Malo ironije i puno boja: Andrej Drožđan je student o kojem se priča

Talentiranog mladog umjetnika zatekli smo u pripremama za novi rad u kojem studiozno istražuje urbani prostor i u njega unosi dozu šaljivosti.

“Umjetnost je za mene reformuliranje nečega što je već tu – misli, prizora, osjećaja ili predmeta”, priča nam Andrej Drožđan, student novih medija na Akademiji likovne umjetnosti koji se ilustracijama, fotografijama i instalacijama već neko vrijeme prilično uspješno probija na tržištu, pokušavajući u svemu ostaviti svoj prepoznatljivi pečat. Osim kratkog eksperimentalnog filma na temu mrtve prirode, u posljednjih nekoliko godina bavio se dizajniranjem plakata, sudjelovanjem na izložbama, suradnjama na editorijalima za modne časopise…

“Sigurna Kuća” Ivana Buvinića: Emotivne i melankolične uspomene na djetinjstvo

“Volim biti na puno različitih teritorija, upravo to je ono što mi je u cijeloj priči i najzabavnije. Kad mi jedno dosadi, uvijek je tu ovo drugo kao privremena zamjena i tako u krug, a na kraju se te vještine često i isprepletu. Pojavljuje se pitanje kako najbolje spojiti nekoliko stvari u različitim medijima – ako radim neku instalaciju, kako spojiti nešto što je nastalo digitalno, primjerice, s odbačenim predmetom pronađenim na cesti. Kad se radi o kombinaciji takvih stvari bitno je promisliti o poruci ili priči koju rad komunicira. To nije uvijek lako i moji radovi ne nastaju uvijek na taj način, ali to je uglavnom sistem po kojem funkcionira većina suvremenih umjetnika koje sam kroz godine proučavao”, priča nam Andrej.

“Trenutno imam neki jezik i princip po kojem se automatski vodim dok slažem kompozicije i biram boje koje koristim unutar svojih radova. Bilo da se radilo o instalaciji koja tematizira otpad ili nekoj usputnoj ilustraciji koja je komentar na svakodnevicu, vizualna poveznica meni je uvijek tu negdje, bez obzira na medije u kojem radovi nastaju ili njihove teme”, kaže mladi umjetnik koji je pandemijske dane proveo u radu na preddiplomskom radiju nazvanom “02”.

“U njemu razmišljam o ideji grada i onoga čime nas on vizualno hrani. Mobitelom bih često usputno fotografirao razne motive zapažene kretanjem po javnom prostoru. Od semantičkih obilježja ili oznaka, stvari kojima je namjena da komuniciraju s građanima, nekih predmeta koji su se igrom slučaja našli na nekom mjestu u trenutku mog zabilježavanja do slučajnih ili ljudskih intervencija poput ogrebotina, izguljenih ili pošaranih dijelova istih objekata. Zanimljivo mi je o njima razmišljati kao o likovnim elementima koji sastavljaju prostor, mimo njihove primarne funkcije. Njihove obrise s fotografija pretvarao sam u vektore, a razlaganjem fotografija na vektore pojavili su se razni geometrijski ili organski oblici, mnogi od kojih djeluju dosta apstraktno. Iz tih dvodimenzionalnih apstraktnih grafika oblike vraćam nazad u trodimenzionalni objekt i tako ga sve više udaljavam od njegovog prvobitnog stanja i funkcije. Od novonastalih malih trodimenzionalnih objekata stvaram nove situacije koje mogu, ali i ne moraju nužno podsjećati na prethodne svakodnevne situacije koje čine javni prostor i pored kojih prolazimo krećući se po javnom prostoru, a koje gotovo prođu nezapaženo, barem što se njihove vizualne vrijednosti tiče. Ideja rada je, ukratko, razlaganje grada na puno malih grafičkih elemenata i oblika od kojih je prostor sastavljen, te kreiranjem novog prostora kojem je funkcija da bude mimika samog sebe”, otkriva Andrej Drožđan.

U radu “02” Andrej grad razlaže na manje grafičke elemente i oblike od kojih je sastavljen prostor

Glavni kritičari i savjetodavci zasad su mu kolege s fakulteta. “Mislim da atmosfera nije previše natjecateljska, osobno ne gledam na druge kao na konkurenciju niti se volim uspoređivati s drugima. Na odsjeku za nove medije klase funkcioniraju tako da svatko radi na jednom glavnom projektu i temi cijeli semestar, svaki tjedan imamo prezentacije nakon čega si dajemo savjete i ideje kako što bolje dalje razvijati taj projekt. To uvijek bude od koristi, saznati kako drugi iz svoje perspektive vide to što radiš”, otkriva o studiju novih medija koji zapravo – i više nisu tako novi. “Već dugo imaju svoje mjesto u povijesti umjetnosti. Dobro je o njima razmišljati kao o nadopuni koja širi mogućnosti izražavanja, daje veću slobodu i samim time dodatni prostor za istraživanje, promišljanje i eksperimentiranje”, priča nam mladi umjetnik.

Njegove radove vole i na Instagramu – ironično, imena nemogu po kojem je najprepoznatljiviji među mladim ljubiteljima dizajna dugo se htio riješiti. “To je rezultat srednjoškolske faze u kojoj je bilo jako popularno imati takve i slične izraze kao korisnička imena. Tko se sjeća, sjeća se. Vrijeme je prošlo, ime je ostalo. Sad je pomalo ironično, nekad vjerojatno nije bilo. Htio sam ga u nekoliko navrata promijeniti, ali nekako mi je simpatično”, kaže Andrej Drožđan.

“Uvijek mi je bitno da u ono što napravim unesem dozu šaljivosti”

“Moj kreativni proces varira ovisno o čemu se radi. Kad radim ilustracije, jedna može biti zamišljena i završena kroz par sati. Uglavnom ih izrađujem digitalno, držim se toga da sve što radim bude što vizualno čišće i jednostavnije. Već jako dugo u svojim ilustracijama vrtim slične motive, koje dovodim u drukčije odnose i tako ih međusobno povezujem u neku moju priču. Često mi se dogodi da radove napravim čisto onako jer mi se rade, bez da u tom trenutku previše razmišljam i onda za mjesec dana kad ih pogledam mogu nešto iz njih iščitati. Istovremeno, na nekim instalacijama i većim radovima radim po nekoliko mjeseci, u to ne ulazi samo fizički rad već i istraživanje o temi te sakupljanje referenci kroz istraživanja o umjetnicima koji su o tim temama ili tim materijalima već radili. Uglavnom, uvijek kad krenem nešto raditi, znam kako želim da to izgleda, imam gotov rad pred očima. Krenem s temom koja me inspirira, odlučim koji su materijali i boje najzahvalniji za taj tip rada i tako se to kroz neko vrijeme polako ali sigurno oblikuje u cjelinu, blago izmijenjenu od one koju sam ja u glavi zamislio”, otkriva nam o svom umjetničkom procesu i dodaje da priča za njegova popriča pravi oblik tek kad u svemu pronađe – dašak ironije.

“Mislim da se inspiracija za umjetnost može pronaći doslovno u svemu, za mene to bude sve od svakodnevice, razno raznih predmeta i razmišljanja, internet kulture, opažanja iz grada, osobnih pitanja, sve do nečeg što u potpunosti nastane iz šale. Volim sve ovo kombinirati na neki suptilan način prožet ironijom koji ne odaje uvijek nužno na prvu o čemu se radi. Uvijek mi je bitno da u ono što napravim unesem dozu šaljivosti i da s vremenom sve može funkcionirati kao cjelina, volim kad su stvari razigrane”, zaključuje.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More