Mare Milin predstavlja seriju nokturna: “Čistim dušu hodajući po sumraku”

"Nekad u očima javnosti fulam, nekad briljiram, ali ja fotografiju volim i gotovo", kaže nam Mare Milin i samo na Arteistu premijerno predstavlja svoj novi ciklus "Matoši, Cesarići i Nerude".

Najtraženija, najpoznatija, najomiljenija… Mediji su puni superlativa kad je u pitanju Mare Milin, Zadranka koja je u posljednjih dvadeset i pet godina izgradila respektabilnu fotografsku karijeru ispletenu od izložbi, nagrada, editorijala, priča i pokušaja balansiranja između umjetničkog i komercijalnog, odnosno, između umjetnice i poslovne žene.

Umjesto izložbe koja je trebala biti otvorena početkom proljeća, kombinacija potresa i pandemije donijela joj je neočekivanu priču, svojevrsni hommage djetinjstvu i odrastanju nazvan “Matoši, Cesarići i Nerude” u kojem se teksturama, oblicima i porukama igra kroz (uglavnom) crno-bijele, melankolične fotografije. Dio je to, priča nam, njezina novog umjetničkog poglavlja, onog u kojem se ponovno pronalazi i u pogon vraća pomalo zapostavljeni dio sebe, a šetnjama prirodom s fotoaparatom u ruci budi promatrača koji na dobar kadar reagira gotovo nagonski.

Iako povod ovom razgovoru, novi ciklus nastao u rodnom Diklu poslužio je tek kao uvod u jedno pravo poslovno, umjetničko, ali i životno razotkrivanje u kojem s Mare, inače poznatoj po dalmatinskoj iskrenosti i artikulaciji stavova, ne bježimo od teških tema, niti se, doduše, u njima utapamo – u ying-yangu poznate fotografkinje uvijek ima mjesta i za lijepe stvari.

Kako, zašto i gdje je nastala nova serija?
To je kovidna serija, tako je od milja zovem. Sve što je nastalo u ožujku i travnju 2020 i još uvijek nastaje, nastalo je u Diklu. Ovaj opus nema veze s bolešću, virus je samo povod tome što sam tu i što se čistim snimajući moje foto pjesme. Nema priče, hodam i snimam ono što osjetim da treba snimiti. Na kraju vidim da je sve povezano nekom komornošću koju nekim nemišljenim, spontanim pristupom zadajem eksterijeru i pejzažu. Valjda je to moj rukopis. Ta komornost koja pejzaž čini sobom, nečim bliskim. Kao da smo tu, na kauču ili u fotelji, uronjeni u njega.

Osim ovog projekta, na čemu još trenutno radiš?
Najaktualnije: upravo gledam kroz grilje ravno na površinu mora i otok Ugljan. Podne je, more je najplavije, na njemu tekstura maestrala i mami, ali još je hladno za kupanje. Nikad ne znaš što to moje gledanje u nešto može polučiti. Gledam pa vidim, a ako i osjetim, onda snimim.

Posla u tempu kakav poznajem, a to je u ovo doba godine luda jurnjava, nema, ali dobila sam jedan prekrasan angažman za magazin Storybook i jedva čekam da to izrealiziram. Nešto baš jako moje, arty, spontano i emotivno.

Dok razmišljam kako ću živjeti nakon ovog velikog jaza, čistim dušu hodajući po sumraku ili mraku, i snimajući nokturna i impresije mjesta u kojem sam se rodila i odrastala. Obično su to snovite duple ekspozicije kojima pričam neke svoje male priče od dvije, tri rečenice. Dok tražim taj moj mir, u meni odzvanjaju fragmenti noćne glazbe te pjesama hrvatskih i ponekog stranog pjesnika. I tako, skupa s viđenim, sve nađe svoj put u ta moja nokturna.

Koliko je novonastala situacija utjecala ne tebe kao umjetnicu, a koliko na poslovnu ženu? I može li se to uopće odvojiti?
Može, i dobro je da može, jer ja inače ne bih bila dobro.

Umjetnost trenutno nije nužna za preživjeti. Na žalost, tako je. Izvedbene umjetnosti čekaju da zažive auditoriji, a vizualne da zažive galerije. Komercijalne vizualne umjetnosti čekaju da zaživi sve. Zatekla sam se već sto puta kako u glavi pišem spisak zanimanja koja su trenutno najpotrebnija i korisna čovjeku. Spisak ne sadržava komercijalnu fotografiju. Ono što gledamo je patchwork već učinjenog, arhiviranog materijala, ništa nije novo, niti specifično za ovo čudno, maltene distopijsko doba.

Poslovna žena, ili bolje reći, onaj dio mene koji sam jedva natjerala da bude poslovna žena (umjetnosti i poslovnost nisu neki prijatelji jer jedno negira drugo), trenutno stagnira i razmišlja o alternativnim pravcima koje bi mogla zadati sebi, a sa što manje kapitala jer ga, iskreno, nema. Zabrinuta sam jer ne vidim blistavu situaciju u tom dijelu mog života. Ono što je do sada bilo podcijenjeno i minorizirano u mom poslu, neće se promijeniti nabolje. Zanatsko i umjetničko se sve manje cijene. Osiromašeni kapitalizam postat će još zahtjevniji.

S druge strane, umjetnica cvjeta.

Odmotala se iz nekog skvrčenog fetus položaja, malo se uspravila i sve više se uspravlja. Poput prikaza razvoja homo sapiensa.

Takva hoda okolo i uči kako ponovni biti umjetnik. Ja opet upoznajem samu sebe i trenutno radim ono što stvarno želim raditi. Pri tome se osjećam kao dijete. Znatiželjno, voljno učiti i sretno što stvara ono što ga veseli. Na tome sam koroni zahvalna.

Poslovno i umjetničko se kod mene susreću na par razina. Naravno da sebe kao umjetnicu unosim u svaki komercijalni zadatak, koliko god je to moguće.

Ali, moja najveća želja je da ljudi žele imati umjetničku fotografiju na zidu. To je za mene ostvarenje snova, da živim(o) na taj način.

Svjesna sam toga da mene, zbog mog ultra vidljivog komercijalnog rada, jer sam profesionalni fotograf, tj. živim od primjenjene fotografije, mnogi kustosi i institucije ne smatraju (ozbiljnom) umjetnicom.

Nisam dio nekih krugova. Znam mi biti krivo jer se ne namećem više, ali ni ne krivim nikoga što me ne vidi drugačije. To što radim je ono što se vidi. Dijete sam bez pedigrea i radim teško, da bih jednog dana mogla biti slobodna da radim samo moj art. Ponekad mi je žao kad vidim koliko je taj dio mene marginaliziran, od strane mene same. Stalno radim da preživim i idem dalje, tako da nisam napravila izložbu već dugo. Trebala sam, 20. ožujka 2020., prva od četiri ove godine, i bila bi jako intimna i posebna, taj dan mi je rođendan, ali gospoja Korona nije dala.

Već dugo nisam otišla na nedjeljno otvaranje kod meni najdražeg, sveca zaštitnika fotografije u Hrvatskoj, profesora Želimira Koščevića, u Samobor, u njegovu malu galeriju. On je u meni 2002. vidio mladu, gorljivu, ali i zbunjenu umjetnicu, i puno mi pomogao. Do negdje 2008. bila sam pod njegovim okriljem. Tada sam puno izlagala, boravila vani i bilo mi je baš dobro.

Kod nas ne postoji tržište umjetničke fotografije, ne mogu se pokriti od prodaje toga što izložim. Imam što izložiti. Ali, sponzorstva mi nikada nisu išla. Ako ti to ne ide, lako se možeš slomiti i “ostati kući”. Mecene kod nas zanimaju neki drugi vidovi umjetnosti. Neki ljudi još misle da fotografiju može stvarati bilo tko, dovoljno je da je vlasnik bilo kakvog foto aparata. To je čini “jeftinom” i frivolnom. A za mene je sveta. Voljela bih da je naša mala, divna zemlja, u smislu umjetnosti drugačije odgojena. Voljela bih da se ovdje umjetnost masovnije voli i razumije.

Umjetnici jesu čuđenje u svijetu i zbog njih je svijet ljepši.

Za ovo što radim kad sam svoja, i kad sam čista od grča svakodnevnice, znam da je dobro. Osjećam to. To mi ničiji sud ne može oduzeti. Svjesna sam toga da je cijeli život učenje i da uvijek može biti drugačije i bolje. Samo mijena je stalna, toga sam sve svjesnija.

Nekad u očima javnosti fulam, nekad briljiram, ali ja fotografiju volim i gotovo.

Puno rasprave ovih dana izaziva i način na koji država tretira slobodne umjetnike i honorarce u kulturi. Koje je tvoje mišljenje? Što bi trebalo popraviti?
Prvo, meni je krivo zbog ovog što se desilo s dodjelom novčane pomoći umjetnicima za vrijeme ovog korona jaza. Konkretno, ono što se dogodilo s podjelom u dva razreda – razred više i niže pomoći.

Zašto?

Dajte svima isto i amen.

Nisam pametna, toliko je toga… Prvo što mi pada na pamet: mislim da bi se umjesto raznih Manhattana, mogao prenamijeniti neki stari kompleks u bilo kojem gradu- svi veći gradovi imaju napuštene vojne objekte, bivše tvornice u vlasništvu države i slično, te pomoću nekog EU fonda pretvoriti u kompleks relativno skromnih ateljea, za razne vrste umjetnika. Poput studentskog doma s ateljeima. Ili nekog jako povoljnog, subvencioniranog huba.

Ne mora biti studio na tri kata, usred Pariza.

Ja si atelje ne mogu priuštiti. Ne zato što kukam, lažem, ili zato što su mi važnije skupe cipele, nego zato što ne mogu.

Šezdesetak kvadratnih metara koji bi postali centar mog svemira, bili bi dar s neba. Atelje je i mjesto druženja, izmjene iskustava, pozitivne vibracije, ne samo prostor za rad. Atelje je mnogim umjetnicima sve.

Može li se s neke više instance narediti bankama da umjetnike i freelancere gledaju kao građane istih mogućnosti?  I mi bismo htjeli živjeti na otplatu kada se to mora. Toga za nas, zbog neredovitih prihoda nema.

Potpuno sam apolitična i zamara me birokracija, ne volim je, pa ako nešto od ovog zvuči neuko i utopijski, žalim slučaj, takva sam osoba. Naivka.

Što te u ovoj situaciji ugodno, a što neugodno iznenadilo?
Drago mi je da se planet Zemlja čisti, da je zrak globalno čišći, da su mora čišća, da su neki ljudi napokon malo odahnuli, opet naučili disati i vratili se onome što ih veseli. Nekim ljudima su se desili rezovi koji su ih odveli u kvalitetniji život.

Nadam se da će Čovjek izvući neku vrstu pouke iz ove opomene pred isključenje.

Na dan potresa u Zagrebu, u trenutku dok se sve treslo oko mene, i razbijalo istovremeno,  ja sam stajala bosa, u pidžami, na mjestu, jako prepadnuta i svjesna toga da tu nema kontrole i mog upliva i da sam najmanja moguća pikula u staklenci koju nešto drugo trese. Meni su neke stvari u tom trenu postale jasnije. Iz gomile straha, koji je negativna emocija, izašle su neke dobre emocije – najviše zahvalnost što sam živa i zdrava.

Veseli me to da su se mnogi ljudi okrenuli samilosti i empatiji, makar iz dosade, ali nešto mora biti uzrokom promjene u čovjeku, pa neka je i banalno, poput dosade.

Neugodno me iznenadilo ono što se uvijek događa, ali me opet iznova neugodno iznenadi. To je profiterstvo na tuđoj nesreći. Ova bolest se zove PANdemija s razlogom. PAN na starogrčkom znači sve, sveobuhvatno. Ovaj virus se, bilo kroz samu bolest i zaraženost, bilo kroz dalekosežne posljedice, odražava na SVE nas, na svih. Nije mi jasno zašto netko želi zaraditi hiper bogatstvo na ovome. Nekim ljudima nikada nije dovoljno.

Slike sablasno pustih gradova koje smo do sada gledali u filmovima katastrofe, a u Zagrebu su i pojačani posljedicama potresa, različito utječu na ljude. Kakav trag ostavljaju na tebi i mijenjaju li tvoj neki umjetnički diskurs?
Otišla sam iz Zagreba na dan potresa. Nisam još fizički bila u njegovim sada najtužnijim dijelovima. Ja sam odabrala taj grad za svoj drugi grad. Volim Zagreb. Stalno mi odjekuje u ušima ona “…njegova me radost blaži, njegova me rana peče”, iz pjesme “Zagrebačim ulicama” Jadranka Črnka, ili “Zagreb i ja se volimo tajno”, Arsena Dedića.

Plakala sam te večeri, kod mame u Diklu, pao mi je adrenalin koji mi je ranije omogućio da se natašte brzinski spakiram i dovezem u Zadar. Tresla sam na svaki šum, toliko mi je bilo žao grada i ljudi, koji su u deset sekundi ostali bez domova i dragih mjesta. Danima nisam bila dobro. Još nisam dobro. A ja sam imala sreću da mi je krov nad glavom čitav i bez većih oštećenja.

Iz sigurnosti Dikla gledam te prizore, trake razapete po ulicama, šutu, i prizemljene tornjeve i kupole, koji su poput zumbula “procvjetali” po praznim ulicama.

Možda su utopičar, melankolik i nostalgičar sada u meni jači nego ikada.

Ton mog rada je inače takav. Ja ne proizvodim šarene artikle. Ne vidim svijet na takav način.

Ne vjerujem da se moj rad promijenio vizualno, monokroman je i na prvu tužnjikav, ali u sebi uvijek nosi i svijetao moment, negaciju tuge, poput ying-yang principa. Mislim da će sve biti dobro.

Ne možeš zadržati dolazak proljeća.

Nikada nije bilo da nije nekako bilo – parafraza Krleže, u koju čvrsto vjerujem.

U svojoj si karijeri surađivala sa čitavom plejadom umjetnika i onih koji to žele postati. Što je, iz tvog iskustva, odlika svih uspješnih i gdje kiksaju oni manje uspješni?
Fali ih još prilično.

Ja volim raditi i komunicirati s ljudima koji su odlučni u tome što žele, a što ne. Teško mi je raditi s onima koji su obuzeti kontrolom i koji su u grču, jer to prenose na mene i guše me, na kraju nisu zadovoljni ni sobom, niti sa mnom, baš iz tog razloga. Ovakve ne treba brkati sa pedantnim ljudima koji dugo i pomno rade na nečemu. Volim kad si ljudi koji se odaberu, bezuvjetno vjeruju i “puste” se jedan drugome. Mislim da bi trebalo češće raditi grupne vježbe (naravno kad se riješimo korone), kad padaš na leđa, a netko te uhvati, pa kroz to naučiš vjerovati drugima.

Ovo malo što sam nabrojala je dovoljno da ono što radiš, radiš uspješno. Vjeruj u sebe i radi na tome, i budi pošten prema sebi i prema drugima. Ako u sebi osjećaš da nešto nije tvoje, da nešto nije za tebe, ako stojiš pred nekim vratima, a srce ti ne lupa jače, nemoj ulaziti kroz ta vrata.

Ponekad ljudi kiksaju zbog krive vlastite procjene svog talenta, ili svojih mogućnosti, a često i zbog pretjeranog, nekritičkog bodrenja okoline, gurkanja od strane drugih “koji znaju”. “Ajde, ajde” zna biti štetno, ako je upućeno krivoj osobi.

Ponekad se kiks dogodi zbog bahatosti, neiskrenosti prema sebi, zbog nedovoljne samokritike. Ona ne mora biti izrečena na glas, ako je imaš u sebi, nećeš pobjeći od nje.

Ponekad jednostavno nemaš sreće. Na krivom si mjestu u krivo vrijeme. Poput Van Gogha za života.

Fotografija se od tvojih početaka do danas, ponajviše zahvaljujući napretku tehnologije, prilično promijenila. Što je ostalo isto?
Ljubav prema tom divnom i neiscrpnom mediju.

Bilo da je u svojoj analognoj varijanti koja uz fiziku ima i kemiju filma i laboratorija, a i onu drugu “kemiju” u sebi, bilo da je u hladnijoj, digitalnoj varijanti, fotografija je neiscrpan medij sa silnim varijablama tehničkih i umjetničkih sredstava.

Ta sredstva, točnije njihova sinergija čini fotografiju magičnom. Volim tu čaroliju.

Je li uzbudljivo, u tom tehnološkom smislu, pratiti novitete i ostajati aktualan? Ili je naporno?
Što se mene tiče, mogli smo, u tehnološkom smislu, ostati u 2005. godini. Tada sam radila sa kamerom srednjeg formata. Bila je velika i teška, sve se radilo “na ruke”, ali ja sam voljela taj medij i tu sliku više nego išta. Ja sam bila sretna i sa svojim Nikonom iz 1994., mojim prvim aparatom.

Snimiš, daš film na razvijanje, odabereš iz neke razumne količine snimljenog, daš to skenirati i retuširati, i odeš dalje među ljude ili radiš nešto za sebe. Voljela sam to vrijeme. Imala sam vremena za sebe puno više nego sada. Ups, nisam rekla istinu, sad napokon imam vremena kao nekada… Korona time.

Anakrona sam i mogu raditi s bilo čime. I starim i novim. Ne robujem tehnologiji. Znam kako tehnički napredak funkcionira, te uzimam i odobravam sve što je dobro i korisno.

Ali ta brzina zastarijevanja, to je drugi par rukava. Sve se ubrzalo, pitam se da li neka nevidljiva ruka brže pomiče Sunce po putanji izlazak-zalazak, te ubrzava planete u njihovoj vrtnji oko Sunca.

Tehnički dio me ne zamara dok to nije potrebno za napredovanje i rast, ili imam zahtjev od strane klijenta ili agencije.

Međutim, financijski je svakako naporno ostati u tom vrzinom kolu. Dobre kamere i dobri kompjutori stvarno puno koštaju. Ja vidim zašto. Mnogima je to nevidljivo. Kvalitetu stvarno možeš doživjeti svim osjetilima.

Ali, naši honorari više nisu dovoljni. Otprilike 300 tisuća kuna za vrhunski set opreme, danas je teško zaraditi. Govorim o foto aparatu srednjeg formata, setu objektiva, dva, tri rasvjetna tijela i opremi za njih, kompjutoru i profesionalnom ekranu.

Kako sad zbog rezanja troškova radimo hiper brzinom, a sve sami, od klika do predaje retuširane fotografije, dobro je imati najbolju opremu.

Danas je kvaliteta ono što razlikuje profesionalan rad od drugog, nekad se marginalci nisu usudili raditi profesionalnu fotografiju jer nisu znali kako. Foto aparati zbog načina funkcioniranja analogne opreme nisu bili za svakoga. Profesionalno ni tada nije bilo, stavim automatiku i ćao! Dobro je znati kako stvari rade, da se pomoću toga možeš izraziti.

Digitalizacija svega promijenila je stvari zauvijek.

Prvotno najtvrdoglavija, trebalo me doslovno prisiliti da krenem raditi digitalno, dugo sam bila hladna spram tog medija, ali zatekla sam se kako ipak volim i taj način rada, jer i on ima ono nešto baš svoje, koje možeš voljeti.

Ako voliš fotografiju, zavoliš i načine na koje ona nastaje.

Što te treba zainteresirati, zaintrigirati da nešto fotografiraš za svoju dušu?
Evo, malo prije je Arsen kojeg upravo slušam, spomenuo “cvjetove agava” i “ruševine ljeta” – ponekad je i to dovoljno. Čuti motiv. Ili proći kraj njega i vidjeti ga. Otvori ti se cijeli jedan univerzum. Ponekad radim to nešto, bez predumišljaja, i onda s priličnim vremenskim odmakom vidim da sam napravila seriju.

Neki film, nešto što je netko rekao, nešto što sam pročitala, dosada, luda potreba da se nešto snimi, mirisi, okusi, sve igra. Sve što se desi, a takne me na neki način. Ja sam poput spužve, pijem sve, to može biti i toksično, ali istovremeno korisno za podgrijavanje kreacije.

Umjetnost i biznis nisu neki prijatelji, jedno negira drugo.

Misliš li za neki svoj projekt da je prošao ispod radara ili ostao neshvaćen?
Ha, dao si mi priliku za alibi za sve što sam fulala!

Ali, ja uopće nisam svjesna toga da li sam bila neshvaćena ili neprimjećena.

Svaki put se toliko dam u to, sama radim sve segmente projekta, tako da, danima poslije otvorenja, ili objave, umorna sam i prazna, i ne idem za feedbackom.

Nije to ona scena iz filmova kada umjetnica-zvijezda, u luksuznom stanu, obučena u svilenu jutarnju haljinu, s biserima oko vrata i velnama u kosi, srče jutarnju kavu, a pobočnici joj čitaju friške kritike iz novina.

Šalu na stranu, za neke svoje izložbe osjetila sam u nekom trenu, da nisu baš shvaćene, to se odnosi na jedan dio mog života gdje sam propitivala sebe i svoju pojavnost, te snimala uglavnom dnevničku, autoportretnu fotografiju, ironičnog karaktera, pod nazivom “Ljepotica dana/Belle de Jour” ili “777”. Mnogi ljudi smatrali su da je nepotrebna i nakaradna, ali baš je zbog toga i nastala. Bila je to neka vrsta art bruta.

HRT je uvrstio te projekte u kratku emisiju koja se stalno emitira kao svojevrstan intermezzo,  a obuhvaća cijeli dijapazon fotografa kroz stoljeća i desetljeća, “Fotografija u Hrvatskoj”.

Popis spotova koje si režirala s vremenom se prilično proširio, što me i ne čudi s obzirom da si deklarirani fan glazbe. Kakav se klik mora dogoditi između tebe i pjesme i(li) izvođača da bi se upustila u režiranje?
Hoćeš iskreno?

Nekad je to stvarno klik.  A nekad plaćanje računa. Prvo živim, a drugome s prilagodim svom svojom etikom, voljom i umješnošću.

Ali, ajmo o kliku.

Glazbu strasno volim i ne mogu živjeti bez nje. Ona me potiče, čini da osjećam, tješi me, smanjuje u meni osjećaj samoće kad sam sama, ali ponekad me i dobro iznervira, a ponekad i mijenja.

Video prvenstveno snimam, režija mi je slabiji moment, režiramo u montaži. Glazbu, ako vidim kao niz slika, ili sporadične slike, to je dobro. Moram to vidjeti na prvo, drugo, treće slušanje. To je znak da je kliknulo i to je često najteži dio. Dalje je “lako”.

Na osnovu tih slika stvaram osnovnu ideju videa, radim na detaljima, a onda idem u realizaciju. Spontanost je i dalje 80 posto svega. Ne mogu ja to ziheraški, po knjizi, inače to nisam ja. Na snimanju se zbog vremenskih uvjeta, zbog ovog ili onog, uvijek sve lijepo promijeni, ali imam sreće – opet bude dobro. Važno je da sam iskrena sama prema sebi i da ne forsiram taj klik o kojem pričamo.

Ako se stvarno dogodio, to je onda video za pamćenje.

Ako nije, onda je to pristojan uradak koji će uvijek biti pristojan i samo to.

Kad te video i deset godina nakon snimanja “ubije” kad ga gledaš, to mora da je taj, kliknut uradak.

Zašto te i dalje veseli tvoj posao?
Zato što sam fotograf. Rodila sam se takva. Do 21. nisam znala da sam fotograf, ali uvijek sam im se divila, bili su mi privlačni kao pojave, medij fotografije bio mi je privlačan. Kao dijete sam stalno zastajkivala i nervirala moje roditelje i ljude koji su imali svoj zacrtani put od točke A do točke B. Ja bih putem našla još ostatak abecede točaka i izluđivala sve oko sebe. Stajala bih negdje i gledala.

Rodila sam se buljeći. Brat Marko je kad me prvi put vidio tako izbuljenu, staru jedan dan, sa svojih dvije i pol godine, rekao: “Seka ima oko!”.

I tako, oko je skupa s dušom odradilo 21 godinu tko zna kakvih priprema, to samo moja podsvijest zna, a onda žestoko krenulo vidjeti gledano, a ruke, prsti, cijelo tijelo i sva osjetila su se urotila u tome.

Nitko me nije nagovarao, niti hvalio, niti tjerao u tom smjeru. Dapače, svi su bili ljuti jer sam odabrala tako skup medij, njih petero iz obitelji se skupilo da mi priušte prvi aparat s jednim objektivom. Hvala im. Osjećaj uzbuđenja i blaženstva koji imam dok snimam je ono što me tjera naprijed u tom smjeru.

Nekad u očima javnosti fulam, nekad briljiram, ali ja fotografiju volim i gotovo.

Osjećaj kada učiniš da trodimenzionalan svijet i dalje živi i diše u dvodimenzionalnom mediju, i kad to spoznaš, to je tako lijepo. Onda se pojavi i četvrta dimenzija. Zbog toga se sve isplati. Za sebe uvijek kažem da ću snimati dok je u meni duha i daha.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More