciklusima od djetinjstva do starosti ili o miru i ratu znači krajnje pojednostavniti diskurs njenog opusa, što je nažalost već ustaljena kustoska praksa kada je o fotografijama Marije Braut riječ.

U konačnici, ovdje nije riječ ni o tradicionalnoj retrospektivnoj ni suvremenoj autorskoj izložbi. Možda je u nedostatku boljih ideja bilo bolje izložiti svih 70 fotografija u svrhu dokumentarističkog upoznavanja s fundusom Galerije s više edukativnog materijala o umjetnici i njenom radu budući da je i taj aspekt gotovo potpuno zanemaren.

Neiskorišteni potencijal – propuštena prilika

Razlog zašto pišem o ovoj izložbi nije moje razočaranje viđenim već potreba za ukazivanjem na neiskorištenost potencijala jednog umjetničkog opusa i žal za propuštenom prilikom da se napravi sjajna izložba. Nije riječ o lošoj izložbi jer je s takvim materijalom to gotovo nemoguće postići, ali je riječ o interpretativno slabom i neinventivnom postavu.

S druge strane, propuštene varijante čitanja fotografija Marije Braut su brojne, od kojih ću spomenuti samo neke najočitije. Primjerice, svatko tko je pročitao posljednje intervjue umjetnice, morao je primijetiti njenu potrebu za arhiviranjem bezbrojnih negativa i fotografija. U samo jednom intervjuu na portalu Vox Feminae dvaput se osvrće na tu potrebu i problematiku.

Kad pogledam unazad, mogu reći da sam ponosna na sebe jer sam sama radila, zaradila i napravila toliku arhivu da ne znam kako ću ju uspjeti do kraja raščistiti iz stana i donirati muzejima. Realna sam, imam 83 godine i sve ću prirediti, da se moja kći ne mora time baviti…  Jednom će netko gledati moje još neobjavljene negative koje ću dati muzejima i galerijama i poželjet će ih razviti i postaviti izložbu. To će mi biti najveće priznanje.

Doduše, riječ je o vrlo pomodnom i možda i prezastupljnom diskurzu u posljednjem desetljeću, ali ne može se poreći aktualnost problematike arhiviranja u digitalnom vremenu današnjice. Tko, kako i zašto nešto odabire, čuva i prezentira javnosti? Kao što je Jacques Derrida zaključio: „Nema političke moći bez kontrole arhiva. Učinkovita demokratizacija se uvijek može mjeriti prema ovom osnovnom kriteriju: sudjelovanju i pristupu arhivu, njegovoj građi i njegovoj interpretaciji.“ Kao što ne postoji „nevinost“ oka u stvaranju i intepretaciji umjetničkih djela, ne postoji ni „nevinost“ arhiviranja. Koje fotografije Marije Braut će se smatrati vrijednima čuvanja, po kojim kriterijima, na koji način će biti organizirane i sačuvane, što to govori o društveno-političko-tehnološkom kontekstu te njihova dostupnost javnosti je mnogo važnija i ozbiljnija tema od tema i motiva na njenim fotografijama. Političko na fotografijama i oko njih skriva snažan edukativni potencijal za gledatelje koji žive u „svijetu slika“, a često toga nisu svjesni.

Drugi važan aspekt opsesivnog arhiviranja koje ljudi pokazuju jest da je nekada važnije za interpretiranje arhiva ono što nedostaje, to jest ono što je isključeno od onoga što je sačuvano. Primjer ženskih studija i ponovno reinterpretiranje i upisivanje odbačenog je još jedna moguća interpretativna varijanta. Svakako se lik i djelo Marije Braut, kao jedne od rijetkih autorica svoje generacije koje su živjele za i od umjetnosti te koja je i privatno donijela odluke koje su snažno potresle patrijarhalni okvir u kojem je živjela, može tumačiti i kroz feministički diskurz.

U kulturi u kojem se uspjeh žene redovito veže za muškarca, Marija Braut primjerice ne može proći bez pripisivanja zasluga njenom mentoru Toši Dabcu. Svakako je Galerija umjetnina jedna od onih institucija koje su otvorene i ovakvom teoretskom okviru, što je dokazala ugošćavanjem izložbe „Država u krevetu“ početkom godine.

Konačno, iako se pred kraj života pomalo bavila i digitalnom fotografijom, njen „trademark“ su zapravo klasične, analogne, crno-bijele fotografije. Ponuditi analizu i interpretaciju razlike u poimanju i korištenju analogne nasuprot digitalnoj tehnologiji kao odrazu dviju različitih kultura gledanja, razmišljanja i, konačno, življenja je nepresušno teorijsko vrelo i još jedna mogućnost da se gledatelja educira o tim fenomenima i značenjima koja se iza njih kriju. Fotografije Marije Braut su odraz jednog drugog vremena, a izložene u današnjem suvremenom kontekstu stvaraju trenje koje dosta otkriva o politikama svakog od tih svjetova posebno. Ne progovoriti o tome je prava šteta.

Očito se cijena aktualnosti izložbe previsoko platila. Svakako bi studiozniji i promišljeniji pristup zahtijevao više vremena i resursa, ali to je još jedan element Marijinog opusa koji je danas izgubljen – strpljivost i čekanje onog idealnog trenutka kada se sve poklopi da bi nastalo značajno i veliko djelo. Ova izložba je rezultat „digitalne“, instant životne filozofije koja s „analognom“, meditativnom dušom Marijinih fotografija ima malo toga zajedničkog.

Anita Kojundžić Smolčić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...