Žene koje raduje nesreća tuđe djece

Magnus NottinghamKad je već zbog paljenja svijeća pred Narodnom bankom došla s mužem u Zagreb, moja seja Slavica je željela posjetiti psihijatra Roberta Torrea.

Pročitala je njegovu knjigu o zloupotrebi psihijatrije i zapalila se da ode kod njega na seansu. Dogovorila ju je. Torre je primao pacijente u kući na Kajzerici. Podsjetilo me to kad sam se kao klinac išao šištat kod jedne frizerke u stan, mimo njezinog radnog vremena u regularnom salonu.

Sestra je inzistirala da idem s njom. Zajedno će nas seansa doći jeftinije. A moglo bi biti učinkovitije. Brat i sestra mogli bi zajedno istresti traume, ispremrežiti ih i doći do riješenja.

Doktor Torre nas je dočekao u kineskom kućnom ogrtaču. Podsjetio me na Šerlok Holmsa kad je primao klijente u Bejker Stritu. Fumao je Guantanamera Cubana cigaru; valjda kao posvetu Frojdu.

Sjeli smo na kauč. Slavica je htjela da ja prvi počnem. Rekao sam da imam problema a alkoholm. Doktor Torre protrljao je ruke. Rekao je da mu je to najdraži neprijatelj.

– Upoznao sam ga iznutra – promrsio je.

Inzistirao je ipak da počnemo sa Slavicom. Pokušala se namjestiti udobnije na kauču. Zažmirila je, pročistila grlo i krenula:

– Bližim se četrdesetoj… Udala sam se ljetos. I tu su krenuli pritisci… Sve moje kolegice na poslu već su odavno u braku. Svaka ima bar po dvoje djece… Stalno pričaju o toj djeci. Meni je neugodno što mrzim te priče. Užasno mrzim te svoje kolegice kad pričaju o svojoj djeci. Čak sam se zatekla kako se veselim kad se toj njihovoj djeci dogodi nešto strašno, kad na primjer progutaju flomaster ili tako nešto. I kad onda one dođu izmoždene na posao jer su čitavu noć provele u čekaonici na hitnoj. Užasnula sam se kad sam shvatila da se potajno veselim takvim stvarima. Počela sam samu sebe doživljavat kao čudovište…

– Što mislite zašto se veselite takvim grozotoma, patnji tuđe djece? – pitao ju je doktor Torre.

Slavica je zabila lice među dlanove.

– Ne znam… Imam osjećaj da mi je tada lakše što nemam vlastitu djecu. Bar mi se ne događaju takva sranja. Na miru spavam. Ne moram strepiti hoće li mi se dijete ugušiti, na smrt razboliti, poružniti…

– Ne možete zatrudnjeti?

– Ma, vjerojatno mogu. Ali neću. Pogotovo otkad su na mene krenuli pritisci od tih istih kolegica na poslu… Stalno me ispituju kad će dijete… Pa, već sam pet mjeseci u braku… Sad mi je krajnje vrijeme… Što si stariji to ti je teže roditi, i opasnije je za dijete, plaše me. I stalno me ispituju radimo li uopće muž i ja na djetetu. S tim izrazom rad na djetetu, totalno su mi ogadili seks. Jedna u uredu stalno ponavlja da ona i suprug, nadahnuti propovijedi Pape Franje, rade na trećem djetetu, jer je Papa rekao da je troje djece okej opcija, iako bi moglo i više. Ali nikako manje. I čim ona to kaže, da rade na djetetu, ja zamislim onog njezinog ružnog, trbušastog omatorjelog muža kako dahće, upinje se nad njom, znoj mu s ćelenke kapa po njezinom čelu, zajapurenom obrazu… I zgadi mi se obrok što si ga nosim na posao. Zato sam počela gubiti i na težini. I onda mi one u uredu ser… odnosno prigovaraju da sam premršava, da mi je zdjelica preuska da bi iz njega izašla djetetova glava, pogotovo ako će dijete biti muško, oni su glavatiji…

– Vi ste znači prestali imati i spolne odnose s mužem?

– Pa da… Zgadilo mi se. Izgubila sam osjećaj da je to seks. Stalno imam osjećaj da mi on kroz svoju cijev treba upumpat dijete… Noću slabo spavam… Bude me erotski snovi… Kako me obljubljuju oni kastrati, eunusi iz one sapunjare o Sulejmanu Veličanstvenom. I ostavljaju me razdraženu, nezadovoljenu…

Doktor Torre zavalio se u naslonjač. Sklopio je ruke, vrškovima prstiju dotaknuo bradu.

– Jeste li kad pomislili da ste opsjednuti?

– Molim? – nagnula se Slavica kao da ga nije dobro čula.

– Opsjednuti – ponovio je Torre. – Ono kao u „Egzorcistu“.

– Pa, nisam… Ne brijem više na te spike… Brijala sam malo osamdesetih kad sam furala dark, ono Crna ruža…

– Preporučio bih vam da posjetite svećenika i za početak se ispovjedite. Pogotovo ono kako se veselite kad kolegičino dijete proguta flomaster.

Slavica ga je zblenuto gledala.

– Znači na to se svodi nova psihijatrija bez lijekova… Na svećenika – promrsila je.

– Prije svećenika možete još eventualno pokušati kod Šimleše ili Mirjane Krizmanić. Oni će vas utješiti, reći vam da slušate svoju podsvijest. U krajnjoj liniji da, oprostite na izrazu, odjebete muža i upustite se u seks s nekim kome je zadnja stvar na svijetu da vam upumpava dijete.

– Jebeno, doktore. Stvarno jebeno – Slavici je očito, što se kaže, pala roleta.

Ustala je, dograbila kaput s ruba kauča.

– Idemo – rekla mi je.

Iz novčanika je izvadila nekoliko novčanica od po sto kuna i zgužvane ih bacila na stakleni stolić.

– Nemojte… – Torre će. – Osjećam se kao prostituka.

Onda se obratio meni.

– Što se tiče vašeg alkoholizma…

– Bez brige, riješit ću ga u crkvi. Tamo nam ionako nikad uz kruh ne daju vino. Samo svećenik ima pravo potegnut iz čaše, odnosno kaleža – promrsio sam, izlazeći za Slavicom.

Vani je sestra htjela da se popnemo na nasip. Dok smo šutke hodali uz Savu, Slavica je briznula u plač. Počela je spominjat i mužev kredit u švicarcima.

– Ne želim rađat nove robove! – grcala je.

Zagrlio sam je.

– Nemoj tako… – pokušao sam je utješiti. – Pa, pogledaj nas… Na kraju smo super ispali.

Na to je briznula u još teži, upravo histerični plač.

– Daj, nemoj… Gora si od Marisol.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanjena info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More