U jeku rata u Siriji, kad je plima izbjeglica preplavila Europu, reakcije su bile podijeljene. S negodovanjem, brigom i ljutnjom komentirale su se snimke s istočne granice koju su pokušavale prijeći izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Iraka. Danas, kad Europa otvara svoje granice izbjeglicama iz Ukrajine, odgovor je potpuno drugačiji: unison i topao, ljudski.
Društvenim mrežama širi se meme koji u dvije sličice objašnjava razliku: na prvoj su tamnoputi mladi muškarci u naponu snage, na drugoj majke s uplakanom djecom. Cinična ilustracija, svakako, ali i rječita.
Dok je val imigranata 2015. godine podijelio Europu, ovaj novi ju je spojio. Diplomatski utišano negodovanje prema ideji da se Hrvatska otvori tadašnjem valu izbjeglica sažeto je u tadašnjoj izjavi predsjednika HAZU-a, akademika Zvonka Kusića.
Radi se o globalnome problemu koji treba rješavati sustavno, a ne stihijski, vodeći računa o sigurnosnim, političkim i ekonomskim implikacijama, kao i o ograničenim kapacitetima Hrvatske.
U izjavama političara koje se mogu čuti ovih dana, ne spominju se “sigurnosne, političke i ekonomske implikacije” niti se vodi računa o “ograničenim kapacitetima Hrvatske”. Naprotiv, za ukrajinske se izbjeglice govori da su “idealni migranti za razvijeni europski svijet” (Stjepan Šterc, demografski stručnjak) te da su Ukrajinci poželjni useljenici za EU jer kod njihova prihvata “nema kulturoloških barijera, jasno je da će se dobro integrirati i da su dobri radnici” (Ivan Lajić, stručnjak za migracije Instituta za migracije i narodnosti).
Moglo bi se reći da za Ukrajincima kao “vrućom migrantskom robom” vlada jagma: europske se zemlje utrkuju u ukidanju svih administrativnih prepreka za njihov ulazak, osiguravaju im pravnu, psihosocijalnu i socijalnu pomoć, financijsku podršku, hranu, smještaj.
Što se prihvata izbjeglica iz Ukrajine u Hrvatsku tiče, čini se da institucije rade svoj posao.
Veleposlanstvo Ukrajine u RH otvoreno je za stranke po nekoliko sati dnevno i obično je to sasvim dovoljno da pokrije uobičajene potrebe Ukrajinaca u Zagrebu. Znam to jer prozor moje radne sobe gleda baš na taj ulaz u ambasadu i pred njim nikad nije gužva, rijetko tkogod pozvoni na ta bijela vrata. Pred njima se po par puta u svojoj smjeni u kratkoj patrolirajućoj šetnji baltazarski zaokrene policajac prije nego što se opet vrati u stražarsku kućicu.
Od prošlog tjedna je drugačije: ljudi pred ambasadom čekaju u grupama, pognutih glava, stisnutih ramena, djeluju zabrinuto čak i s leđa.
U punom je pogonu i Hrvatski Crveni križ, koji prikuplja donacije za pomoć izbjeglom i raseljenom stanovništvu uslijed ukrajinske krize. Spreman je i UNHCR koji u prihvatnim centrima kroz razne projekte pravne, psiho-socijalne i socijalne pomoći pomaže izbjeglicama. (Predstavnik UNHCR-a Hrvatska Mitre Georgiev govorio je nekidan o tome u programu Dijalogija Festivala tolerancije, ističući važnost integracije izbjeglica u društvo i školski sustav.)
U domaćoj krizi izazvanoj potresom u Zagrebu i na Banovini, pokazala se snaga izvaninstitucionalnog udruživanja volontera putem društvenih mreža. Srce, ruke, lopata: tisuće Hrvata krenuli su nakon potresa pomoći svime čime mogu, ne čekajući da se inertne državne institucije otresu smušenosti.
Obični ljudi velikog srca bili su tada pet koraka ispred institucija. I danas su.
Konkretna, neposredna pomoć pruža se izbjeglicama kroz volontersku mrežu realiziranu u grupama SOS Ukrajina i Hrvati za Ukrajinu na Facebooku. Petnaestak tisuća agilnih ljudi dogovara se oko odlaska konvoja pomoći izbjeglicama na granici sa Slovačkom, Mađarskom, oko izvlačenja žena iz opkoljenih gradova, oko nabavke kaciga, vreća za spavanje i kamuflažnih mreža za ukrajinske vojnike i civile. Stvorena je baza ljudi koji nude besplatan smještaj za ukrajinske obitelji diljem Hrvatske, otvaraju im domove, pozivaju u apartmane u Dalmaciji i Istri, na otocima, u kuće u Slavoniji i Lici. Kombiji puni higijenskih potrepština i zimske odjeće odvoze se skoro svakodnevno na granicu, otamo se vraćaju s izbjeglicama… U grupi su i Ukrajinci koji žive u Hrvatskoj, prevoditelji, ljubitelji životinja koji nude prijevoz, hranu i smještaj ljubimcima Ukrajinaca. Za svaki se problem brzo nađe rješenje, i stvarno ima nešto osnažujuće i utješno u tome, vidjeti kako se ljudi skrbe jedni o drugima.
Administratorice grupe SOS Ukrajina, Ganna Kamendrovska, Nika Bijelić i Kristina Jelčić odlično su organizirane: upravljaju bazom podataka o dostupnom smještaju za izbjeglice koji je u samo nekoliko dana postao masivan, povezuju razdvojene obitelji, umrežavaju volontere. Uključili su se i poznati Hrvati; Toni Cetinski nudi stan u Rovinju na neograničeno korištenje jednoj obitelji, Ella Dvornik plaća troškove autobusa za odvoz humanitarne pomoći i dovoz izbjeglica, ima ih još mnogo koji su aktivno uključeni u male ciljane akcije.
Aktivni su i studenti: Katedra za ukrajinski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu skuplja donacije za Ukrajince koji dolaze u Hrvatsku. Do 11. ožujka u Klubu studenata KSFF prikupljaju se higijenske i medicinske potrepštine, topla odjeća, hrana s duljim rokom trajanja, igračke, pokrivači itd.
Iskustvo samoorganizacije na Banovini nakon razornog potresa učinilo je Hrvate spremnijima da instinktivnije reagiraju, da budu učinkoviti u akcijama “u vlastitom aranžmanu”. Upravo se takva vrsta ciljane pomoći izbjeglicama, po principu “čovjek čovjeku”, a ne “institucija korisnicima”, pokazuje ključnom i u ovoj krizi.
**Udruga Arteist doprinijeti će integraciji izbjeglica kreativnim i edukativnim radionicama za djecu. Održavat će se u našem prostoru u Ilici, u suradnji s domaćim likovnim umjetnicima, piscima i psiholozima. Svi koji se žele uključiti u osmišljavanje i realizaciju ovog projekta, mogu se s prijedlozima javiti na info@arteist.hr
* Crveni križ je u Zagrebačkoj banci otvorio račun za donacije za pomoć Ukrajincima: IBAN: HR0923600001503056530, Poziv na broj odobrenja 705, za uplate iz inozemstva BIC (SWIFT) kod: ZABAHR2XXXX