prvo slovo kulture

Malnarov “Nightmare stage” je pošteniji od Šeparovićevog “55+”

Ima nekog amaterskog entuzijazma u ideji da okupiš ljude s ulice i ukradeš njihove priče; upleteš njihova iskustva u roman ili ih, kako je to napravio redatelj Borut Šeparović iz Montažstroja, dovedeš na pozornicu i natjeraš da ispričaju svoje sudbine.

Montažstroj je u predstavu “55+” dovabio pripadnike starije populacije i pustio ih da, u nedjelju navečer u dvorani Lisinski, publici razdijele svoje najintimnije traume, najjezivije strahove, najteže otrpljene poraze – a sve za umjetnost, štoviše, za angažiranu umjetnost, i za CV Boruta Šeparovića koji poput kakvog Robin Hooda domaćeg kazališta prokazuje društvene nepravde, opanjkava socijalno neosjetljive, bavi se marginaliziranima i nevidljivima, uzima starijima i daje… onima koji si mogu priuštiti ulaznicu od 55 kuna.

Predstava koja je trebala pomoći starijim ljudima u ovome društvu da “pronađu vlastiti glas”, ustvari počiva na onome čega se, puno prije Šeparovića, dosjetio Željko Malnar kad je u opskurnom studiju lokalne televizijske kuće okupio otužne luzere s periferije, Ševu i Jajana i ekipu, i pustio ih da prtljaju o svojim tužnim sudbinama koje su perverzno uveseljavale noćobdije. Jedini je “upgrade” to što je Montažstroj svoje “luzere” preselio iz šugavog studija u dični Lisinski i što su anonimni voajeri koji se napasaju na sudbinama nesretnijih od sebe sada dobili priliku sjesti jedni do drugih na tapecirana sjedala, ogrijati se pod svjetlima reflektora i biti snimljeni za dokumentarni film koji, uz predstavu, čini drugi dio ovog projekta. Za 55 kuna, umjesto gladijatora i krvoločnih zvijeri, pred njih je dovedeno četrdesetak nejake starčadi koja preživljava na ponižavajuće jadnim penzijama i mašta o tome da u trenutku smrti budu uredno odjeveni i da ih ne boli.

Kao bjeloglavi sup nad strvinama, nad sudionicima na pozornici kruži kamerman i fokusira njihova drhtava koljena, namreškanu kožu na rukama, staračke pjege i štake, a snimka se projicira na veliko platno iza njih.

Jedan za drugim, sudionici-volonteri penju se na pozornicu i prepričavaju događaje koji su obilježili njihov život, istresaju naramak pun čemera, usamljenosti, bolesti, tuge.

Njihovo je vrijeme na pozornici ograničeno na onoliko sekunda koliko godina imaju. Govore o mladenačkim sukobima s roditeljima, bjegovima od kuće, prvim ljubavima, učlanjenju u Partiju, potresima poput smrti Ivana Pavla Drugog ili Druga Tita, o ovisnostima djece, otkazima u privatizaciji, o tome kako su ostali sami i spali na prosjački štap. Nekoliko žena žrtve su mužjačkog nasilja u obitelji, premlaćivane su i silovane, udovice paralizirane patrijarhatom koje se ne usude sebi dati drugu šansu. Puno je u njihovim kratkim monolozima tuge; publika suosjeća s njima i empatično guta knedle. Puno je u njihovim kratkim monolozima i patetike; to se ne smije priznati, jer ako to kažeš na glas, ispast ćeš bezosjećajni gad. Svi smo u publici žrtve emocionalne ucjene redatelja. (Njegova je ucjena, više-manje otvorena: kad u drugom, dosadnijem dijelu predstave, nakon otprilike dva i četvrt sata, osjeti da publika gubi pažnju i gleda kako bi šmugnula van, Šeparović se obraća izravno gledateljima i upozorava ih da slobodno mogu otići ako im se ne da slušati gospodu na pozornici kako govore o sebi i ovome društvu, jer oni će tako nastaviti još pola sata.

Tko je i pomislio pobjeći, sad se koleba. Ako odu, hoće li to značiti da ne mare dovoljno za jadnike koji su se tu za njih skinuli do gola, neki i doslovno? I hoće li njihov odlazak biti zabilježen u onom dokumentarcu?)

Prvi dio, nizanje ispovijedi osobnih trauma, podbačaja i nesreća vremešnih volontera, završava grupnom tjelovježbom: djevojka s maskom smrti je trenerica, njezine kretnje ponavljaju izvođači. Tu je trebao biti kraj predstave. Bio bi to efektan kraj. Montažstroju bismo čestitali na odvažnoj predstavi, Šeparoviću bismo oprostili malnarovštinu i to što se prema izvođačima u nekoliko navrata ponašao okrutno i neosjetljivo; izvikivao krute naredbe i grubo ih prekidao usred priče o smrti majke, na primjer.

Ali tu nije bio kraj. Pozornica je sad iz ispovjedaonice preinačena u dvoranu u kojoj se održava veliki politički skup, tu je pozornica, tu je umjetni fikus, tu su mikrofoni. Zasjedanje traje. Svatko od sudionika doći će za mikrofon i iznijeti svoje viđenje politike i društva. Čitav školski sat prolazi u kuknjavi o tome kako je prije bilo bolje; išli su na more preko poduzeća i svatko je mogao dignuti kredit, šefovi su imali veće vikendice, a radnici manje, i sve je bilo kao na goblenu. (Opet, nitko se ne usudi priznati da se osjeća kao talac vonjavog starca koji je na povratku s tržnice ugnjavio suputnike u tramvaju kuknjavom o tome kako je šalata skupa, probava neredovita, političari ni do koljena Titu, sve su pokrali, ali će opet glasat za njih kad im obećaju bon od sto kuna, i kako treba čuvati bubrege.)

Nakalemljujući predstavi ovaj drugi, mlitaviji dio, redatelj se ponio poput tog nametljivog starca iz tramvaja, poput dociranju sklonog zanovijetala. Istodobno je podcijenio publiku ovom “sjednicom”, koja nije ništa donijela predstavi doli prekomjernog objašnjavanja i redundantnog ekspliciranja onoga što je na neposredniji, iskreniji, učinkovitiji način već bilo rečeno, između redaka, kroz monologe.

Na kraju, ima jedna stvar u kojoj je Malnar, čak i bez privilegije da svoj performans smjesti u grandioznu koncertnu dvoranu, nadmoćan Borutu Šeparoviću iz Montažstroja: on nije svoga Jajana i Ševu “pakirao” u pretenciozni celofan angažirane umjetnosti, podvrgavajući ih začudnim eksperimentima poput onoga da ti snimatelj ili ton majstor dotrči pred lice i zbog nečega snažno pljesne rukama.

 

Maja Hrgović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...