Luka Vukušić: Hoćemo promjene

Šetucka amo-tamo po prostranoj terasi s ogradom od čunjastih stupova, zatrpanoj suhim lišćem obližnjeg kestena. Lijep dio grada ima pred sobom: stara pročelja sa svojim kipovima, ukrasima i visokim prozorima, parkove i fontane.

Šarene jesenje krošnje uzdizale bi dušu da ih nije prekrio sivkasti veo nadolazeće večeri. Sve su njihove boje tu, no prigušene, sjetne, bez pravoga sjaja. Začuje šljapkanje po šljunku pa se približi ogradi i pogleda dole. To je ravnatelj upravo izišao iz zgrade te se udaljava šljunčanom stazicom. U jednom trenutku zastane i pripali cigaretu. Zatim pogleda prema terasi. Kad je već digao pogled, zašto da mu ne kimne? Uzalud. Ravnatelj povija glavu i nastavlja svojim putem.

Stazica ostaje pusta. Tek jedan grm stoji uz nju. Lišće mu je pocrvenjelo samo na vrhu, pa se čini kao da je okrunjen.

Zaškripala su vrata i na terasu je stupio Ivan, njegov kolega i prijatelj, zamišljen, s gustom crnom kosom i dubokim crnim očima. Pozdravio ga je, naslonio se na zid te upitao:
«Misliš li ti da je prije bilo bolje?»
«Kada prije?»
«Bilo kada. Prije pedeset godina, recimo.»
«Ovisi kako gledaš, ali da budem kratak, mislim da nije.»
Ivan se lagano trgne:
«Kako to? Hoćeš reći da bismo trebali biti zadovoljni?»
«Ne. Sad izvrćeš. Mislim, koliko toga što je nekad bilo nezamislivo danas smatramo sasvim običnim… S druge strane, ljudi većinom uljepšavaju sliku onog što je prošlo, što je pripadalo njihovoj mladosti… a i kukaju više iz obijesti nego iskreno. Ne, nikako ne mogu reći da je prije bilo bolje…»

Očekivao je da će mu Ivan protusloviti. Bio je njegov običaj da otvara teme o kojima je mnogo razmišljao, koje ga muče, ali toga dana nije bio raspoložen. Nije imao potrebu ništa dokazivati. Samo se ugrizao za usnicu i pomalo odsutnog pogleda kimnuo glavom.

Kroger Feedback is giving you a chance to win Free Gift Cards

«Al na prosvjed dolaziš?»

To nije bilo upitno. Još su jednom potvrdili da se nalaze na Preradovićevu trgu oko pola osam.

***

Kao da je bio u nekoj velikoj dvorani. Osim što je sve vrvjelo ljudima, bilo je toplo, bez daška vjetra. Smiješno da je uopće uzeo vunenu kapu. Možda posluži poslije. Premetao ju je po rukama i promatrao prolaznike. Mladi i stari, svi fino odjeveni, ulickani. Tko bi rekao da vlada nekakva kriza.

Dvije starice pod Preradovićevim kipom, okrenute jedna prema drugoj, žestoko raspravljaju. Posebno jedna, širi ruke, sklapa ih, hvata se sad za glavu, sad za prsa, sad za mišicu sugovornice. Nikako da se smiri. No koliko joj god geste bile izražajne, govori tiho. Uopće se ne čuje.

Okreće se na drugu stranu, pogledava na sat, pa laganim korakom prešetava trg. Golubovi tresu vratovima i uzmiču pred njim. Koliko ih samo ima! Konačno stiže Ivan, blijed, svečan, sav u crnom. I smiješak mu je zamračen.

«Pa gdje su ljudi? Već bi se trebalo nešto vidjeti?»
«Možda smo fulali datum», šali se.
«Baš.»

Za pola sata trg se ipak izmijenio. Prostor na kojem su prije trčkarala djeca, sada su zauzeli ljudi s transparentima koji su se skupljali u sitne grupice i važno pogledavali oko sebe. Štandovi su se povukli, dućani zatvorili. Jedino su kafići nastavili raditi. U pokrajnjim ulicama šetkali su uniformirani policajci.

Smiješan mu je Preradovićev kip. Ukočen, obavijen plaštom, s nekakvim svežnjem papira u lijevoj ruci, gleda pred sebe, kao da je uvrijeđen što se ljudi pod njim skupljaju a ne obraćaju nimalo pažnje na njegovu prisutnost, kao da im poručuje: «Gospodo! Da, vi što stojite poda mnom! Samo da znate, vi za mene ne postojite.»

Odjednom se trgom prolomi pljesak. Jedan visok proćelav momak grubih crta lica prilazio je iz smjera crkve s dvadesetak ljudi omotanih u šalove. Skupina na pljesak odgovori bučnim zviždanjem i povicima: «Ho-će-mo pro-mje-ne! Ho-će-mo pro-mje-ne!»

No bučenje nije dugo trajalo. Dvije su se grupice spojile, a onda nakon par riječi visokog momka, krenule prema Jelačićevu trgu.

Svakakvih emocija vidi na licima ljudi uz koje stupa, ali nijedne jake. Nema ni mržnje, ni vjere, ničega što bi moglo pokrenuti stvari. Previše je suzdržavanja. Sve zrači od njega.

«Ono, znaš, čini mi se da više od pol ljudi ne zna zašto je ovdje.»

Ivan ga prijekorno odmjeri, bez osmijeha: «Ako ti se ne sviđa, ti slobodno otiđi!»

Na Jelačićevu trgu su se slogani upereni protiv vlasti počeli izvikivati novom snagom. Valjda je masu razdražila blizina Gornjega grada.

Kao da je vjetar koji je iznenada zapuhao otamo donio vonj političara. Puno je psovki i prijetećih pogleda bilo upućeno prema uniformiranim policajcima koji su se strateški postavili na nekoliko mjesta na trgu i zakrčili prolaz na Gornji grad. Zagledao se u lice jednoga. Jak čovjek, visok, nabit, s velikim okruglim očima i glatko obrijanim licem ličio je na opasnog psa. Činilo mu se da bi za policajce bolje bilo da simpatičnije izgledaju. Ovakvi gotovo da potiču na nasilje. S druge strane, nije si mogao objasniti što to nekoga može motivirati da čak i na takvo lice baci kamen.

«Ima li sve ovo uopće smisla? Misliš da će se ovako nešto promijeniti?»

«Hoće. Sigurno. Možda ne odmah, ali hoće. Da u to ne vjerujem, odmah bih se ubio.»

Masa je konačno Radićevom ulicom krenula prema Gornjem gradu. Oni momci sa šalovima omataju lica i grabe kamenje s pločnika. Ivan ga zove da priđu bliže, da vide što se događa. Pristaje nevoljko, no opet istovremeno ga obuzima neki primitivan osjećaj zadovoljstva – nešto se događa i on u tome sudjeluje! Leti kamenje, odjekuju policijski oklopi. No nisu to snažni i precizni pogoci, prije mlitava kiša kao da se snima film i dobro pazi da se netko ozbiljnije ne povrijedi. Nema luđačkih nasrtaja, na život i smrt. Jedan momak omotan šalom zalijeće se prema kordonu s ovećim kamenom.

Mogao je birati kojeg će policajca gađati, mogao je baciti kamen preko policajaca na neko od njihovih vozila, ali ne! Momak je kamenom pogodio u zid gotovo paralelan sa sobom, kao da ima ozbiljnih problema s koordinacijom. Dobro da ga nije bacio unazad. Ipak, dosta je kamenja završavalo na oklopima, pa policija u jednom trenutku krene u protunapad.

Prosvjednici tada kao po dogovoru okrenu leđa i dadu se u bijeg.

Začas su se našli na trgu, uglavnom zadihani i uznemireni. No bilo je i veselih lica, ljudi kojima je sve bilo samo dobra zabava: «Viči, provociraj, a onda kad krenu, bježi i smij se, kao da si u Pamploni!»

Mladić s onesviještenom djevojkom u naručju psuje i traži vode. «Snimaj! Snimaj!», viče jedan novinar i tjera svog snimatelja prema djevojci. Još će ispasti da je bilo opasno…

Bila je već kasna večer kad se uspeo na Gornji grad, sam, s vunenom kapom na glavi. Nije imao namjeru izigravati junaka. Došao je čisto kao običan šetač. Prošao je alejom kestena i zaustavio se kod Matoševa kipa. Kuće i ulice sa svojim svjetlima i životom prostirale su se pod njim. Sve skladno, tiho, pitomo. Kao da dolje žive neki dobroćudni patuljci – preko dana vrijedno rade, a noću slatko spavaju.

«Hvala ti Bože na noćima i mašti!», pomisli.

Stajao je još neko vrijeme tako, sređujući dojmove minulog dana, dok su se grane poluogoljelih kestena nadvijale nad njim i drhtavo odražavale na zidovima starih pročelja iza njegovih leđa, kao da mu prijete.

Luka Vukušić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More