Što veće naučavamo – paljetkovsko čitanje Držića

U izdanju Doma Marina Držića kao prva knjiga biblioteke Držićijana, urednika i ravnatelja ove Ustanove u kulturi Grada Dubrovnika Nikše Matića, iz tiska je izašla knjiga studija o Marinu Držiću “Što veće naučavamo” čiji je autor Luko Paljetak. U knjizi je šest Paljetkovih studija koje kritički propituju bogat i raznorodan Držićev opus iz očišta suvremene književne teorije i osobne Paljetkove i paljetkovske poetike.

Prvi tekst je naslovljen „Tko su i odakle Mioni „blagoslovljene one stare žene…“ i bavi se specifičnim likom Držićeve galerije ženskih osobnosti – mladom vlahinjicom Mionom koja je nositeljica ljudskih, emocionalnih i protofeminističkih replika u komediji Grižula. Ona jest sporedni lik u djelu, ali rečenice koje ona izgovara često izražavaju stavove samog Držića. Držić je priču o Amazonkama ugradio u jedinstveni Mionin monolog i tako od ove male vlahinjice učinio jednu od prvih zagovornica žena i ženskih prava. Isto tako Miona je jedna u velikoj galeriji Držićevih likova koji su nositelji „autorova stajališta“ i preko kojih je Držić slao kompleksne poruke svojim suvremenicima. Miona je, piše Paljetak, i stvarni lik ali i:

„Držićev konstrukt, književna tvorevina unutar koje djeluje kao osoba, persona obliovana prema stvarno postojećim osobama, ali i likovima skrojenima prema stvarnim dramskim predlošcima što ih Držić ima na umu pišući svoja djela, propuštajući u njih glas i svoj, prigušeni ili pak alikvotni glas namjenjen onima za koje pretpostavlja da ga mogu čuti i razumjeti (…).“

Paljetak nam u ovoj studiji ukazuje kako je Držić iz živog života svoju Mionu uvukao u jedan drugi život, uveo je u svijet svoga teatra i učinio „nositeljicom zdravorazumskog prosuđivanja“ koja je prva u hrvatskoj književnosti progovorila o ženama i njihovom položaju u društvu. U Držićevim djelima o položaju žena ne progovaraju plemkinje nego žene iz puka Miona i Omakala.

Druga studija u ovoj knjizi naslovljena je „Je li Držić feminist i/ili antifemisnist?“ i u njoj Paljetak uspoređuje i analizira primjedbe koje na položaj žena u Dubrovniku – sluškinja i plemkinja, iznose dva Držićeva ženska lika iz Grižule – Miona i Omakala. Ne dajući decidirani odgovor na pitanje iz naslova studije, a analizirajući stavove o ženama koje kroz njegove književne likove govori sam Držić, Paljetak ističe kako je upravo Držić prvi u starijoj hrvatskoj književnosti artikulirao ženski glas kroz djelovanje sluškinje Mione.
U tekstu „Višeslojna Držićeva pripovijes Venere i Adon“ Paljetak pastoralu Pripovijes kako se Venera božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena koju su pojedini književni proučavatelji različito određivali i dvojili o njenoj žanrovskoj pripadnosti, određuje kao „izazovno, višeslojno i višeznačno djelo.“ U svom tekstu pozivajući se na književne povjesničare Paljetak upućuje kako je odgovor o dramskom određenju teksta i njegovoj dvojnosti upisan u sam njegov naslov – pripovijes u komediju stavljena. Prvi dio odnosi se na mitološku priču o ljubavi božice Venere i lijepog smrtnika Adonisa dok se drugi može objasniti okolnostima u kojima je Držić ovo djelo napisao.

Naime, Marin Držić ovo djelo piše po naružbi svoga rođaka ujedno i mladoženje Vlaha Držića u povodu njegova vjenčanja s Marijom Sinčičević Alegretti. Upravo ova mitska priča po Paljetku čini okosnicu dramske radnje djela. Izbor ovog motiva u okolnostima u kojima se djelo izvodilo (na piru) isto tako ima svoj smisao jer je Venera (pod imenom Roditeljka ili Nymphia) zaštitnica braka. Budući se u Venere i Adon mogu pronaći i utjecaji sienske sredine i sienskih predstava koje je njen autor tijekom svog boravka mogao gledati te zbog ispreplitanja visokog i niskog stila, trivijalne i elitne književnosti Paljetak zaključuje kako je riječ o „strukturalno inovativnom djelu, jedinstvenom u svome vremenu koje sukladno tomu zaslužuje suvremena propitivanja i kvalitetna scenska uprizorenja jer se upravo u kazalištu i na pozornici „može dokazati i pokazati sva njegova vidljiva i nevidljiva, prikrivena/maskirana sadržina i značenje“.

U studiji „Jedna dodirna točka između Marina Držića i Williama Shakespearea“ Paljetak polazi od teksta Josipa Torbarine „Šekspirske teme u djelu Marina Držića“ i njegove u književnoj historiografiji više puta ponavljane intrigantne teze kako bi se, uz hipotezu da je Shakespeare odlično poznavao hrvatski jezik, mogla napisati vrlo učena disertacija o tome kako je Držić utjecao na Shakespearea. Uočenim podudarnostima u dramskim opusima dvojice velikana Paljetak dodaje jednu dosad neuočenu. Navodi niz podudarnosti u nagovaranju Dobre iz Držićeve komedije Skup, na brak brata Zlatnog kuma i argumenata kojima se služi Shakespeare u prvih 17 soneta nagovarajući na brak svoga mladog prijatelja – vjeruje se da je to bio Henry Wriothesley, treći grof od Southamptona. U ovom radu Paljetak razmatra i opće izvore i autoritete na koje su se mogli pozivati i jedan i drugi autor obzirom na sličnost argumenata kojima se služe. Uz Tomu Akvinskog i Benedikta Kotruljevića Paljetak navodi i izvjesnost prema kojoj su i jedan i drugi autor uporište mogli pronaći u „najautoritativnijoj knjizi svih vremena“ Bibliji. Sve to, uz činjenicu kako su u Shakespeareovo vrijeme u Londonu živjeli brojni Dubrovčani, navodi Paljetka na tezu kako i nije toliko nemoguće da je veliki engleski dramatičar ipak znao ponešto o Držiću.

U tekstu „Je li Marin Držić bio član neke od sienskih akademija i/ili congrega?“ Paljetak analizira karakter Držićevih komedija napisanih u „dvostrukom ključu“ (Tirena, Venere i Adona, Grižula, Dundo Maroje i Skup) te zaključuje kako je vrlo izvjesno da je Marin Držić bio inicirani član barem jedne od njih iako je nemoguće dati decidirani odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ove studije.
Napomenimo kako je u knjizi posljednji tekst „Pjesni ljuvene Marina Držića“ koji kritički sagledava Držića kao pjesnika jedini već objavljen u predgovoru istoimene knjige u kojoj je Paljetak na suvremeni hrvatski jezik prepjevao pjesme iz ovog Držićevog malahnog ljubavnog kanconjera, a knjigu kao nakladnik također potpisuje Dom Marina Držića. U spomenutom izdanju Paljetak je prenoseći/prevodeći na leksičkoj i sintaktičkoj razini virtuozno ušao u Držićev pjesnički svijet i ostajući vjeran njegovoj poetici osuvremenio nam je i približio Vidrine stihove kako bi svi koji uzmu ovu knjigu u ruke bili sposobni za buduće samostalno čitanje.

Ivo Grbić, Satir i vila, 2007.

Svojim preciznim, točnim i posvećenim čitanjem, u Držićevu opusu manje poznatih, Pjesni ljuvenih Paljetak nam je približio i suvremenim istraživanjima i valorizaciji otvorio i ovaj dio Držićeva opusa potvrđujući kako Držićevo djelo i Držićev jezik ne smiju ostati u literarnoj i filološkoj arheologiji nego trebaju biti dio naše „bogate kuće jezika“ u kojoj ćemo se osjećati kao doma. U uvodnom tekstu ovoga izdanja određujući Držića kao pjesnika i stavljajući njegove ljuvene pjesni u kontekst onodobnog pjesništva i stvaralaštva Vidrinih pjesničkih prethodnika i naših prvih petrarkista Džore Držića i Šiška Menčetića te suvremenika Nikole Nalješkovića Paljetak zapisuje: „Držićeve Pjesni ljuvene najkraći su ljubavni kanconjer, odnosno niz pjesama, usporede li se s kanconjerima što su ih pisali njegovi suvremenici, npr. Nikola Nalješković, ili njegovi prethodnici Džore Držić i Šiško Menčetić. Međutim, prestogo je reći da su te pjesme „sporedne u njegovu stvaranju“.

Bez njih ne bi bilo ni njegovih potonjih djela u koja je, kao što je evidentirano, unosio mnoge stihove iz tih pjesama. Tražiti u njima samo tragove Petrarce i njegova Kanconjera također nije najbolji put za shvaćanje tih pjesama i Držića kao ljuvenog pjesnika, jer one nisu samo plod njegovih mladenačkih dana nego su nastajale i poslije, sve do 1550. godine, a ono što je Petrarca u njima jest Držićev dokaz da poznaje „trend“ vremena, da i on, ponovimo „umije veras učinit“, odnosno da zna, na Petrarcinu materijalu, stvoriti pjesmu skrojenu i u duhu vremena, ali i na svoj osobni , ezoterični način (…).“

Studije objavljene u ovom izdanju pokazuju nam Luka Paljetka kao inventivnog, posvećenog i kopetentnog čitatelja i tumača opusa svog književnog prethodnika Marina Držića.

Katja Bakija

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More