Mane Mei: “Grafit promatraču daje točno ono što mu treba, to je čarolija rada na ulici”

Osim nevjerojatne pozitivne energije, street art umjetnik kojeg zovu "dobrim duhom Zagreba" ima i neobičnu profesionalnu želju koja savršeno oslikava njegovu ljubav prema grafitima. Sanja, naime, o dvjestometarskom zidu kojeg će oslikavati te pred njim - zaspati od umora.

Ideš gradom zadubljen(a) u svoje probleme i netko ti se, potpuno nepozvan, zahvali. Čisto onako, “na svemu”. Zvuči kao ludost, a u današnje vrijeme čak je i malo freaky , zar ne? Takvi komplimenti, ohrabrenja i afirmacije postali su, nažalost, prava rijetkost, a u modu ih kroz svoje ulične radove pokušava vratiti Mane Mei, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih street art umjetnika na našim prostorima koji svojim afirmacijskim grafitima promovira jednostavnost i ljubaznost, a prolaznike potiče na razmišljanje o vlastitoj empatiji.

Ide mu, moram primijetiti, više nego dobro. U okrutnom svijetu punom sitnih osobnih interesa mnogi su uočili grafit “Osmijeh na licu uljepšava ulicu” na Savskoj, “Oj, budi svoj” na Langiću, gigantsko “Hvala” na ulazu u Zagreb te brojne druge kratke i šarene afirmacije. Veseli, pozitivni grafiti dijele se na društvenim mrežama i street art promoviraju kao aktualnog i važnog komentatora društvenih fenomena poput pandemije, otuđenosti i, naravno, krajnje neljubaznosti koja je zahvatila društvo.

Mane Mei, pravog imena Mario Mlinarić, istinski uživa u svojoj estetsko-društvenoj misiji, a prenosi je i na izvedbene umjetnosti. Uveseljavanje ljudi očito mu je u krvi, pa je s djevojkom Nikolinom u ovim pandemijskim danima osnovao i umjetničku organizaciju Cirk Pozor. Dok je većina umjetnika “zbrajala štetu”, Nikolina i Mario u svojoj su četvrti, ispod prozora susjeda koji su morali biti zatvoreni u kućama, počeli izvoditi cirkuske točke i brzo naišli na odobravanje javnosti.

Od entuzijastičnih početaka u Slavonskom Brodu do današnjeg statusa “street art zvijezde” mnoge su se stvari, priča nam Mane Mei, promijenile, ali srž je ostala ista – sve što mu treba su materijali za rad i doza bunta. Upravo je činjenica da se to “ne smije”, otkriva, zaslužna za početak njegove priče o grafitima.

Kako si se uopće počeo baviti grafitima?
Mislim da mi je to kao klincu bilo interesantno zbog tog cijelog momenta rađenja nečega što se ne smije, blagog kršenja zakona. Nakon šaranja s prvim sprejem polako sam počeo obraćati pozornost na grafite (mislim na grafite kao crteže, a ne natpise). Iako ih u Slavonskom Brodu nije bilo puno, bilo je sasvim dovoljno da pokrene nešto što i dan danas tinja u meni. Malo po malo, grafiti su preuzeli čitavo moje slobodno vrijeme i postali ključni dio mene. Štošta se promijenilo u zadnjih dvadeset godina, ali to je ostalo isto. Podloga, sprejevi, kapice, boje. Puno sam kvalitetnih ljudi upoznao baš preko grafita, zbog njih sam proputovao Europu uzduž i poprijeko te crtao posvuda. Ovom prilikom bih se želio zahvaliti grafitima na svemu, stvarno su jedan prekrasan hobi. Živjeli grafiti!

Koliko su tvoji radovi planirani, a koliko stvar trenutka?
Radovi su uglavnom neplanirani, naravno, ovisi o kojima se radi. U slučaju ovih šarenih poruka, vođeni su trenutkom inspiracije koji se pojavi u slučaju da imam u vidu neku podlogu na kojoj bih htio nešto napraviti. Zapravo me na neki način zid, lim, što god te njihova lokacija inspiriraju. Naravno, zna se dogoditi i da si zapišem nešto pa onda tražim podlogu za to, ali ipak prevladava ovo prvo. Neke podloge nikada ni ne odradim baš zato što ne znam što bih tamo nacrtao. Ali ih uvijek držim u pripravnosti, u slučaju da se pojavi ideja. Zna se dogoditi i da ih netko drugi odradi – na prvu mi bude krivo ali mi ubrzo postane drago jer vidim da ima i drugih ljudi koji crtaju ne ulici. Moram priznati da sam u zadnje vrijeme malo zapostavio te šarene poruke i okrenuo se više apstrakciji te nekom klasičnom pristupu grafitima, iako imam ideju za jedan novi šareni natpis, samo čekam podlogu da se pojavi… Samo što nije.

Postoje li ljudi koji tvoje poruke vide kao nekakvu vandalizaciju?
Dosad sam se susreo samo s jednim čovjekom koji je negativno reagirao na moj rad. To se dogodilo u Ilici, usred akcije oslikavanja jedne građevinske metalne ograde. Tramvaji su prolazili, vozači trubili i mahali s osmijesima, žene s djecom, svi sretni i zadovoljni. Onda se odjednom pojavio jedan stariji čovjek koji je odmah počeo negodovati i ljutiti se zbog mog oslikavanja ograde. Pitao me da li imam dozvolu na što sam ja rekao da imam (naravno, nisam imao). Nakon toga je uslijedilo omalovažavanje, kako je to samo meni lijepo, kako će to sad stajati tu i biti ružno. Ja sam mu rekao da ga razumijem, ali sam nastavio bojati svoj rad. Na to je rekao da će pozvati policiju kad dođe kući i otišao. Ja sam za svaki slučaj napravio pauzu od nekih pola sata, 45 minuta, ležeći na jednoj klupici nedaleko od mjesta zločina. Nakon toga sam se vratio i završio rad bez ikakvih problema. Zapravo je i fora ispalo jer je na grafitu koji sam crtao pisalo “Čovječe ne ljuti se”. Baš me zanima je li poslije kad jer prolazio onuda taj ljutiti čovjek obratio pozornost te pročitao poruku.

Kako biraš poruke i lokacije?
U svom svakodnevnom životu sam uvijek u potrazi za lokacijama, u svakoj prilici, gdje god bio, držim oči otvorene i tražim nove lokacije za rad. Uglavnom to funkcionira tako da nađem lokaciju i nedugo zatim dobijem ideju što bih na njoj mogao napraviti. Tako da ispada da su zapravo poruke uvjetovane lokacijama i detaljima kao što su veličina, vrsta podloge te mjesto na kojem se nalazi u gradu.

Jedan od Marijevih najpoznatijih radova je Šenoin citat u strogom centru Zagreba

Savršeni primjer toga je rad “Oj, budi svoj”, svojevrsni hommage Augustu Šenoi koji se navodno rodio i živio u neposrednoj blizini tog rada. Još jedan rad za koji sam imao ideju iako nisam imao podlogu je rad “Hvala”. Tražio sam što veći zid jer sam htio da ta riječ bude baš velika, da bude veliko hvala. Tražio sam ga sigurno godinu dana, bile su tu neke opcije, ali jednostavno to nije bilo to. Jednom prilikom, kad smo se vraćali s mora, spazio sam veliku napuštenu halu u blizini Lučkog. Nakon toga sam otišao provjeriti lokaciju i shvatio da je to to… Radi se o mom najvećem radu dosad, visine otprilike tri i pol metra i dužine od 70 metara.

Pitanje možda zvuči suludo, ali zanima me zašto si, od svih mogućih uobičajenih grafiterskih inspiracija i tema, odabrao jednostavne afirmacijske poruke?
Nakon što sam se dugo bavio klasičnim grafitima, pisanjem jednog te istog tega (imena) na razne kreativne načine, negdje krajem 2012. godine shvatio sam da imam puno više za reći od tog jednog tega. Nakon tog saznanja polako sam počeo raditi radove, uglavnom u ateljeu, recimo, kao neke manualne plakate na kojim bih ispisivao riječi i rečenice iz nekih pjesama ili iz nekih drugih izvora. To sve skupa urodilo je i mojom prvom samostalnom izložbom u galeriji Siva pod nazivom “Focus on feelings”. Tada još nisam djelovao pod sadašnjim imenom, nego kao FOF (frend od frenda). Taj pseudonim je kratko trajao, a nedugo zatim pojavio se Mane Mei. Nakon toga sam jednostavno dobio potrebu da i na zidovima radim poruke koje su spletom okolnosti i vlastita životnog iskustva postale afirmacijske.

Imaš li povratne informacije o svojim radovima? Jesi li ikad negdje sjeo i promatrao kako ljudi doživljavaju tvoj grafit?
Već sam u nekoliko navrata čuo od nekolicine ljudi da im je recimo “Osmijeh na licu uljepšava ulicu” odigrao veliku ulogu u životu, da ih je pokrenuo, pa čak i spasio život. To su za mene čarobne priče, iskrene, ljudske. To znači da je taj grafit baš na pravom mjestu i da u potpunosti služi svojoj svrsi. Imao sam reakcije i na druge radove, uglavnom su vezane uz to kako im je baš to tada trebalo, kako im je dobro došlo i slično. To je čarolija rada na ulici, što on bez obzira na sve stoji tamo, komunicira sa svima koji na njega obrate pozornost i može u određenom trenutku dati promatraču točno ono što mu treba.

Savršeni zid za grafit “Hvala” tražio je više od godinu dana

Kakva je scena u Hrvatskoj?
Scena u Hrvatskoj ima uspone i padove, kao i svaka. Čini mi se da je trenutno opet u usponu. Ima dosta mlađih crtača koji su dosta motivirani i željni tog cjelokupnog graffiti lifestyle iskustva. Naravno, ima tu i starijih crtača koji su unatoč svemu održali konstantu crtanja te upravo zbog toga došli do kvalitetnih i prepoznatljivih radova. Meni je zapravo super gledati sve te generacije koje dolaze i odlaze, htio, ne htio, po gradu primjećujem sve novo što se napravi, kvalitetno i ono početničko, tako da zapravo vrlo aktivno pratim scenu. Većina njih bude zainteresirana za grafite na kratko vrijeme te onda jednostavno pređu na nešto drugo, dok samo rijetki, zaista zagriženi ostanu u igri.

A što se tiče takozvanog street arta, nekako mi se čini da je većina toga vezana uz festivale i organizirana oslikavanja, a premalo toga je samoinicijativno i rijetko tko zapravo konstantno radi baš na ulici. Na njoj možete naći radove svega nekoliko ljudi. Po meni mural napravljen preko cijele zgrade u sklopu nekog festivala nije (pravi) street art. Naravno, nemam ništa protiv toga, super mi je sve to, ali smatram da street art mora biti napravljen na ulici, po mogućnosti bez dozvole, na mjestu na kojem ga nitko ne očekuje. Da ima malo tog nekog bunta. I ne mora to biti nešto ogromno, štoviše, draže su mi sitnice koje ne bodu u oči, ali kada čovjek obrati pozornost može ih naći posvuda.

“Svaki mural ima svoju priču”: Boris Bare o street artu, birokraciji i dimnjaku na Trešnjevci

Imam dojam da je ulična umjetnost u vrijeme pandemije dosta medijski porasla. Street artisti su brzo reagirali, svi su pisali o muralima s maskama, Banksyju… Jesi li ti nešto značajno stvorio u izolaciji?
Jedini rad na ulici koji sam napravio u tom periodu je “Svaka čast”. Najbolji opis rada je pjesmica koja nosi isti naziv.

Svaka čast
Poruka potpore u trenucima teškim
Bilo da si vatrogasac, radnik ili liječnik
Ili samo prosječan čovjek
koji za pomoć drugome ima puno volje
Ili si prošao već kroz sve i svašta
A i dalje možeš drugima opraštat
Da imaš vjere u ljude u situacijama rubnim
I da ostaneš čovjek ti se uvijek trudiš
Bez obzira na sve, čovjek prije svega
Empatije i ljudskosti, tog nam uvijek treba
Jer moći pomoći drugome velika je čast
Zbog toga ti neće kruna s glave past
Nego ćeš rast
jer pomaganje je strast
jedini spas
to je za sve nas

Osim toga, u izolaciji, doduše, u prostoru galerije Siva, napravio sam 13 radova koje sam izložio na svojoj izložbi pod nazivom “Poslojavanje”. Tako da mi je ta izolacija zapravo bila dosta aktivan period što se stvaranja tiče.

Je li ti potres uništio koji rad?
Na sreću, svi su preživjeli.

Cirk Pozor je umjetnička organizacija osnovana usred pandemije

S djevojkom Nikolinom nedavno si osnovao umjetničku organizaciju Cirk Pozor. Čime se bavite i odakle ideja?
Cirk Pozor je zapravo ideja moje djevojke koja je već neko vrijeme željela osnovati umjetničku organizaciju. To joj je napokon pošlo za rukom kada sam ja postao član HDLU-a (a prijavio sam se samo i isključivo zato da možemo otvoriti tu organizaciju), pošto za otvaranje umjetničke organizacije moraš imati minimalno dva člana koji su članovi nekih strukovnih organizacija. Zasad je u kratko vrijeme svoga postojanja Cirk Pozor, koji je registriran i postao važeći taman kada je uletjela izolacija i korona, napravio dosta po pitanju društvenih aktivnosti. Za vrijeme izolacije izbacili smo četiri kratka video uratka pod nazivom “Is it over? – Jel prošlo?”, u kojima se Nikolina nalazi u neobičnim situacijama vezanim uz bivanje kod kuće i cjelokupnu korona-potres situaciju. Dobili smo dosta dobre reakcije od ljudi, ali nešto što je bilo najbolje popraćeno su bile kratke izvedbe pod nazivom “Pozor kroz prozor”, gdje smo kod nas u kvartu izvodili kratke cirkuske točke koje se mogu gledati s prozora. Reakcije ljudi na to su bile odlične, pljesak ljudi s prozora, njihova sreća i veselje u te tmurne i najčudnije dane ikada, to je bilo neprocjenjivo. Tračak nade u veoma izvanrednoj situaciji. Vidjet ćemo što nam budućnost donosi, ali po dosadašnjem iskustvu, sposobni smo prilagoditi se svakoj situaciji i izvući najbolje iz nje. Tako da ćemo tako i nastaviti.

Koju bi lokaciju najradije “sredio”, a ne smiješ ili dosad nisi probao?
Moram priznat da sam do sada odradio svako mjesto koje sam želio, neka nisam uglavnom zbog manjka inspiracije, nisam dobio ideju što da na njima napravim. Jedna ideja koju sam dobio prije nekoliko godina je ta da bih htio crtati toliko veliki zid (otprilike barem 200 metara dužine i pet metara visine), da ga radim cijeli dan i da na kraju samo padnem, onako sa štapom i valjkom, da ne mogu više, da po mogućnosti odmah tamo i zaspim. Takav zid još nisam našao, ali nadam se da će se u perspektivi pojaviti!

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More