Činjenični poraz Maja ’68. mnogo je značajniji nego svi njegovi odjeci zajedno

Vrlo brzo, showbiz je progutao sve; pobjednički pop rock utro je put potpunoj marketizaciji i mediokritetizaciji popularne muzike, dok je punk, kao što svi znaju, dead – kao i ono što je iz njega izravno ili neizravno proizašlo, sve što ostaje izvan mainstreama… Pa i Ferréa već malo tko sluša, čak i u Francuskoj.

Svaka uzastopna komemoracija nekog značajnog historijskog događaja sve zornije pokazuje koliko ta značajnost ovisi, ne toliko o njegovu zbiljskom utjecaju na sadašnjost koliko o interpretacijama tog događaja od skupine ili skupina što časte uspomenu na događaj s jedne strane, i s druge strane o “kontrainterpretacijama” protivničkih skupina. One su u pravilu još pristranije i jednostranije, ako već nisu namjerno izobličujuće iliti “revizionističke”. Danas, u masmedijatiziranome globalnom prostoru, u kojem je sve pitanje borbe interpretacija i u kojem, stoga, propagande vode glavnu riječ, to je općenita situacija, a ovogodišnje komemoriranje pedesete obljetnice mitske “Šezdesetosme” ne čini nikakvu iznimku.

Naprotiv, to komemoriranje – ili, točnije, njegovo izjalovljenje – upečatljivo očituje tu nesposobnost ili nevoljnost medija i, mnogo ozbiljnije, današnjih intelektualaca da pristupe nekom događaju u svoj njegovoj kompleksnosti, spremni suočiti se i s njegovim proturječjima, ne ukidajući potonje po kratkom postupku. Doista, u takozvanoj javnoj sferi a sve više i izvan nje, svjedočimo stanovitoj reductio ad comprehensibilem, redukciji na shvatljivo, očevidno. Ma koliko problem bio složen i višestran, postavlja se kao objašnjiv sa samo jedne strane. Kad se raspravlja o spornim događajima i fenomenima, uglavnom sve se zapravo svodi na dokazivanje toga je li određeni pristup ok ili nije ok. Osobito se današnje javne debate, koje su u zadnje vrijeme postale omiljena zabava, a izgleda i jedan od glavnih izvora prihoda intelektualaca, temelje na tim vulgariziranim načelima neproturječja i isključenja trećeg. Zbog toga su toliko isprazne i banalne.

Daniel Cohn-Bendit et Jean-Pierre Duteuilm Paris, 1968

Debata oko značenja 68.-e u tome je pogledu doista ogledna. Kao što uvjerljivo pokazuje jedan od onda glavnih aktera pokreta, i jedan od rijetkih koji poslije nije okrenuo kabanicu, anarhist Jean-Pierre Duteuil u svojoj knjizi Mai 68, un mouvement politique (koja će uskoro biti dostupna u hrvatskom prijevodu u izdanjima DAF-a), danas ne samo da je politički korektno nego je i politički nužno (da bi se uspinjalo političkim hijerarhijama) ocrnjivati “les événements” – ne više samo zdesna nego i slijeva, iz centra, odasvud; i, znakovito, to se ima činiti uvijek istim propagandnim argumentima-klišejima: glavni pokretač Maja bila je “želja studenata da se ušunjaju u djevojačke sobe na sveučilištima”.

Maj je bio apoteoza konzumerizma, uvozna američkog life-stylea i muzike i, ponajprije, seksualne razuzdanosti; Maj je imao u najboljem slučaju samo kulturalan, ali ne i politički značaj, i taj se značaj svodi na sex, drugs & rock n’roll; Maj je bio ideološki homogen i isključiv, s neupitnom premoći dogmatičnog marksizma-lenjinizma, i nikad nije imao istinski revolucionaran potencijal itd.

Duteuil u svojoj knjizi vješto i temeljito razara te klišeje; ali pri tom se jednako kritički osvrće i na klišeje većine medijski istaknutih ok-skupina – onih koje pjevaju hvalospjeve Maju na komemoracijama što ih organiziraju. Ali budući da, kao što naznačava i sam podnaslov, to izlazi iz okvira njegove knjige, autor gotovo uopće ne dotiče, osim ovlaš i neizravno u kratkim poglavljima pri kraju knjige, ono što nazivam metafizičkim* aspektom Maja – a koji, smatram, jedini može osvijetliti puno njegovo “značenje” za nas danas.

Riječ “metafizički” ovdje koristim, kao i drugdje, u labavu pa i sasvim ležernu značenju, jednostavno zato što ne nalazim prikladnije; među ostalim i zbog toga što mi se ona čini dobrodošlo provokativnom s obzirom na odveć prisutnu, osobito među stručnjacima, inkvizitorsku težnju prema progonu starih, velikih riječi pod izgovorom suvremenosti – ali i po cijenu, redovito, pogubnog iskrivljavanja i/ili kljaštrenja značenja tih istih riječi.

Javne debate, koje su u zadnje vrijeme postale omiljena zabava, a izgleda i jedan od glavnih izvora prihoda intelektualaca, temelje na vulgariziranim načelima neproturječja i isključenja trećeg. Zbog toga su toliko isprazne i banalne.

Ukratko, u upotrebi te riječi oslanjam se na bergsonovsko određenje metafizike kao pokušaja da se misli protiv struje, smještajući se intuitivno i neposredno u realnost i iz nje se krećući prema mogućim konceptima, a ne obratno kako se zbiva u svakidašnjem, analitičkom razmišljanju, koje nameće već gotove koncepte realnosti – onome što je konkretno, živo, uvijek u gibanju i mijeni. Takav pristup, koji omogućuje da izbjegnemo spomenutu opasnost reduktivne banalizacije i da u pristupu fenomenu nemamo potrebu ukidati proturječja, neodređenosti i unutarnje napetosti na koje nailazimo, već upravo suprotno, omogućuje da baš u njima pronalazimo ono vitalno i konstitutivno, itekako je primjenjiv i na fenomen 68.-e. To su, uostalom, dostatno pokazala dva najveća “metafizičara 68.-e” koji su Deleuze i Guattari.

No, u toj perspektivi otkriva se i to da je potpuni neuspjeh Maja, njegov činjenični poraz u svim domenama, mnogo značajniji, potencijalno aktualniji nego svi njegovi odjeci uzeti zajedno. Razlog je to što taj neuspjeh više od svega drugog baca jedinstveno, vrlo oštro svjetlo na sveopću pustoš u kojoj smo se obreli.

Kao nadopuna Duteuilovoj, ta “šira slika” sadrži naime ključan uvid da 68.-a ne samo da nije započela 1968. ili koju godinu prije, kao što tvrdi Duteuil, nego davno prije; ali i da je, unatoč svim svojim neporecivim utjecajima, u određenom i bitnom smislu završila gotovo istom što se manifestirala. (Jedan drugi sudionik, više metafizički nastrojeni Jean Baudrillard stoga je govorio o 68.-oj, pronicavije u tome pogledu, kao o “besposljedičnom događaju”). Maj je bio samo posljednji proplamsaj nečega što je odavno “vrelo”, jer taj isti “ludi vjetar slobode” počeo je puhati još na koncu devetnaestog stoljeća. Ali s Majem on je smjesta, dosegnuvši odušak, i zauvijek zatihnuo.

Gilles Deleuze & Félix Guattari

Na taj način potvrđuje se Duteuilova temeljna teza o “nedjeljivosti politike i kulture” u slučaju 68.-e, ali se, u isti mah, ide dalje: tvrdi se da krajnji, “besposljedični” odjek Maja 68.-e treba tražiti onkraj područja i politike i kulture, ne na mjestima njihova pretpostavljenog spoja nego, naprotiv, u točkama njihova zbiljskog iščeznuća. Drugim riječima, to znači razmatrati 68.-u prvenstveno sa stanovišta konačne propasti svega stabilnog, značećeg i trajnog i u političkom i u kulturnom području. A to pak znači upotpuniti metafizičku perspektivu onom kojom ju je danas uglavnom nužno upotpuniti – apokaliptičkom.

Kao što metafizika nema nikakve veze s intelektualnim poigravanjem apstrakcijama kao što se općenito smatra – baš naprotiv – tako ni apokalipsa nema nikakve veze s “krajevima povijesti” ili “povracima religioznog”, a najmanje sa senzacionalnim “Armagedonima” u njihovim bezbrojnim holivudskim varijantama. Baš naprotiv. Apokalipsa doslovno znači “razotkrivanje”, i posrijedi je upravo to: objelodanjivanje, globalno i nepobitno pokazivanje toga da se sve ono što je stajalo, za što se moglo činiti da stoji, gdje god bilo, u bilo kojem smislu, na bilo kojem temelju, konačno i nepovratno srušilo.

Toga da se nitko više nema “ni za što uhvatiti”, da nema nikakve “slamke spasa”, nikakva “izlaza”. U tome leži pravi značaj 68.-e. Jer pokazuje se da je ona bila, ponajprije, posljednji nagovještaj današnje i sutrašnje pustinje te, onim svojim dijelom koji se pobunio protiv onoga svog dijela koji je išao u prilog kapitalističkome pustošenju, a koji je na kraju morao pobijediti, posljednji veliki krik u pustinji – ali krik koji, kako se ubrzo pokazalo, nije navijestio nikakvog spasitelja, već je samo prazno odjeknuo u pustinji, otkrivajući njene zastrašujuće razmjere. Tako, iz te perspektive, nitko nije primjernije “utjelovio” famozni “duh 68.-e” – ukoliko je ovdje uopće opravdano govoriti u takvim metaforama – nego Léo Ferré (1916. – 1993).

Upravo je Ferréov spoj bunta, očajanja, ljubavi i samoće, prožet neukrotivim slobodarskim zanosom, oprimjerio sve ono što je Maj predstavljao. Njegov koncert u pariškoj Mutualité 10. svibnja 1968. s pravom je postao simboličan za cijeli pokret, kao i njegove pjesme Les Anarchistes i Ni Dieu ni maître – koja je zbog svojeg naslova dugo bila pod udarom cenzure, premda je posrijedi najljepša i upravo religiozna pjesma protiv smrtne kazne. Mnoge njegove pjesme, pa i cijeli albumi, odmah su i zadugo bili cenzurirani što zbog radikalnog sadržaja, što zbog “neprikladnih” riječi, najčešće i zbog jednog i zbog drugog. Njegovo djelo kao da još i danas ima moć potkrijepiti čuvenu De Certeauovu tvrdnju, koja već dugo zvuči otužno naivno, da “smo u Maju preuzeli riječ onako kao što smo 1789. zauzeli Bastilju”.

Zacijelo, nitko nikad nije znao urlati prvorazrednu poeziju bolje nego Ferré. Svojim šansonama ali i više-nego-interpretacijama velikih pjesnika, od Baudelairea, Verlainea i Rimbauda do Aragona, on je doveo poeziju, s pomoću muzike, do takve gromoglasne rike da je uspio zadiviti i jednog Ciorana i jednog Bretona i jednog Aragona. S ocem nadrealizma razišao se zbog neslaganja u pitanjima poetike, pokazujući se naposljetku dalekovidnijim: “Suvremena poezija više ne pjeva; ona gmiže”, srezao je u Predgovoru svoje zbirke pjesama nakon što ga je šokirani Breton odbio napisati. I: “U školi poezije ništa ne učimo, samo se tučemo”. I: “Očajanje je vrhunski oblik kritike”. Konačno, napisao je pjesmu zbog koje se razišao i s najbližim suradnicima i s velikim dijelom šezdesetosmaške generacije, a koja nosi indikativan naslov: Il n’y a plus rien – “Više nema ničega”.

“To nije samo pjesnik; u njemu se poezija miješa s grmljavinom”, ustvrdio je za njega Cioran.

Iz naše perspektive, pokazuje se da je upravo taj krik bio, paradoksalno, krik cijeloga “naraštaja 68.-e” – i da je odjeknuo u prazno. Vrlo brzo, showbiz je progutao sve; pobjednički pop rock utro je put potpunoj marketizaciji i mediokritetizaciji popularne muzike, dok je punk, kao što svi znaju, dead – kao i ono što je iz njega izravno ili neizravno proizašlo, sve što ostaje izvan mainstreama… Pa i Ferréa već malo tko sluša, čak i u Francuskoj.

No, u skladu s našom početnom i osnovnom postavkom, upravo je taj neuspjeh ono što ostaje “značajno”. Pa čak i na površini – npr. usporedimo li proslavljene “ikone”” nasljeđa “ludih šezdesetih” s tim nadahnutim Monegažaninom: u usporedbi s njime, Dylan i Baez doimaju se kao revoltirani hipici; Jagger ili Bowie kao talentirani ekshibicionisti; Cohen kao sentimentalni depresivac…

Koja bi dakle, s obzirom na sve rečeno, mogla biti “poruka” 68.-e nama – ma tko “mi” bili? Mogla bi ona biti sljedeća:

Sazrijte za vrhunski oblik kritike koji je očajanje, za mišljenje bez oslonaca; pogotovo, čuvajte se uspjeha u bilo kojem obliku. Uspjeh je i dosad redovito bio znakom moralne iskvarenosti i intelektualne kapitulacije, ali to je sve više i sve više nužno: u sferi politike, on je sve više obilježje učinkovitosti niskih, ako li ne i zločinačkih manevara; u sferi kulture, on je sve više znak prosječnosti i udovoljavanja zahtjevima kulturnog tržišta. Odvažite se stoga, otvorenih očiju, zakoračiti izvan toga, na put bez staza i bez putokaza – na “opasan život” u “pustinji koja se širi”, kao što bi kazao Nietzsche.

Jer iako vas taj put lako može voditi u npr. alkoholizam, samoubojstvo ili vjerski fanatizam, može vas isto tako, uz malo sreće i mnogo budne ustrajnosti u otporu lažima, voditi do jedine nade koja nije ponižavajuća i dehumanizirajuća obmana – u ono što je Léo zvao “božanskom Anarhijom”. A što bi se, paradoksalno, i u oštrom kontrastu sa sladunjavim kičem koji nam se gura pod nos pod imenom kršćanstva, moglo pokazati začudno sličnim onome što kršćani i dalje nazivaju Kraljevstvom Božjim.

Marko-Marija Gregorić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...