“Tamo, tamo da putujem”: Maestralni hommage velikom umjetniku Tonku Maroeviću

U atriju Muzeja za umjetnost i obrt brojni su domaći umjetnici, predvođeni Goranom Matovićem, priredili maestralno multimedijalno događanje koje je otkrilo novo i gotovo nepoznato lice akademika Tonka Maroevića.

Teatar poezije već dugi niz godina organizira zagrebačke posvete, a riječ je o posvetama pjesnicima koji su na poseban poetski način obilježili vremenske odrednice i u velikom zamahu ih nadišli. Jedan od njih je svakako Tonko Maroević, (1941. – 2020.), pisac, esejist, likovni i književni kritičar, antologičar, prevoditelj, autor kapitalnih monografija i pjesnik iznad svega, bio je sve u svemu autentičan autor. Za njega se uvijek može reći da je od samih početaka originalan i poseban u svakoj napisanoj i izgovorenoj riječi. Preminuo je iznenada ovoga ljeta i sve znane i neznane ostavio zatečenima. Tko bi pomislio da će Tonko onako vitalan, aktivan, sav u pokretu odjednom zastati i to zasvagda, a doista bilo ga je posvuda i još ga trebalo biti i biti.

U jesenju večer u trajnoj fizičkoj odsutnosti, njegov prijatelj Goran Matović ukazao je na njegovu trajnu prisutnost kroz riječi i slova, naime uprizorio je duh Tonka Maroevića u okviru svog autorskog projekta zagrebačke posvete i pretočio ga u život naš svakodnevni; prizvao je Tonka riječju izabranom, bliskom i dubokom. Sam je Mareović godinama svojim inventivnim nastupima obogaćivao Matovićeve zagrebačke posvete, interpretirao je na licu mjesta stvaralačka dostignuća posvećenih pjesnika, prizivao ih je na izazovan način lucidnim tumačenjima njihovih pjesničkih figura, približavao je sve te stihove srcu i umu slušatelja, zbližavao ih i polagao u život svakodnevni.

Te jesenje večeri Tonkov poetski duh zasjao je punim sjajem u tišini Muzeja za umjetnost i obrt u četvrtak 22. listopada 2020. na radost istinskih tragalaca. Predvorje Muzeja još uvijek potresom ranjeno živnulo je uz tiho komešanje prisutnih koji su poneseni traganjem za sigurnom distancom od nevidljive ali sveprisutne pošasti pandemijske birali svoja mjesta i jednostavno se pozicionirali prema poetskoj riječi Tonka Maroevića. U prvom redu bili su njegovi najbliži okupljeni ovom posvetom ususret riječi Tonkovoj još jednom i tko zna po koji put.

Svečano događanje posvećeno Tonku Maroeviću započelo je fragmentom iz filma Suvremenici, fragmentom o majstoru riječi kritičke, teorijske i poetske. Na velikom ekranu ljubazno i pitomo lice pjesnika govori o sebi, o svojim navikama vezanim uz pisanje. Nije se okrenuo novim tehnologijama, nije koristio računalo, pisao je na pisaćem stroju, do zadnjeg časa na pisaćim strojevima razasutim svuda gdje je boravio, gdje god se nalazio na poslu ili u stanu. Bijeli papiri na radnom stolu ispred njega, nehajno razmješteni, pisaći stroj u sredini/središtu, zapisi i bilješke razasuti svuda naokolo. Najbolji su za pisanje poezije, tvrdi Tonko, obrasci za kućne režije i kojekakvi drugi papiri izvan okvira. Imalo je sve to nasumično nabacano po stolu što se na momente može činiti usputnim i nepotrebnim svoju svrhu, posebnu Tonkovu svrhu samo njemu znanu, a kako se dalo naslutiti, igra je bila svrha. Igrao se u poeziji i s poezijom, igrao se s riječima, u njima je vodio samo njemu znanu igru. Poigravao se slovima i papirima, listovima i bilježnicama, bilješkama, dodavanjima i oduzimanjima. Bila je to Tonkova stvaralačka imaginacija u kojoj se riječ rađala postupno, izrastala bi pa odjednom nestala, pa se transformirala, mijenjala, preoblikovala, iscrtavala i precrtavala, ispisivala i dopisivala dok nije narasla i novim životom zaživjela neovisna i snažna gledajući autora drukčijeg i na mah zatečenog novonastalim i upravo stasalim.

Tonko Maroević: “Prava kreacija znači opstati, a ne vegetirati”

A pred njim je bila karijera sveučilišna, profesorska no na toj poziciji nije ostao. Slijedio je zov slobodnog stvaralaštva izvan svih očekivanih smjerova, grupacija, izabranih vokacija i ostao je sa strane prateći sva zbivanja u društvu vezana za umjetnost i kulturu, za skulpturu, sliku, riječ, događaje koji su promjene unosili nemile i neminovne. Ni jednoj školi mišljenja ili umjetničkog stvaranja nije se službeno priklonio, no zato je svim akterima ostao dosljedan suputnik a katkada i supatnik.

U Tonku su za riječima magičnim, virtuoznim i slojevitim tragali biranim glasovima Bojana Gregorić Vejzović, Vanja Matujec, Sara Stanić, Amar Bukvić, autor događanja Goran Matović, Gabi Novak, Sara Renar i Matija Dedić.

I poezija Tonkova stiha ispunila je muzejski prostor iako su izvođači ušli na mala vrata, Tonko ih i dalje otvara posthumno jednako kao i uživo, kao što je svakodnevno činio prije ljeta gospodnjeg 2020. godine. Iskorakom iz riječi u riječ govornik u početku neodlučno pipa, i kad pronađe i otkrije traženu riječ slobodno ju zausti, snažno izgovori i tad se dogodi otkrivenje i nađe se odjednom tamo gdje treba biti. Put je to bez povlačenja, bez povratka i sam je toga pjesnik postao svjestan, ušao sam: više se ne mogu vratiti. I zaorile su te večeri posvećene riječi njegove okupane glasovima Bojane, Vanje, Sare, Amare, druge Sare, Gorana i Gabi.

Tonko Maroević jedino je bio istinski vezan knjigom uz knjigu i za knjigu, dao se vezati knjigom kao sudbinom na koju nije mogao ostati ravnodušan, ta knjiga poput života u napetosti ga je držala, u neizvjesnoj napetosti makar i ništa ne razumio. Bila su to proturječja u kojima je živio, no njegova riječ ostaje i živi dalje unatoč proturječjima.

Koliko je samo tekstova ispisao, koliko antologija uredio, monografija, kritičkih studija, vlastitih zbirki poezije, i inih prikaza i osvrta… Kako onda u tom opterećenom svijetu ne zapasti u nedorečene i proturječne situacije, a Tonko nije bio čovjek sukoba ni prozivki, nije napadao ad hominem, nije si umišljao revolucionarnu ulogu svemoćnog razaratelja isto tako ni ulogu proroka graditelja iz razvalina pepela, nije se hranio repovima što ostaju iza obračuna zaraćenih strana. Tonko Maroević je slijedio trag pjesnika oboružan poetskom imaginacijom, upravo je to Matović iskoristio, i znajući koliko je Tonko posvećen stihovima Borgesa, Severa, Ujevića potaknuo je našeg pjesnika da napiše pisma svoj trojici, svakome ponaosob, a odgovore će proslijediti Goran Matović. Bila je to pjesnička igra na koju je Tonko pristao, radoznalo se upustio u iščekivanje ishoda, što li će mu doista odgovoriti i kako… Dijalog je trajno ostao otvoren bez granica i bez naknadnih ograničenja, i protječe riječ jedna za drugom ne pitajući i ne prozivajući aktere kome to treba, kako i zašto. Nije obvezujuća riječ pjesnika ali jednom kada dotakne ljudsko srce više mu ne da mira.

Dijalog poetika, otvoreni nemiri i trajna zapitanost ostaju poput mostova svuda oko nas, jednom započeti u stihovima nikada više ne prestaju. Pjesnici ovoga svijeta dobro to znaju, u zalog ostavljaju svoje stihove i u njima svako treba tražiti “makar i ništa ne razumio”.

Matija Dedić je svojom klavirskom kompozicijom za Tonka slagao dojmove, povezivao svakodnevno i ograničeno, ono samo ljudsko s neograničenim i neprolaznim. No, ima nešto kobno u trajanju ljudskom, u krilu skromne učiteljice života, tihe i skromne, povijest se zove. Sara Renar posvetila u solo izvedbi Pjevaj povijesti prizvala je janusovsko lice povijesti, skromne i tihe majke i učiteljice koja se s lakoćom obnavlja i oživljava u najgorim oblicima dok se njezini krici transformiraju naizmjence ili u pjesmu ili u jauk, i tako ukrug. Ritmičkim ponavljanjem pjevao je Tonko povijesti ljudskoj neumoljivim glasom Sare Renar.

I na kraju svega Gabi Novak Ujevićevim Odlaskom odgovara Tonku pozdravljajući ishodišta, sva poznata i nepoznata izvorišta nadanja naših u kojima se nedavno i sam nalazio, a sada smiren i dovršen prekoračivši odlazak jednostavno traje bez prestanka dok bića zemaljska izgaraju u žudnji ponavljajući svojim dolascima i odlascima uglavnom nesvjesno “tamo, tamo da putujem”.

 

 

 

 

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More