Istodobno bizarno ambiciozan i populistički kalkuliran, Madonnin četrnaesti album “Madame X” (Interscope Records) predstavlja grčevit pokušaj držanja za umjetničku i komercijalnu relevantnost šezdesetogodišnje pop-ikone, koja je nekoć kameleonske promjene izvodila rijetko viđenom lakoćom.
Pritom uopće nije riječ o njezinim godinama, nije čak stvar ni u tome što ih na recentnim albumima i u pjesmama uporno pokušava ignorirati. Njezina kontinuirana ”modernizacija” započela je nakon uspješnog i svjesno retro albuma ”Confessions on a Dancefloor” (2005), kojim je paradoksalno najavila od tada učestalo referenciranje na pop osamdesetih. To je dosad urodilo prije svega generičkim ganjanjem tada aktualnog trenda, čime je nekadašnja predvodnica istih postala tek njihovim sljedbenikom. ”Madame X” donekle nastavlja tu tendenciju te uz napornu potragu za sljedećim radijskim i klupskim hitom ubacuje i potrebu za eksperimentiranjem i društvenim komentarom kakva je opteretila slično ambiciozni, ali podjednako promašeni “American Life” (2003).
Već na čisto zvukovnoj razini, novi album jednostavno ne funkcionira. Navodno nadahnut životom u novom domu u Lisabonu, album gura ogroman broj neodređenih world music utjecaja u pjesme koje prije zvuče kao nakupine nepovezanih ideja, nego kohezivna cjelina. Prisustvo Mikea Deana, čestog suradnika Kanyea Westa, asociralo me na usporedbu s njegovim novijim, slično raštrkanim opusom. No, dok West sav taj kaos najčešće ujedini ogromnom izvođačkom i autorskom prisutnošću, vokalno gledano Madonna djeluje kao statist na vlastitim pjesmama, posve nezainteresirana za ono što se na njima događa.
”Medellin”, prvi singl i ujedno uvodna pjesma na albumu, slabašna latino pop suradnja s kolumbijskim reggaeton izvođačem Malumom, ujedno je posve ironično jedna od koherentnijih pjesama ovdje. Nakon nje slijedi ”Dark Ballet”, pseudoeksperimentalni mini ep koji spaja dijelove ”Orašara” P. I. Čajkovskog s autotune vokalom i dubokim basom pa se tu odmah možete pozdraviti s osjećajem smisla ili ukusa. Madonna tu doslovno pokušava sve kako bi bila istodobno u trendu i ispred njega. No trpanje fada, flamenca, housea, reggaetona, trapa, zborskih vokala unutar iste pjesme ne jamči nužno i radikalni, futuristički zvuk, posebice kad je rezultat nasumičan, pun eklektike radi eklektike.
Zvukovni kaos prati tekstualni i konceptualni okvir koji je barem podjednako promašen. “Madame X” pati od gotovo morrisseyevske političke nepromišljenosti i neprimjerenosti. Tekst ”Killers Who Are Partying” očišćen je od značenja i osjećaja za položaj drugih na razni zloglasne reklame za Pepsi s Kendall Jenner. Stihovi poput:
I will be gay, if the gay are burned I’ll be Africa, if Africa is shut down/ I will be poor, if the poor are humiliated/ And I’ll be a child, if the children are exploited /I’ll be Islam, if Islam is hated /I’ll be Israel, if they’re incarcerated/ I’ll be Native Indian, if the Indian has been taken/ And I’ll be a woman, if she’s raped and her heart is breaking
teško bi mogli zvučati dobro iz bilo čijih usta, ali posebno paraju uši kad dolaze od jedne od najvećih ikona u povijesti pop-glazbe. Sasvim je moguće da se Madonna tu iskreno htjela založiti za marginalizirane, no stavljanje tako nabijenih riječi u kontekst neke zamišljene kristolike pop figure, koja gori zbog drugih neukusno je do nezamislivih granica.
Sličnu, ali manje agresivnu poruku ima i u ”Extreme Occident”: I went to the far right /Then I went to the far left/ I tried to recover my center of gravity nudeći neku vrstu liberalne fantazije u kojoj se sve vrti oko osobnog puta i osobnih odluka, kao da pojedinac nije dio zajednice koja ga okružuje, kao da problemi koje spominje u ovim pjesmama nisu strukturalne prirode, nego neke anomalije proizašle iz glitcha u ljudskoj prirodi.
Sve navedeno čini ”Madame X” začudno lošim ostvarenjem, zasigurno jednim od najgorih u njezinoj diskografiji. S druge strane, upravo najbizarniji trenutci spašavaju album od generičke dosade pjesama poput ”Future” s Quavom ili ”Crave” s Swae Leejem na kojima se Madonna čini kao ekvivalent poznatom memeu sa Steveom Buscemijem, prisvajajući trap očigledno zato što je trenutačno popularan, bez previše promišljanja o prilagodbe te estetike svom senzibilitetu.
Kad se sve zbroji, upravo zbog tog agresivnog i neskrivenog ganjanja trendova zabavni aspekti promašene glazbene ambicije i ”gluhe” političke poruke ipak nisu dovoljni da od albuma naprave išta više do još jednog brzo zaboravljiva dokaza kako je vrijeme za novu inkarnaciju ili za više nego zasluženu glazbenu mirovinu.
Karlo Rafaneli