“Mank” Davida Finchera: Fascinantno vizualno štivo kroz oči samosvjesnog cinika

Nelinearna struktura pripovijedanja omogućuje nam da uronimo u događaje koji su znatno utjecali na Mankovu percepciju svijeta oko sebe i time oblikovali njegovo umjetničko stvaralaštvo.

Mank (2020., 131 min)
Režija: David Fincher
Scenarij: Jack Fincher
Glume: Gary Oldman, Amanda Seyfried, Tuppence Middleton, Lily Collins, Charles Dance, Tom Burke

Notorni perfekcionist David Fincher, poznat po filmovima poput “Sedam”, “Kluba boraca”, “Nestale”, često podcijenjenog “Zodijaka” i mnogih drugih, nakon šest godina vratio se filmskoj režiji, i to u velikom stilu. Da ne bi bilo zabune, on u tom periodu nije bio nimalo besposlen: radio je kao izvršni producent na serijama “Kuća od karata”, “Mindhunter” i “Love, Death & Robots”, a za prve dvije čak je i režirao nekolicinu epizoda. No, 2019. napokon se odlučio ponovno posvetiti ne samo filmu kao takvom, već i projektu koji je prvotno planirao snimiti još 1997. godine, nakon završavanja svog trećeg dugog metra “Igra”. U pitanju je biografska drama “Mank” za koju je scenarij napisao Fincherov pokojni otac Jack još u ranim devedesetima, a u kojoj su trebali glumiti Kevin Spacey i Jodie Foster. No, tadašnja produkcijska kuća zadužena za realizaciju u konačnici se povukla jer je redatelj inzistirao na snimanju u crno-bijeloj tehnici i nije pristao na kompromis. Time je Fincher želio odati počast ekspresionističkoj fotografiji “najboljeg filma svih vremena” oko čijeg se začetka njegov “Mank” i vrti. Riječ je, dakako, o “Građaninu Kaneu”.

U “Manku” pratimo naslovnog junaka, punim imenom Herman J. Mankiewicz, poznatog holivudskog scenarista i alkoholičara koji je 1940. u automobilskoj nesreći slomio nogu te svoj rehabilitacijski period provodio pišući scenarij “o bilo čemu” za tada dvadesetčetverogodišnjeg Orsona Wellesa. Potonji je, naime, od produkcijske kuće RKO dobio razriješene ruke i potpunu kreativnu slobodnu da snimi kakav god film želi. Welles je, potom, Manku dao šezdeset dana da isporuči prvu verziju scenarija. Scene Mankove “sadašnjosti” u kojoj on, češće pijan nego trijezan, pokušava raditi posao na koji je pristao, bivaju ispresijecane flashbackovima koji nas vode u prethodno desetljeće i prezentiraju nam scenaristove susrete s ljudima koji će, u konačnici, poslužiti kao inspiracija za ono što će postati “Građanin Kane”.

Takva nelinearna struktura pripovijedanja omogućuje nam da uronimo u događaje koji su znatno utjecali na Mankovu percepciju svijeta oko sebe i time oblikovali njegovo umjetničko stvaralaštvo. Jer Fincher se odupire klišejiziranom prikazu nastanka nekog djela koji često podrazumijeva praćenje umjetnika u zanosu ili frustraciji dok smišlja iduću rečenicu ili razrješava neku kreativnu blokadu. U “Manku”, “sadašnjost” protagonista služi više kao referentna točka u koju se vraćamo da provjerimo u kakvom je on stanju (trijeznom ili alkoholiziranom) i stiže li isporučiti dogovoreno, dok su flashbackovi ti koji nas vode “na mjesto zločina” i zapravo nam, prikazivanjem njegove interakcije i njegovih odnosa s relevantnim akterima, pružaju uvid u Mankove političke i životne stavove koji će rezultirali pisanjem prve verzije “Građanina Kanea”.

Drugim riječima, “Mank” nas uzima za ruku i stavlja u jedinstvenu poziciju čovjeka koji se kretao u društvu ljudi čije je principe i načela prezirao. Stoga, te flashbackove i trebamo doživjeti kao neizostavne dijelove njegovog kreativnog procesa, odnosno kao sjećanja koja naviru tijekom pisanja i time diktiraju njegov daljnji tijek. Sam Welles, koji je zajedno s Mankom primio jedinog “Kaneovog” Oscara, onog za najbolji originalni scenarij, pritom igra minornu ulogu u Fincherovom filmu, ali i u Mankovoj kreaciji. Kontroverza oko “Kaneova” autorstva jedna je od poznatijih i dugotrajnijih u Hollywoodu, a otac i sin Fincher ovim filmom otvoreno zauzimaju Mankovu stranu, prikazujući ga kao jedinog zaslužnog scenarista. S druge strane, treba uzeti u obzir da pratimo isključivo nastanak prve verzije scenarija – Fincherovi se odlučuju fokusirati na njegov začetak, a kasniji prepravci i naknadne dorade nimalo ih ne zanimaju.

Osim standardno besprijekorne režije kakvom nas je redatelj odavno razmazio, “Manku” u prilog ide i ranije spomenuta prekrasna crno-bijela fotografija za koju je zaslužan Erik Messerschmidt. Ovaj snimatelj radio je s Fincherom kao majstor rasvjete na njegovom filmu “Nestala” te je snimio šesnaest od dosadašnjih devetnaest epizoda serije “Mindhunter”. Tu su još i fantastične glumačke izvedbe legendarnog Garyja Oldmana u naslovnoj ulozi, odlične Amande Seyfried koja tumači glumicu Marion Davies, impozantnog Charlesa Dancea (Tywin Lannister iz “Igre prijestolja”) kao njenog ljubavnika i medijskog tajkuna Williama Randolpha Hearsta na kojem je i temeljen lik Charlesa Fostera Kanea i mnogih drugih.

Ali čak i ako niste gledali “Građanina Kanea”, u “Manku” bez imalo problema možete uživati. Prikaz starog Hollywooda, njegovih zakonitosti i nepisanih pravila, kao i njegove neodvojivosti od politike i medija fascinantno je vizualno štivo koje Fincher tretira kao samodostatan narativ, prezentiran kroz oči samosvjesnog cinika koji je i sam dio tog svijeta. Upoznatost s jednim od najcjenjenijih filmova ikada svakako je bonus koji omogućuje prepoznavanje “Mankove” višedimenzionalnosti, no nipošto nije uvjet za prepuštanje Fincherovom visoko-stiliziranom i pametno napisanom hommageu značajnom američkom scenaristu i onome što je dovelo do stvaranja „najbolje stvari koju je ikada napisao“.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More