Duh je za razliku od nametnutih kvadrata otvoren za prostranstva

Na jednom će mjestu vojnik s izraženim interesom za kemiju i slikanje krajolika, a poslije i francuski književnik Xavier de Maistre zapisati: ”Zabranili su mi kretanje jednim gradom, no ostavili su mi čitav svemir”. Njegova slavna ”Putovanja po mojoj sobi” (Voyage Autour de Ma Chambre) prevedena su i objavljena u Hrvatskoj u jeku recesijske 2008. čak dvaput (Dijana Machala za Altagamu i Ana Kolesarić za Šareni dućan). Do prvog izdanja te davne 1794. i vremena kad su se rušile monarhije i ustavi ne bi ni došlo da nije bilo njegova kudikamo konzervativnijeg brata, rojalista Josepha. Revolucija je za njega bila Sotonino djelo, a svaki se prijestup valjao s guštom kažnjavati pogubljenjima.

Maistre nametnutu privatnost i smještenost u tih svojih trideset šest stopa sobe ne promatra kao nekakvu strašnu nepravdu. Svoju će kaznu zbog sudjelovanja u dvoboju u samoizolaciji bez narukvica i praćenja signala mobitelom te javljanja dežurnim službama služiti četrdeset dva dana. Na čestitom je pojedincu dolično odsluženje kazne. I on na to jednako čestito pristaje. Imao je svega dvadeset sedam godina.

Štoviše iz dokolice i dosade napisat će svojevrsni vodič kroz svoju sobu pod utjecajem poetike Laurencea Sternea. Poput svakog pravog putopisca na samom su početku detaljni opisi i ruta. Soba sadržava namještaj, pismo, portret, sasušeni cvijet i njegove uspomene. Orijentacija je istok-zapad, 45 stupnjeva geografske širine prema Beccariju, kvadrata tridesetak. No njegovo se putovanje neće završiti na mjerama. Često će bez ikakvih pravila koračati sobom po dijagonali, čak i cik-cak. Njegov je duh za razliku od veličine sobe otvoren za sva prostranstva i sentimente. Istaknut će i prednosti takva putovanja – ništa ne košta i ne izaziva mučninu. Bit će posebno tražen takav luksuz među bogatima koji su tako često škrti.

I taman kad se sve doima kao nekakva kičasta turneja jednog nekonvencionalnog plemićkog življenja i ljubljenja, pojavljuju se kujica i sluga, ali i sjećanja na prijatelja iz vojske koji je jedne zime umro na njegovim rukama. Tada odlazi do stola u potragu za njegovim pismima. Ne propušta osvijetliti i mnoge nepravde. Zapisat će kako ne treba putovati daleko da bi se vidjelo svu bijedu velegradskih podzemlja kad su najčešće pred našim pragom. Ako se pak želi odmaknuti od gledanja kroz prozor, odlazi do police s knjigama te tada zavapi: ”Kao da mi moje nevolje nisu dovoljne, pa dijelim i one s tisućama izmišljenih likova.”

Soba Ernesta Hemingwaya na Kubi

Blaise Pascal reče kako svi problemi čovječanstva počinju od toga da čovjek ne može sjediti tiho sam u sobi. Ta je ogoljenost radnog stola i samoća sobe neizbježni suputnik određenim profesijama, ponajprije piscima. Samo je u jednoj sobi na Kubi, primjerice Ernest Hemingway napisao sedam romana, uključujući ”Kome zvono zvoni”, ”Starac i more” i ”Pokretni praznik”. Agatha Christie je u Istanbulu uvijek tražila istu sobu 411 u hotelu Pera Palace. Tamo je nastalo ”Umorstvo u Orient Expressu”. Aleksandr Sergejevič Puškin do smrti je u dvoboju pisao u peterburškoj sobi s pogledom na Nevu. U tim su vječno jednakim sobama ipak gledali drukčije ono što su već odavno vidjeli.

Marin Raster

Foto: Edward Hooper

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More