Maja Posavec: “Čvrsti estradni zid danas teško može probiti nešto drukčije”

Raznovrsnost koju u svojem radu krije 36-godišnja Maja Posavec doista je unikatna pojava na domaćoj glazbenoj i kulturnoj sceni. Na top-listama i glazbenim festivalima je uspješna kantautorica, na kazališnim daskama predana glumica, a jednako je omiljena i u domaćem glazbenom undergroundu koji redovito obogaćuje jedinstvenim glazbenim programima.

O uspješnoj igri na nekoliko polja najbolje svjedoče i njezine trenutne obveze – u Kerempuhu glumi u “Gruntovčanima”, a u nedavno pokrenutom KunstTeatru u predstavi “Bilo bi šteta da biljke krepaju”. Tu su, naravno, i uspješne Večeri s Leonardom Cohenom, a u itekako uzbudljiv raspored Maja je ovih dana uspjela ubaciti i pripremu svog drugog studijskog albuma, nove glazbene priče koju je premijerno predstavila na nedavno održanom Zagrebačkom festivalu. Pjesmom “Daleko iza nas” otvorila je, kaže, jedno novo poglavlje koje je logičan nastavak njezina odrastanja i još jedan opipljivi dokaz vječne umjetničke zaigranosti.

Očekivanja su (s razlogom) velika – u deset godina koliko je provela u grupi Detour, Maja je otpjevala i supotpisala neke od njihovih najvećih hitova (pao je i Porin), a ništa manje uspješna nije ni u samostalnoj karijeri (i tu je pao Porin, za odličan duet s Nenom Belanom). Ipak, najveći pritisak, kaže nam Maja, nisu očekivanja drugih, već izazovni pokušaj sklapanja vlastitih misli i ideja u jednu cjelinu.

“Baš ovih dana ulazim u studio. Pjesme su uglavnom gotove, a sad tražimo način da zvuče onako kako sam ih zamislila. Zapravo, nemam ni predodžbu kako će ispasti dok ne dođe trenutak pjevanja u studiju. Stvaralaštvo tamo dolazi nenadano, ili ti dođe ili jednostavno ne dođe, kao da to zapravo ne možeš ni pripremiti”, kaže nam Maja i dodaje da se posebno veseli suradnji s Višeslavom Labošem, producentom u kojeg ima povjerenja “ako previše zabrije”.

“Najluđe stvari koje sam “zabrijala” uvijek je nekako uspio proizvesti i napraviti da ima smisla, da nisu samo moje brije. S njim sam počela i sama vrednovati svoje ideje”, priznaje Maja i otkriva da za pjevačke (ali i životne) savjete najradije odlazi sestri, profesorici pjevanja Zrinki Posavec, koja joj je, nakon nedavne smrti opernog prvaka Stojana Stojanova, postala “glavni i jedini glazbeni mentor”.

“Jako je to lijepo, imamo slične glasove, znamo puno istih pjesama, puno pričamo o glazbi. Kad je ona počela pjevati, ja sam taman izišla iz Detoura i nisam htjela da previše zajedno nastupamo, htjela sam da se obje profiliramo, da nas publika upozna zasebno. To mi je bilo važno. Nešto zajednički planiramo sljedeće godine, jedan kazališni projekt, a pjesma će se dogoditi kad obje budemo zrele za to”, kaže Maja. Iako nerado govori o nečemu što će tek snimiti, otkriva nam i da će se na novom albumu naći i obrada Detourove pjesme “Pijani pilot”, a po prvi put će koketirati i s R’n’B ritmovima.

Meditativni Cohen kao logičan nastavak glazbenog putovanja

U studiju se bavi svojim pjesmama, a na pozornici, barem posljednjih nekoliko mjeseci, onima legendarnog Leonarda Cohena. U suradnji s glazbenikom Ivanom Kapecom, diljem Hrvatske izvodi kompleksni repertoar koji ju je, priznaje, oduševio čim ga je u potpunosti shvatila.

“Uvijek sam ga slušala, ali ga nisam studiozno poznavala do jednog ljeta kad sam pročitala njegovu autobiografiju, istodobno slušajući pjesme o kojima je pisao. Tad sam dobila inspiraciju za poetsku večer koja će biti meditativna, bez pljeskanja, u kojoj će ljudi sjediti i slušati njegovu poeziju kao meditaciju. S vremenom je to, naravno, preraslo u nešto drugo, ali bit njegove poezije i glazbe je ostala. Fascinirana sam njegovim životom, činjenicom da je svoju duhovnost njegovao meditacijom, načinom na koji je spojio glazbu i svoj prilično destruktivan život s određenom dozom duhovnosti. Intrigantno je da je mogao biti najdestruktivniji čovjek na svijetu, imati hrpu problema s odnosima i ovisnostima, a opet biti posvećen nekoj dubljoj istini”, priča nam Maja, koja je zahvaljujući svojim širokom glazbenim interesima odličan sugovornik na temu polarizacije domaće glazbene scene.

“Puno je toga vrijednog u glazbi što ljudi trenutno nemaju prilike vidjeti”

S jedne su strane, slaže se, poznati pjevači sa svojim prokušanim formulama, a s druge čitava plejada mladih glazbenika koji, unatoč kvaliteti i odobravanju slušatelja, zauvijek, ili barem predugo, ostaju svojevrsni underground.

“Čini mi se da je hrvatska glazbena scena, barem estradna, jedan zasebni svijet, a u isto vrijeme, postoji urbana glazba, koja nije zapravo alternativna ali sama stvara svoj svijet jer za nju nije bilo mjesta u nekom mainstreamu. Naš estradni zid je toliko čvrst da ga jako teško može probiti nešto što nije ni eksperimentalno ni alternativno, nego jednostavno drukčije. Kao da je naša glazbena scena podijeljena na dvije podscene koje međusobno ne razgovaraju”, smatra Maja koja, ako smijemo dodati, ipak uspješno pliva s obje strane ove čudne glazbene rijeke.

“Mislim da se to sa mnom događa zato što zapravo ne pripadam nikamo, barem to tako vidim. Nisam osoba koja je jako društvena, ne pratim sva događanja i to je na moju sramotu… Budući da dosta radim, moja samoća i moj prostor su mi važni, pa se nemam snage gurati. Volim ostati sama, volim biti individua i onda se, na neki način, nigdje nisam potpuno uklopila, što sam možda nekad i htjela. S godinama se mislim, to je isto OK. Bez obzira na to, volim i poštujem obje scene i nekako žongliram. Mislim da treba napraviti most, primjerice, da jedna gledana i popularna A strana dovodi i izvođače s ove druge strane zida. Puno je toga vrijednog u glazbi što ljudi trenutno nemaju prilike vidjeti, a mislim da bi trebali i, ono najvažnije, da bi im se svidjelo”, priča nam Maja.

Iako je uspješna i u kazalištu, Maja trenutno upravo u svojoj glazbi vidi najveću mogućnost izražavanja. “Mislim da se najviše mogu sama sa sobom igrati kada sam izvođač, tu mogu sama odrediti što ću odjenuti, kakav će biti moj nastup i što njim želim postići, dok u kazalištu, zbog ograničenosti tekstom, tuđom kostimografijom i drugim dijelovima velikog pogona nemam tako puno slobode”, priča nam, pritom otkrivajući i jedan neobičan detalj o njezinoj percepciji glazbe zbog kojeg je, kaže, vječno dijete spremno za igru.

“Zvučat će čudno, ali ne slušam puno glazbu. Kad čujem pjesmu koja mi se sviđa, slušam je samo onoliko koliko mi treba da je usvojim. Kad je usvojim, ona meni više nije potrebna, sama je sebi proizvodim. To je ta moja zaigranost”, otkriva nam o svom glazbenom procesu i za kraj priznaje da bi slično htjela probuditi i u svojim slušateljima: “Voljela bih da moja pjesma ostane živa i nakon mene, da pronađe neki svoj život. Voljela bih da ono što sam osjećala kad sam pisala pjesmu i dalje može stvarati neki novi svemir u nekom drugom vremenu”.

Dorijan Klarić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More