Iako smo najavili da se koncert grupe Mando Diao trebao održati u 9. paviljonu Zagrebačkog velesajma, ponešto smanjeni interes na blagajnama doveo je do prebacivanja koncerta u Vintage Industrial Bar. Riječ je o dobrom potezu organizatora (INmusic) jer bi paviljon u suprotnom bio poluprazan, a ovako je Vintage bio pun. Promjena prostora nažalost nije bila dovoljno razglašena publici (iako su novinari bili obaviješteni). Osim poruke na zidu događaja na Facebooku, postavljena je tek obavijest na papiru na vratima paviljona.
Unatoč nekolicini zalutalih, publika se lagano počela okupljati s prvim zvucima predgrupe The OBGMs (The oOOohh Baby Gimme Mores) iz Toronta. Budući da je taj kanadski bend prvi put nastupio u Hrvatskoj, vrijedilo bi ih ukratko predstaviti. Nazivaju se ”punk kvartetom”, no iako su stilski prilično žestoki, naginju više garage rocku ili žešćem indie rocku s primjesom funka. Zvuk im karakterizira snažno oslanjanje na riff, prilično čiste gitare, dosta noisea, instrumentalni odmori, efekti na gitari i vokalu te zanimljivo uklopljene klavijature koje drže uglavnom visoke tonove. Dobro raspoloženi i s čvrstom namjerom da zagriju i rasplešu publiku, The OBGMs u sastavu bubanj-bas-klavijature/def-gitara/vokal su nakon dužeg uvoda krenuli energično s pjesmom Beat Up Kidz, koja otvara i njihov debitantski i do sada jedini album The OBGMs. Odsvirali su cijeli album s kojeg vrijedi još istaknuti i prvi singl Torpedo. Nastup je bio iskren i korektno odsviran s redom relativno smiješnih pošalica i reklama za bend između pjesama.
Dvorana se napunila kada su se u 21.30 na pozornicu popeli Mando Diao i pjesmom San Francisco Bay otvorili zagrebački koncert, a time i novu europsku turneju kojom promoviraju prošlogodišnji album Good Times. Već se na početku mora primijetiti kako je zvuk bio izvrsno namješten, zvuk gitare čist, bas vrlo jak, a Björnov glas moćan i uvjerljiv. To potvrđuje kako bend nimalo ne gubi na formi, raspoloženi su za live svirke te im klupski koncerti vrlo dobro leže.
Pjesme All The Things s novog albuma te starija Sweet Ride koju u zadnje vrijeme ponovno izvode prošle su uz nekoliko rokerskih ”make-some-noise” klišeja, kratkog razgovora s Tihanom iz prvoga reda i pomalo pretjeranog trošenja vokala. Dovelo je to do nešto hrapavijeg tona, koji je zapravo i odgovarao garage zvuku cijeloga nastupa. Bend je djelovao dobro raspoložen, a publika se nakon početne statične faze u kojoj je tek pijuckala pivo i grickala Ferrero, prilično opustila uz jedan novi i jedan stari hit: Good Times i All My Senses. Björn uzima Telecaster za Dancing All The Way To Hell, a na One Two Three svira Gibson SG, no velike promjene u soundu nema.
Kada ne svira gitaru, Björn koji dotad jedini vodi šou u bendu, skače i pleše u maniri Micka Jaggera u ”vidno uzvišenom raspoloženju” (kako je jedna djevojka izjavila momku, koji mi je kasnije priznao da je na koncert prisilno doveden, kao i mnogi muškarci ondje, a to mu nisam povjerovao). Frontmen je izvedbu ipak držao pod sjajnom kontrolom. Publika se razveselila na prvi singl grupe, pjesmu Mr. Moon te The Band, također s prvog albuma Bring ‘Em In iz 2002. godine. U šou se uključuje i basist Carl-Johan Fogelklou s nekoliko vještih fraza na hrvatskom, od kojih mu je omiljena spomenarska rima ”Ja sam šećer, ti si med/zajedno smo sladoled”.
U kratkom (verbalnom) dijalogu pjevača i basista, zaključili su da su već nastupali u Zagrebu, ali na festivalu, no ne i u klubu, stoga će prvi njihov hrvatski klupski koncert biti poseban. Publika se nije dala smesti kada je Björn oduševljeno propitivao postoji li u Zagrebu mnogo klubova za takav tip koncerta. Nastavili su s Break Us, Voices On The Radio (”pjesmom za vožnju automobilom”) te Watch Me Now, sve sa zadnjeg albuma, te su nakon toga stali ukipljeni na mjestu učinivši tako pomalo grotesknu pauzu za fotografiranje pod crvenim reflektorom.
Down In The Past uslijedila je u zaista brzom tempu i u tom trenutku svi su u publici plesali, a fanovi su zaista mogli biti zadovoljni. Mando Diao je obećao tulum, a tulum su i stvorili te je koncert, iako set-listom gotovo identičan onima na nedavnoj azijskoj turneji, za obožavatelje uistinu bio poseban. Na prve taktove You Got Nothing On Me dio publike je počeo skandirati i pjevati I Wanna Be Sedated grupe The Ramones, očito aludirajući na stil kojim je odsviran Down In The Past, ali bendu nije bilo do te vrste humora. Bez razmišljanja odsvirali su stvar do kraja, a onda i sami potaknuli skandiranje – ”Gloria, Gloria”.
Björn je u publici bezuspješno tražio Gloriju, a Fogelklou je ponovno na hrvatskom prizivao ”Ajde, ajde, ajde Gloria!” Izvedba toga hita bila je vrhunac koncerta, refren je pjevala publika u polaganom dijalogu s pjevačem. U najavu završne pjesme vrlo se energično uključio i bubnjar Patrik Heikinpieti – bila je to Ochrasy, ponovno jedan od velikih hitova benda.
Bend se drži prokušane formule i jednostavnosti, kako u skladanju, tako i u izvedbi. Iako je set vrlo očekivan, bend se ne boji lagano izlaziti iz aranžmana i stvarati glazbeno ”problematične” trenutke. Svaka čast i ton majstorima koji pritom rade sjajan posao. Predstavljanje benda efektno je odradio novi gitarist Jens Siverstedt, počevši s povratnikom, orguljašem Danijelom Haglundom, a zatim i svima ostalima, prozvavši Björna Dixgarda švedskim Elvisom.
Bis je dodatno ”podignuo” publiku novim pjesmama Brother i Money. Nakon toga su se vratili s najvećim hitom i pjesmom koja je redovito posljednja na setu, a to je Dance With Somebody. Rasplesana publika ispratila je bend zasluženim ovacijama te se otisnula kućama tumarajući ulicama kojima je polako počeo vladati švedski ugođaj.
Hrabren Dobrotić
Foto: Filip Bušić/Sound Report