Psovke i nježnosti autentičnoga poetskog prkosa

Nakon što joj je prvijenački pjesnički rukopis Urbane od A do Ž nagrađen 2014. godine nagradom Zdravko Pucak u Karlovcu, a potom i ukoričen, osječkoj autorici Maji Urban objavljena je nedavno i nova zbirka, ovoga puta u izdanju zagrebačke Frakture.

Spomenuti je književni ulazak Maje Urban bio prilično silovit, izravan i iskren jer je riječ o triatlonki, profesorici mađarskog i latinskog jezika čija je duhovitost, iskustvenost i autentičnost odmaknuta od bilo kojeg poznatog akademskog kružoka, odmaknuta od knjiškog pozerstva ili ustajale udobnosti korisnih poznanstava. Njezina je prva pjesnička knjiga najavila osebujnu lucidnost i ludizam predočen u ritmu skaza, krnjih dijaloga i sočne kolokvijalnosti u kojoj se, ipak, onkraj bijesa i psovke pronalazi i dirljiva emocija, ponajviše usmjerena prema vlastitoj nemoći da prihvati svoje višestruke identitete.

Paradna

prolazim tvrđom

u vrijeme kad se škole prazne

premještanje

u birtije

na kave i piva

otvorenje izložbe ane frank

sve zaključano

a školarci

jadni ti roditelji

kad ti se mladunče tvoje

koje je prvo prohodalo

pročitalo propisalo

koje se prvo od sve

mladunčadi prokurvalo

da

tako je napredno

to

se pretvori u puder-pičku

s ogromnom guzičetinom

i kljovama od noktiju

a oni kao roditelji

po službenoj dužnosti

misle da je to lijepo

možda je sreća

raditi u osnovnoj školici

ne gledati taj maskenbal

doći na kraj parade

slučajno

u sutonu tvrđe

Nova zbirka nosi naziv Kip slobode i oksimoronski ujedinjuje Majinu životnu i pjesničku podvojenost; autopoetska je to kovanica koja spaja statičnost i nesputanost subjekta koji verbalno i fizički živi tu slobodu (aktivno se baveći triatlonom), a istodobno, u širem društvenom kontekstu, biva ukipljena u lošem, malograđanskom, glupom i površnom socijalnom krajobrazu. Upravo ta pozicija pronicljive i necenzurirane kritičke ”komentatorice” koja u detaljima oko sebe detektira lokalne i nacionalne apsurde ostala je jednako postojana i uvjerljiva i u ”nastavku” tog pjesničkog rukopisa.

Pošteno bi bilo priznati kako se obje objavljene zbirke prelijevaju jedna u drugu jer su i izrazom i motivskom jezgrom vrlo bliske, no u drugom dijelu Kipa slobode ipak se može nazrijeti pročišćeniji autorski glas i nešto zgusnutija značenja; ”tvrdo i gusto kao moja slova”, napisat će Maja. Ponovo je subjekt u prvom redu autoironičan kada govori o svojem poslu (Seoska, Pupčana), domovini, obitelji ili okruženju, ali uz jasan i neuljepšan prikaz distopije hrvatske stvarnosti, ta poezija nastavlja biti napipavanje osobnih granica, istih onih koje nije tako lako prijeći biciklom, mišlju, pametnom odlukom.

Trenutačna

imam dvije godine radnog staža

europsku zdravstvenu

triz godina

novi novčanik

i tuđu iksicu

majčinske osjećaje

prema svom biciklu

kad treba putovati

ne osjećam se europski

ne znam što sadrži taj osjećaj

ne pričam europski

treba mi razrijeđenog

planinskog zraka

ne znam kako trčati brže

u krugovima

kao što ne znam

kud su pobjegle interpunkcije

Osim toga, jezičavost i jezičnost kao najsočniji sloj njezine poetike u novoj zbirci postaje još voluminoznije jer, uz višejezičnost kao najuočljiviju karakteristiku, Urban produbljuje jezično iskustvo na više planova vraćajući poeziji njezinu ”svakodnevnu” autentičnost i životnost. I nije to ništa revolucionarno i nikad viđeno, ali je ipak svježe i zanimljivo jer je riječ o glasu koji se ne krije iza gordih sintagmi ili nezgrapnih stilskih kombinacija.

Ipak, najzanimljivija opaska koju možemo uočiti u liku i djelu pjesnikinje povezana je s njezinim sportskim uspjesima. Naime, riječ je o sportašici koja je osvojila naslov viceprvakinje u Ironmanu, triatlonu koja obuhvaća trčanje, plivanje i vožnju biciklom i koji, gle čuda, nema onomastički ekvivalent za natjecateljice. Naime, unatoč činjenici da u ovom natjecanju sudjeluju i trkačice, pobjednice bivaju počašćene naslovom Ironman.

Poigravajući se s time, Urban će u pjesmi samu sebe nazvati Iron Maiden, a povežemo li to s ostalim značenjima te sintagme, bit će nam jasno koliko je autorica u pravu. Ona, dakle, nema svoju jasno odredivu i jednoznačnu spolnu prefiksaciju, baš kao što ni na ovaj rukopis ne možemo nalijepiti oznaku ženskoga pisma. Kip slobode bez ostatka ostavlja spomenutu odrednicu u prašini proglašavajući ju terminološkim rudimentom bez pokrića.

Retorička

zato smo učili

njemački?

da dvadeset godina kasnije

kad se ono što je stiglo

nazove krizom

može lakše emigrirati

da bar znaš pročitati

ako već ne znaš što znači

na baušteli će i tako biti

sami zemljaci

pametniji od tebe

njima nije trebala diploma

i nekoliko godina kurcodrkanja

da dođete na isto mjesto

a neki su učili engleski

i završili u kanadi

gdje ne pričaju francuski

nego neoslavenski

s ostalim izbjeglicama

emulgiraju

za božić odlaziš

kući

i sve je malo i tijesno

a more

koje je bilo daleko

sada je na dohvat ruke

gledaš televiziju

i čudiš se

ti ljudi na vijestima

i ta retorika

kao iz nekog prošlog života

su ti poznati

U njezini se pjesmama smjenjuju muški i ženski glasovi, tvrdi i nježni vokali, cinične i sentimentalne kriške zbilje kao i zbunjujući rodovi, brojevi i padeži u potrazi za jezičnim, rodnim i nacionalnim utočištem. U tom kontekstu Kip slobode možemo proglasiti nastavkom autoričine potrage za identitetom i tonalitetom, nastavkom književnog prkosa koji ne pristaje na ”kišu koja želi biti snijeg” i koji još uvijek ”ne zna kako trčati u krugovima”.

Ta na prvi pogled uočljiva podvojenost, potrojenost ili višestrukost Majine osobnosti vidljiva je i u strukturi zbirke; prvi ciklus nosi naziv Slobode, drugi Kip da bi posljednju, deklarativno autopoetsku pjesmu spremila u epiloški samociklus naslovljen Kip slobode. I tako zapravo otvorila prostor daljnjem ispisivanju jednako začudne i sportske i pjesničke dihotomije u kojoj nema pomirbe sa svojim različitim odrazima ili jezicima.

Strašna

je pomisao

na strah

od

mirovanja misli muškosti mesa mucanja

kucanja svjetlucanja pucanja

prašine putovanja promjene pada pijanstva

božanstva građanstva djevičanstva

debljine djece dijeljenja duplikata diskusije

refleksije ekspresije secesije

sigurnosti autostopiranja starosti samoće

masnoće skupoće lakoće

letenja ludosti loma ličnosti lovca

jezikoslovca novca kitolovca

krađe krvi kupovanja karcinoma kurca

komarca udarca srca

borca bolesti bijega

snijega prebjega jeftinijega

ega

Unatoč patetičnim vapajima iz hrvatskog književnog krajobraza, ovoj naciji nikada nije nedostajalo kvalitetnih i vazda zelenih autorskih imena i rukopisa. Taj nepriznati kvalitativni kontinuitet nastavlja i Maja Urban koja i svojom novom zbirkom pokazuje svježinu, autentičnost i intrigantan pjesnički glas koji nema dlake na jeziku, ne zazire od tvrdokuhanih veličina i koji, nadasve, psuje i raznježuje u zanimljivoj simbiozi kakvu samo poezija, posljednje utočište neshvaćenih kontemplativaca, može pružiti.

                                                                        Ivana Đerđ-Dunđerović

Fotografija naslovnice: Joseph Szabo, ”Priscilla” (1969)

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...