Mačka na vrućem limenom krovu: Nema Revolucije bez glumaca

Pulitzer (1955), premijerno na Broadwayu iste godine (700 izvedbi)

Percepcija se o velikome dramskom opusu Tennesseeja Williamsa, više od dvadeset i četiri objavljene drame, mijenjala tijekom vremena. Nekoć šokantne tematske slojeve homoseksualizma i nimfomanije danas možemo iščitavati kao općeljudski ontološki kaos našeg bivanja u svijetu – naprosto smo bačeni i moramo umjeti preživjeti. Williams je za britanskoga veterana kazališne kritike Michaela Billingtona društveno angažiran i politički pjesnik izgubljenih duša. Pisac koji voli marginalizirane i poražene, a prezire kućnu i političku tiraniju.

Kućna se tiranija odvija na bogatoj plantaži u ”Mački na vrućem limenom krovu” gdje sve uoči tatinog rođendana lebdi u međuprostoru između istina i iluzija – Brick ne priznaje vlastitu homoseksualnost kao što ni tata Pollitt ne priznaje da ima rak, dr. Baugh ne otkriva istinsku dijagnozu mami Pollitt, no otkriva je sinovima. Maggie zna što se događa te osim gole borbe za nasljedstvom, odnosno preživljavanjem, njihova spavaća soba od prvoga čina postaje poprištem sukoba spolova, raznih pitanja, ali i utjehe za ostale članove obitelji.

U Magellijevoj se režiji ta iluzija u kojoj svi žive plastično vidi već u uvodnoj sceni sterilnoga plantažnog zdanja ograđenog umjetnim zelenilom bez bračnoga kreveta (Lorenzo Banci) i s golim tijelom Maggie (the Cat). Umjesto polaganog raslojavanja, gledamo doslovnost. U takvom je čitanju Maggie ”živina”, vječno na rubu preživljavanja i jadikovanja. Ta uloga zahtijeva glumicu iznimne snage, kontrole u pokretu, dahu i glasu, sirove snage kojoj je želja za životom prevladavajuća sila. Zrinka Cvitešić je u prvome činu suviše ekspresivna i naglašena u gesti. Animalno ženstvo je u njezinoj interpretaciji izvana histerično i jecavo, a iznutra ne pokazuje ništa više od distancirane hladnoće. U završnom trećem činu njezina sirova senzualnost napokon dobiva naznake punokrvnoga lica, a ne animalne tipizacije.

S druge pak strane, Brick Filipa Vidovića je gotovo paraleliziran vlastitim samozavaravanjem i alkoholizmom. U gesti s pokojom grimasom, nerijetko bezizražajna lica, u glasu kadikad povišena tona, gotovo neprimjetan. Kulminaciju drugoga čina donosi sukob s ocem (Milan Pleština). Čujemo povišene tonove u prosceniju, no ponovno ne vidimo ozbiljniju glumačku gradnju iznutra. Tata Pollitt nije samo umirući tiranin, gramzljivac je i patriot, začudni kapitalist kojemu je najvažnija tolerancija. Prije svega je otac koji želi razgovarati sa sinom i prihvatiti ga.

Jedino u potpunosti glumački izgrađeno lice pripada Mae (Ana Begić Tahiri). Riječ je o licu s kojim ne bismo trebali suosjećati – gramzivo, prepredeno, ne boji se smrti. Mama Pollitt (Ksenija Marinković) korektno prelazi iz euforije u katatoniju, Gooper (Dušan Bućan) u submisivnosti jedva progovara, velečasni (Livio Badurina) je u duhu doslovnosti na kraju trećeg čina lica premazana blatom.

”Biti umjetnik znači biti Revolucionaran”, izjavio je jednom prigodom Tennessee Williams. U prvoj ovosezonskoj premijeri Drame HNK-a nije bilo ničeg revolucionarnog. Ponešto vulgarizama, dopisivanja, melodrame, nimalo uklopljene kakofonijske pozadine Damira Martinovića Mrle i Ivanke Mazurkijević te glumački podbačaji. Stara je to rak-rana naše kazališne stvarnosti i podsjetnik kako nema velike predstave bez sustavnog i posvećenog rada s glumcima.

           Anđela Vidović

Foto: HNK

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...