Mafijaši starog kova: prevelik naramak motiva, premalo žanrovske uravnoteženosti

Stand Up GuysOvih dana u kina dolazi film “Mafijaši starog kova” (Stand up Guys) redatelja Fishera Stevensa. Mušketiri Arteistovog dvoboja, Marin Raster i Željko Špoljar, pogledali su pretpremijernu projekciju i još jednom za vas ukrstili pera.  

Raster: Stand up Guys, kod nas Mafijaši starog kova, film je o trojici ostarjelih kriminalaca (glume ih Christopher Walken, Al Pacino i Alan Arkin) koji se ponovo sreću kad jedan od njih (Pacino) nakon 28 godina izađe iz zatvora. Pacino je odlučan u nakani da izlazak proslavi ludim tulumarenjem, a Walken, koji se iz ovisnika o provalama i adrenalinu pretvorio u ovisnika o rutini, nevoljko ga slijedi od bara do javne kuće, i onkraj, što bi rekao Buzz Lightyear. Radnja se, prema klasicističkom modelu, odvija unutar 24 sata. Izvor (dramske) napetosti je u činjenici da je Walken od jednog gadnog mafijaša privoljen ubiti Pacina, i da to mora obaviti do jutra. I tako, u toj dugoj noći, odvrti se gomila nabrijanih događaja, susreta, ludorija… I nakon svega, nije mi jasno kako je, uza sve te vratolomne događaje kojima je radnja zasićena – film uspio biti dosadan.

Špoljar: U jednoj sceni u ovom filmu Al Pacino uvaljuje didžeju 20 dolara da ovaj bar na trenutak makne suvremene pjesme i pusti neku stariju, kada su, dodaje Pacino, “pjesme još imale dušu”. I onda ode plesat s tamo nekom mlađahnom curom koju je preklinjao da otplešu jedan ples, i taj ples mi je bio jadan kao u onom filmu u kojem slijepi Pacino pleše tango isto s nekom ženskom, a sve djeluje kao neko teško preseravanje sračunato da bi nama gledateljima trebalo naježiti kožu od jačine prizora, muzike glume. Ali počeo sam da Pacino od didžeja traži nešto staro s dušom. Tako sam se i ja osjećao gledajući ovaj osrednji film, žudio sam za nekim od onih starijih filmova u kojima je glumio Pacino i koji su imali dušu, u slučaju da film uopće može imat dušu, i šta uopće i znači da nešto ima dušu…

Raster: Jedna moja prijateljica, kojoj se gadi sama pomisao na nekakvu romansu s iole starijim muškarcem, kaže da bi od svih ljudi na svijetu jedino s Christopherom Walkenom voljela spavati. Jedva čekam da ona pogleda ovaj film pa da kaže misli li i dalje tako. Jer, Walken je u filmu propao, nekako je tužno sasušen, sparušen, u krupnim kadrovima se vidi kako mu je koža lica oronula. Ali i dalje je frajer, mislim što se tiče glume. Meni je on bolje pristaje u neke sporedne uloge, doduše, u kojima je njegova karizma nenarušena blizinom. I uopće, dobro je vidjeti ovu trojicu seniora zajedno, bila je dobra ideja okupiti ih na jednom mjestu, Hollywood nije zemlja za starce…

Špoljar: Christopher Walken mi je dojmljiviji od Pacina ovdje. Pacino se previše trudi ispast otkačeni, stari kuler, što mu ne stoji dobro. I čitavo vrijeme sam se pitao na koga me to stalno podsjeća Pacino sa tim svojim kao pomalo odsutnim, poluludo-snenim pogledom i tek se pred kraj filma sjetio – pa na Milana Bandića, pogotovo što još u filmu ima i bradicu kao Bandić i lagano ispijene jagodične kosti. I stalno me hvatala sjeta, pa kako Walken i Pacino već glume starce pred umiranje. Pa kao da je bilo jučer dok su glumili punokrvne sredovječne ljude. Ako su oni tako stari, znači da sam i ja jebeno ostario… Kako sve tako naglo… Kako da su glumci naše mladosti postali već tako stari… Inače, De Niro mi bolje glumi te staračke uloge, i puno je duhovitiji od Pacina, kao što se pokazalo i u Silver Linings Playbook.

Raster: Što se tiče radnje, film bi se mogao opisati kao Mamurluk za starce; umjesto otkačenih mladića koji proživljavaju ludi maratonski mamurluk, ovdje imamo tri penzionera koji u jednoj noći podliježu također maratonskom nizu pijanih ludosti: za šankom mrve tablete za tlak i mrenu pa ih šmrču slamkom, opetovano posjećuju javnu kuću, bježe od policije, ranjavaju plaćenike, Walken pronalazi svoju unuku, Arkin ispunjava zadnju želju, da se poševi s dvije djevojke istovremeno…

Špoljar: Ma, sve skupa, film mi se čini podosta odrađen, rađen je po onoj klasičnoj novoholivudskoj šabloni… Ali katkad i iskorači iz nje. Atmosfera i kamera je dobra, muzika isto. Nitko se neće sad baš pokajat ako ode pogledat ovaj film. Zapravo, nije loše skinuto to ozračje odvratne, nemoćne starosti, staračkih domova, ali i recepta kako se kao starac bar na jedan dan možeš izvući iz toga, makar morao popiti i čitavu kutijicu Viagre ili Epimena.

Raster: Ja bih rekao, bolje jedna solidna, čvrsta žanrovska akcija nego ovaj propali artistički pokušaj da se film smućka od gomile sastojaka; malo drame, malo patetike, malo humora, malo pucačine… I na kraju ništa od toga ne djeluje uvjerljivo; patetika je šuplja i nametljiva, emocije ne dopiru do gledatelja, ne suosjećamo ni sa smrti, a čak je i silovanje predočeno kao nekakva „light“ tema, to mi osobito smeta. Mislim, jednostavno ne možeš od silovanja napraviti neku prozračnu epizodu, to ne ide. Pacino i Walken pronađu u prtljažniku tog ukradenog sportskog automobila golu, pretučenu djevojku, žrtvu otmice i brutalnog silovanja – a ona, čim otvore poklopac prtljažnika, počne zbijati šale… Baš je taj moment lakmus papir koji pokazuje koliko je promašena bila redateljeva ambicija da napravi moćnu, duhovitu dramu satkanu od više elemenata nego ih drama može podnijeti. Taj Fisher Stevens, za kojega na IMDB-u piše da je dosad uglavnom radio kao glumac (pojavio se u jednoj epizodi Ružne Betty) i autor kratkih filmova, zagrabio je ovdje veći naramak motiva i nije ga uspio iznijeti do kraja.

 

Stand-up Guys

r. Fisher Stevens

uloge: Al Pacino, Christopher Walken, Alan Arkin

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More