“Malvinom” na libido

Vrućina, samoća, usijani asfalt. Glupave večeri na Griču koji pokušava biti kao neki zagrebački Mont Martre.

Svi novinari kulture koji imalo drže do sebe pokupili su se u Pulu na filmski festival. Opet, ne zavidim im… Jebeš i tu Pulu i onu kretensku Arenu u kojoj moraš buđavim dekama kao paralitični Broj Jedan pokrivat koljena dok gledaš kasnonoćne projekcije na kojima se najedeš podnog pijeska čim malo s mora zapuše neverin ili koja to već pička materina tamo puše. A i sigurno je muka gledat sve one pisce koji su u Istru preselili u dobrovoljno izgnanstvo pisat svoja remek-djela, pa skršeni dosadom i zimskim prehladama, hunjavih noseva kruže oko Arene kao odbačeni, ošugavljeni gladijatorski lavovi, sve ne bi li im se koji redatelj ljubazno obratio pitanjem može li po njihovom najnovijem romanu u nastajanju snimiti cjelovečernji film.

Od kulturnih poznanika, u Zagrebu je ostao samo još Knjiški Šupak. To je nadimak jednog našeg nešto mlađeg pisca koji je skužio da je bavljenje književnosti tu kod nas postalo teška kurčina… Stalno dolaze neki novi, stalno Jagna Pogačnik pronalazi neke nove favorite, a sve je iz godine u godinu sve jadnije i jadnije, honorari sve mizerniji, na izdavanje knjige čeka se opet kao nekad u MD nakladi po tri godine, a da bi dobio ikakvu novčanu nagradu moraš se pomučit i lobirat više nego da si se kandidirao za novog hrvatskog predsjednika.

Skužio je i da se preko pisanja uglavnom ne može doći ni do nekih normalnih ženski. Vrhunac su one neke koje dolaze u Booksu na književne kvizove, ali da bi njih mrknuo moraš znat kakvu je boju očiju imala Ema Bovary na 243. stranici istoimenog romana.

Zamolio sam Knjiškog Šupka da se nađemo na utrinskoj tržnici na kavi. Htio sam ga nagovoriti da sa mnom popodne ode na jarunsku nudističku plažu. U društvu bi mi tamo sigurno bilo puno lakše. Napokon bih se mogao opustiti i obaviti kako treba svoj zadatak za seriju kolumni “Što se čita na jarunskoj nudističkoj plaži”.

Predložio sam mu tu zamisao odmah nakon prvog srka kave u pečenjari “Sport”.

– Šta fakat na Jarunu ima takva plaža? – začudio se Šupak.

– Ima, ima… Pa to je već dugo tamo. Malo je teže za naći… Na onom drugom otoku… Iza šipražja…

– I ekipa je fakat gola?

– Totalno. Hoćeš da idemo sad popodne?

– Ima i ženski? Ono, da su okej… Da nisu neki bakutaneri što se mažu ljekovitim muljem?

– Ima, ima… Zadnji put je baš bila neka tvoja hejvi metalka… Duga, crna kosa… Imala je pirsing na desnoj sisnoj baradavici – mamio sam ga.

– U jebote… – raspomamio se Knjiški.

Onda se kao nešto zamislio, srčući kavu.

– Šta je? – pitao sam. – Oćemo otić tamo popodne? Treba ti samo ručnik…

– Ma, ne znam, bed mi je ako…

– Šta?

– Ako mi se tamo na toj plaži digne kurac. Pored svih tih ženski…

Zašutili smo. Nisam znao što bih mu rekao na to. Palo mi je na pamet da bi za tu svrhu mogli ponijeti neku od onih knjiga iz sedamdesetih koje ti zgade svaku pomisao na snošaj i na gola tijela… One romane srodne filmovima iz crnovalnih sedamdestih koje upravo kroz retrospektivu puštaju na jubilarnom, šezdesetom pulskom filmskom festivalu… To su oni filmovi di se ekipa jebe maltene na smeću… Ili po nekim smrdljivim izbama u krševitim predjelima Dalmatinske Zagore… Ženske u tim filmovima uvijek imaju neke odurne čarape, šugave marame na glavi… Muškarci su znojni, dlakavi, brkati, želja za jebom uvijek im dođe nakon što se naglođu janjećih kostiju i prožderu bunt mladog luka… Dok se prcaju, iznad njih u tim izbama oblijeću muhe veličine mladih vrabaca…

– Jesi ikad čitao neki roman koji ti je zgadio seks? – pitao sam Šupka.

– Nema, ništa mi ne može zgadit seks – odlučno će Šupak.

I nakon kraće stanke, doda:

– Ima samo jedan koji mi je zgadio lezbijski seks.

– Koji je to?

– Kovačev “Životopis Malvine Trifković”. Neka lezba s početka stoljeća u srpskoj pravoslavnoj prosvjetnoj Zadruzi, ospe se odvratnim gnojavim prištevima svuda po tijelu, nešto kao Bukowski, odnosno Chinaski u “Bludnom sinu”… A druga joj lezba, ta Malvina, nekakvom “Lio” mašću svaku večer s puno senzualne, erotizirane nježnosti maže te čireve… I onda je umotava u plahtu… I onda je…

– Okej, shvatio sam – prekinuo sam ga. – Očito je Igor Mandić imao pravo kad je na dodjeli nagrade “T-portala” pretprošli tjedan izjavio da nam je sva književnost čirava i gnojava – promrmljao sam.

– Ponesi tu “Malvinu” na nudističku. Svaki put kad osjetiš da će ti se dignut, samo prolistaj knjigu i pročitaj neki od tih odlomaka o mazanju prišteva – posavjetovao sam Knjiškog Šupka.

– Dogovoreno – rekao je. – Ali mogu ić tek iduću nedjelju. Danas se moram spremat za jubilarni, završni književni kviz u Booksi.

– Možda će na tom kvizu bit pitanje koliko je točno gnojavih čireva po tijelu imala osuta lezbijka u romanu “Životopis Malvine Trifković”. – Pogledao sam oko sebe gdje je konobar da mu Knjiški plati te naše kave s mlijekom.

Bio sam malo ljut što ću i ovaj tjedan ostat bez materijala za svoju seriju reportaža “Što se čita na jarunskoj nudističkoj” plaži. Možda sam ja doista loš novinar kulture, počela me spopadati sumnja u moj životni poziv kojem sam žrtvovao gotovo sve, čak i ljeta na Jadranu ili Ibizi. Trunem tu u Zagrebu, a za ništa… Katastrofa. Opet ću nedjelju provesti zureći apatično u reprizu “Briljanteena”.

 Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More