Izvrsna Margot Robbie u filmu ‘Ja, Tonya’ izaziva gogoljevski smijeh kroz suze

Ja, Tonya (I, Tonya, 2017., 119 min)
Režija: Craig Gillespie
Scenarij: Steven Rogers
Uloge: Margot Robbie, Sebastian Stan, Allison Janney, Paul Walter Hauser

Tonya Harding ime je koje je snažno odjeknulo 90-ih godina prošlog stoljeća i pažnju šire javnosti naglo preusmjerilo na umjetničko klizanje, time ga neočekivano popularizirajući. Priča o rivalstvu između graciozne klizačke princeze Nancy Kerrigan i neuglađene white trash cure Tonye Harding kulminirala je skandalom na svjetskoj razini kada je uoči Zimskih olimpijskih igara 1994. godine Nancy dobila palicom u koljeno, a Tonyu se optužilo da je bila upletena. Domet njenog saznanja o planiranom incidentu i utjecaja na isti do danas je ostao na razini spekulacije – ona tvrdi jedno, njen muž drugo, a njen tjelohranitelj treće. Koja god da prava istina bila, taj je šokantan događaj nepovratno utjecao na njenu karijeru pa čak i zasjenio činjenicu da je Tonya bila prva Amerikanka u povijesti koja je izvela trostruki aksl, figuru koju se rijetko koja natjecateljica usudila i pokušati.

Srećom, biografski film Ja, Tonya nije samo ovlaš dotakao njene uspjehe, niti se isključivo fokusirao na najskandalozniji događaj američkog sporta. Umjesto toga, kako i sam naslov sugerira, film Craiga Gillespiea posvećen je odgonetavanju ove nekonvencionalne i neuklopljene (da ne kažem neukalupljene) sportašice – njenog djetinjstva, njenog karaktera, njenih odnosa i njene životne strasti, ujedno i “jedine stvari koju je znala raditi”. Djelomično sniman u stilu mockumentaryja, s čestim razbijanjem četvrtog zida, Ja, Tonya nudi nam riječi i perspektive ljudi (likova) koji su sačinjavali Tonyin život, time nas polako uvodeći u kronološku naraciju koja prati mladu klizačicu (Margot Robbie) od samih njenih početaka, kada je kao četverogodišnjakinja po prvi put stala na led. Nakon razvoda roditelja nastavila je živjeti u siromaštvu sa svojom nasilnom majkom (Allison Janney) koja je sav novac odvajala za njene treninge, a uskoro su se nanizali i prvi profesionalni uspjesi, kao i brak s još nasilnijim muškarcem Jeffom (Sebastian Stan).

Incident s Nancy jest svojevrsna okosnica filma – baš kao što je, pretpostavljam, bio i okosnica Tonyinog života – čime je uopće i omogućeno da narativ cijelog tog života bude stavljen pod povećalo i doveden u pitanje. Jer nisu nepreklapanja u pričama (odnosno razne verzije “istine”) prisutna samo kada se govori o napadu na Nancy. Dok nam Tonya tvrdi da ju je majka konstantno zlostavljala, ta ista majka mrtvo-hladno u kameru kaže kako ju je lupila samo jednom. Dok Tonya detaljno opisuje na koje ju je sve načine muž premlaćivao, on nas smireno uvjerava da nikada ne bi udario ženu. U konačnici je, ipak, Tonyina strana priče ona koja je većinski uprizorena i odigrana za naše znatiželjne oči i uši – a ta perspektiva nije nimalo sretna i zahvalna.

Teško je, stresno i duboko uznemirujuće svjedočiti nasilju kojem je uvijek iznova bila izlagana i kojem se, vlastitom odlukom, uvijek iznova vraćala. Frustrirajuće je gledati kako je se bodovno zakida jer nije slika i prilika pristojne američke princeze iz savršene obitelji kakva se želi prodati svijetu, premda čuda izvodi na ledu. Žalosno je i potresno promatrati tu opreku – nju na ledu, gdje očito čini ono što joj je namijenjeno činiti i nju na tlu, gdje živi kaotično, polovično, nesređeno, zakočeno i duboko nesretno. I to je svakako jedan od glavnih uspjeha ovog filma – koliko god je nju Amerika prvo voljela, a potom voljela mrziti, Ja, Tonya svoju protagonisticu niti glorificira, niti demonizira, već se trudi iz mora perspektiva i višestrukih “istina” iznjedriti ljudsko biće od krvi i mesa.

A to nipošto ne bi bilo ostvarivo bez odlične Margot Robbie, kojoj je sasvim zasluženo pripala nominacija za zlatni kipić u kategoriji najbolje glavne glumice. Osim što je odlično “skinula” Harding, njene manire, njenu cjelokupnu vibru i njen način govora, ponudila je ranjivost i emocionalne dubine zahvaljujući kojima smo dobili priliku suosjećati s trodimenzionalnom osobom koja voli i pati. Jednako dobar posao odradila je Allison Janney, koja je također zaradila nominaciju, i to za najbolju sporednu glumicu. Premda na papiru zvučalo čudno, Janney od početka do kraja uvodi notu humora u ovu naizgled ni po čemu duhovitu priču, čime biva jednim od faktora zaslužnih za činjenicu da se Ja, Tonya žanrovski svrstava u crnu komediju. Tu joj svakako “pomaže” Paul Walter Hauser u ulozi Jeffovog najboljeg prijatelja i Tonyinog tjelohranitelja, koji svojom transparentnom tupošću i nesposobnošću izaziva najviše smijeha, makar onog koji je posljedica nelagode.

A treća nominacija za Oskara koju je film svakako zaslužio ona je za montažu. Ja, Tonya je, poput svoje istoimene junakinje, dinamičan i brz film, s odličnim i svrsishodnim prelazima iz mockumentaryja u igrane scene i fantastično montiranim (i snimljenim) kadrovima Tonyinih (tj. Margotinih) klizačkih nastupa. I stvarno, napetost koju kao publika osjećamo prije nego što Tonya izlazi na led nevjerojatna je – neovisno o tome znamo li kakav je bio ishod pojedinačnog natjecanja, strepnja koja se javlja u momentima prije nego li će ući u trostruki aksl opipljiva je i snažna. Navijamo za nju, jedva čekamo da nas impresionira, a najviše od svega želimo joj da “pokaže svijetu što može”. I zbog činjenice da u svemu tome makar na trenutke uspijeva, razvoj njene priče ostavlja i više nego gorak okus u ustima.

Glasan i nesuptilan, duhovit i mračan – film Ja, Tonya, ako već ne činjenično, onda barem atmosferski točno uprizoruje i odražava život svoje naslovne junakinje na koju su u jednakoj mjeri primjenjivi svi navedeni epiteti. Time kao publika nećete ostati zakinuti niti za jedan aspekt priče, premda nikada ne možete sa sigurnošću znati čija je verzija istinita, niti će se od vas zahtijevati da Tonyu volite ili mrzite. Dobit ćete priču o napornom radu i neustrašivosti koja s tim dolazi, o beskompromisnom ganjanju snova, o besmislu koji nastupi kada se ti snovi smrskaju poput koljena Nancy Kerrigan, o lažima i opetovanom obiteljskom nasilju, o korelaciji između uspjeha i autentičnosti. A sve to upakirano u gogoljevski smijeh kroz suze.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...