Najkraće i inatne priče Lydie Davis

U nakladi OceanMore objavljena je krajem godine zbirka kratkih priča američke spisateljice Lydie Davis Ne mogu i neću u vrsnom prijevodu Maje Šoljan. Nastavak je to tradicije američke kratke priče predstavljen u stotinu dvadeset dva naslova pravilno podijeljena u pet cjelina.

Lydia Davis, dobitnica međunarodne nagrade The Man Booker 2013. za kratku prozu, članica Američke akademije znanosti i umjetnosti, predavačica kreativnog pisanja na Sveučilištu Albany u New Yorku, tom je zbirkom započela literarni eksperiment, kako je istaknuto na poleđini knjige iz njezina intervjua The Guardianu. Tim iskorakom autorica je željela ”vidjeti koliko prozni segment zapravo može biti kratak, a da zadrži poantu i ne bude puka anegdota”. Pokazalo se da je to zaista bio vrlo zahtjevan i rizičan literarni postupak.

Jedinstvenim Ne mogu i neću okupila je u besprijekornom proznom eksperimentu različite literarne forme ”poput aforizama, /../ poezije u prozi, parabola”, duhovitih priča, epistolarnih pokušaja te kratkih fraza iz svakodnevice. I koliko su god bile naglašene razlike između ‘neuobičajenih formi’, toliko ih sam naslov okuplja u jedinstvenu dinamiku međuodnosa vođenih inatom spisateljice, koja ustvari svakim svojim tekstom uporno ponavlja ne mogu i neću, dok istodobno gradi priču za pričom. Ta dvojba koja se nazire u pozadini naslova, i uz nju rastuća nedoumica, razasute su od prvog do zadnjeg teksta. One zapravo stoje u funkciji održavanja proznog eksperimenta.

U tom cjelovitom zahvatu neizostavno je pitanje – u što će se na kraju pretvoriti ta literarna avantura? Autorica je svjesna da eksperiment jednom započet nezaustavljivo ide dalje, i transformira se od čitatelja do čitatelja, pri tom se avantura pisanja renomirane spisateljice pretvara u visoki rizik kako pisanja, tako i čitanja. U međuvremenu se raspon recepcije širi, sve više, sve šire i sve dublje, a polazi od stava da je to ”najrevolucionarnija zbirka priča objavljenih u zadnjih dvadeset pet godina u Americi”, pa do začuđenih čitatelja pred neuobičajenim proznim segmentima.

Naime, neće im odmah biti jasno što ti tekstovi sadrže i što u sebi nose. Primjerice, o čemu je riječ u tekstu Stara baba, stara riba u kojem pripovjedačica jednostavno konstatira da stara baba probavlja staru ribu, ili što se događa u drugom tekstu Bilješke tijekom dugoga telefonskog razgovora s majkom u dosjetljivoj igri riječima u stihu zgodna haljina od pamuka/ pamuk kumap/ paumk/ kaump/ maupk/ makup pakum/ kapum/ mapuk, ili kako se treba odnositi prema proznom fragmentu o Dva pogrebnika koji se slučajno susreću ”u restoranu uz cestu” razvozeći pokojnike. Oni jednostavno sjedaju za isti stol i zajedno ručaju, a za susjednim stolom pomno ih promatraju muškarac (Roland Barthes) i žena (Barthesova sestra), dok njihova majka ”leži vani u mrtvačkim kolima” jednog od dvojice pogrebnika. I sjede tako u parovima s jedne strane muškarac i žena, a s druge dva pogrebnika.

Jesu li to puke anegdote, dosjetke, jezične igre, ili možda samo provokacije? Što li će čitatelji pomisliti kada ih nenadano zaskoči Jezik telefonske tvrtke u kojem stoji uobičajena fraza: ”Problem koji ste nedavno prijavili otklonjen je”. S takvim se govornim automatiziranim frazama iz života čitatelji susreću gotovo svakodnevno, i mogu li oni u tom kontekstu doživjeti literarnost u punini? Možda neće svaki tekst razumjeti kao priču, možda sentencu Učenje povijesti srednjega vijeka shvate kao lekciju o Turcima, ili tek kao zagonetku, ili igru zabune, ili kakav pravorijek iz povijesti, ili će se jednostavno suočiti s pitanjem, odgovorom i ponuđenom poukom: ”Jesu li Saraceni Osmanlije?/ Ne, Saraceni su Mauri./ Osmanlije su Turci.”

Simptomatičan je i sam početak te izabrane zbirke priča. Naime, svoj literarni opus spisateljica je otvorila zgodom ili čak formom anegdotom od čega svakako zazire. To je neobična Priča o ukradenim salamama. Jednom najmodavcu nestale su salame, ukradene su iz ostave. U lokalnom listu pisalo je da su bile ukradene kobasice. Najmoprimac, korisnik njegovih usluga, izrazio je žaljenje što su mu ukradene kobasice. U tom se događaju gazda ”držao filozofski i kao da se pomirio sa sudbinom”, no revno je ispravio krivi navod mladoga kolege: ”Nisu to bile kobasice. Bile su to salame.”

U cjelini zbirke ta zgoda ne bi smjela ostati tek puka anegdota, na njoj se treba graditi novo specifično literarno iskustvo. Na kraju zbirka Ne mogu i neću završava mirnom konstatacijom filozofski intoniranom: ”Sve ove godine mislila sam da imam doktorsku titulu. Ali nemam doktorsku titulu.” Točka, nema više, jer ne može pripovjedačica dalje, ne može i neće. Zaista?

Može ona i hoće, već sama naslovna konstatacija ne mogu i neću cjelinom proznog opusa podrazumijeva otvaranje novih pripovjednih svjetova, jednom autorski započeti nastavljaju se svakim novim čitanjem. Izmjenjuju se priče slobodno, proizvoljno se nadovezuju kraće i dulje forme pripovjedno strukturirane. Sve one redom evociraju doživljaje, konstruiraju i rekonstruiraju životna iskustva, slažu ih i preispituju. Podulja priča Tuljani zaokupljena je temom smrti i samim procesom umiranja, a osobito se bavi pitanjem što se događa nakon smrti. Evocirano je u prvom licu sjećanje na smrt sestre i oca, koji je za razliku od pripovjednog Ja imao vrlo jasne stavove o umiranju. Vjerovao je ”da je sve u tijelu, točnije u mozgu, da je sve tjelesno – um, duša, osjećaji. /…/ Kad tijelo više nije živo, rekao je, sve je gotovo. Ali ja nisam bila tako sigurna.”

Isto je tako intrigantna pripovijest Pismo Zakladi, ispisana u prvom licu, a nameće ključna životna pitanja, vješto ih otvara i problematizira, ali odgovori i rješenja se ne naziru, svakoj čitateljici i svakom čitatelju ostaje da se suoči sa samim sobom i da u vlastitoj slobodi nastavi vrednovati svoj život, naravno ako se usudi na takav iskorak. Pripovjedačica u punom zamahu  afirmiranja svojih proznih segmenata zastaje u rizičnom raskoraku prepuštena najstrašnijem očaju izgovarajući pri tom bolnu spoznaju: ”kao da mi je upravo sloboda u kojoj sam uživala govorila da je ono što radim u danu proizvoljno i da je stoga cijeli moj život i to kako ga živim proizvoljan.”

Ne sreće li se upravo istaknuta proizvoljnost svakodnevnih iskušenja i pokušaja u cijelom opusu širom razasuta u toj neobičnoj zbirci proznih fragmenata? Na kraju se vraća mučno pitanje svakom čitatelju: tko se može suočiti s takvom spoznajom i hoće li dostojanstveno stati svakim danom nasuprot kratkih svakodnevnih proizvoljnosti?

Cijela zbirka ostaje u raskoraku, u nedorečenostima i proturječjima, smještena je između krajnosti banalnih i sudbonosnih pitanja. U kojim trenutcima autoričine literarne imaginacije u obliku kratkih uputa, fraza, frazema, govornih automatizama postaju dublji prozni segment s istaknutom narativnom strukturom? Vjerojatno u sudbonosnim trenucima ispisivanja začudnih formi spisateljica strepi kako će to vidjeti čitatelji. Naime, sve dok za svojim radnim stolom eksperimentira kratkim proznim segmentima ne događa se ništa bitno ni revolucionarno. Tek iskustva brojnih čitatelja koja se mogu i žele prepoznati u tim segmentima udahnut će drugi život njezinu literarnu eksperimentu, i ne zna se više gdje će sve to stati i kojim će putevima otići iščitavanje značenja i prenošenje poruka.

Ta razlomljenost i fragmentarnost, proizvoljnost i nedorečenost upućuju na razmrvljenost literarne svijesti. Autorski Ja dezintegriran varira, klizi niz tekst, nestaje i vraća se od priče do priče. Tako je u tom proznom djelu strukturiran tekst, i u njemu je situirano segmentirano stvaralačko iskustvo pa i sam doživljaj autorskog Ja. Ono se nazire gotovo programski upisano u kratkoj priči drugoj po redu Pseća dlaka. Jasno je u njoj istaknuto: ”Psa više nema. /…/ I dalje nalazimo njegove bijele dlake /…/ Skupljamo ih. /…/ Uspjet ćemo ponovno sastaviti psa.” Čega to nema, i što nedostaje; možda sjećanja, životna iskustva ili nešto jako važno bilo osobno bilo opće svejedno, i tko će to znati.

Uglavnom pripovjedačica vješto plovi uzburkanim valovima proznih segmenata vođena svojim autorskim Ja kroz začudne i neuobičajene forme životnih iskušenja. Rasipa ih okolo, usput se gube jedna po jedna, nestaju iz vidokruga, izbrisani su tragovi postojanja kao da ničega nije bilo u toj njezinoj proizvoljnosti. Preostaje skupljanje rasutog, izgubljenog i prepuštenog zaboravu. Začudno je i neuhvatljivo to životno traganje, uzalud je pogledavati ‘tu i tamo’ za rasutim sjećanjima.

U tome leži prozni eksperiment, iz priče u priču ponavlja se mantra: nije uzalud sabirati dlaku po dlaku, riječ po riječ počevši od najmanje pa sve do najkompleksnije. Naravno u takvom se pothvatu rizik ne može izbjeći jer to je hod po ivici ruba baš kao u svakom ozbiljnom eksperimentu.

Revolucionarnost proznog eksperimenta zahvatit će svakog čitatelja ako se prepusti slobodi istraživanja i suočavanja sa samim sobom usred puke proizvoljnosti. Raznorodnost i fluidnost autorskog Ja na okupu drži naslov Ne mogu i neću, jer to je naslov koji naizgled negira stvaralačku moć dok istodobno slaže i gradi proznim fragmentima složenu polifonijsku strukturu pripovijedanja, doduše decentriranu u srazu proturječja. Središte se mahom gubi u proizvoljnosti, ali ne za stalno, ne definitivno. U knjizi, u tom kompleksnom djelu iza svakoga neću slijedi zašto ne bih. Iako priče ne mogu zadržati cjelinu iskustva, kako sugerira autoričino Ja, pripovjedačica svejedno želi integrirati svoje prozne segmente u cjelinu literarnog svijeta.

Unatoč dezintegraciji teksta i sadržaja u samom tekstu, nemoć literarnog Ja ipak se transformira u afirmaciju, nestaje negacija i slijedi afirmacija; da mogu skupljati rasuto, sve što se usput rasipa taj labavi Ja ponovno sastavlja, povezuje, preispituje i na doradu vraća iskušavajući granice osobne slobode, prvotno one u tekstu, aludirajući pri tom na izvantekstualna rasipanja koja život znače.           

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More