Luka Kušević-Radaković: Kustosi u slikarstvu traže sve osim slike

U zagrebačkoj Galeriji Forum otvorena je početkom ljeta izložba mladog akademskog slikara Luke Kuševića-Radakovića koji je nedavno završio Akademiju likovnih umjetnosti u klasi Zoltana Novaka. Izložba „Likovni čin djeteta zaokuplja cjelokupnu njegovu ličnost“ u kustoskoj koncepciji Feđe Gavrilovića naziv je dobila spontanim susretom s reprodukcijom koju je slikar pronašao boraveći s Gavrilovićem u antikvarijatu. Zanimljivu trvrdnju pronašli su u monografiji „Crvena Trešnjevka“ iz 1982. godine. Luka Kušević-Radaković već se na počecima slikarskog puta ističe željom za postizanjem slikarske individualnosti.

Njegovo slikarstvo na neki način je pobuna protiv sveprisutnih trendova realizma i njegova mlađeg brata hiperrealizma. Na otvaranju vlastite izložbe odmahuje rukom i ponavlja: „Previše je otvaranja u Zagrebu, previše“. Onda rukom podbočuje bradu i prilazi poznatim licima u publici: „Kaj ti misliš, jel’ ti ovo dobro?“. Koliko je slikarstvo za njega širok pojam pokazuje sviješću da ga je važno „izgrađivati“, a napose potrebom za eksperimentiranjem i izgradnjom likovnog izraza.

Foto: Juraj Vuglač

Nije bilo primjerenijeg likovnog sadržaja za ovo sparno ljeto nego izložiti u Galeriju Forum njegova velika platna živih i vrelih boja koje privlače poglede prolaznika Tesline ulice. Nevjerojatnim intenzitetom zrače svojim vedrim i živim koloritom. Plohe slike čine elementarni (zavojiti i polukružni) oblici primarnih i sekundarnih boja koji su raspoređeni tako da stvaraju kolorističke senzacije koje uvlače pogled u prostor slike zbog tonskih gradacija kojima slikar postiže njihovu specifičnu vodenost. Ona širi vidno polje i izmiče fokus.

Prezime Kušević mi negdje „zvoni“ pa Luka pojašnjava da jedna gornjogradska ulica nosi ime po Josipu Kuševiću (1775. – 1846.), njegovom pretku koji je posljednji obnašao dužnost protonotara Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. “Ja nisam njegove sreće. U cijelom svom životu nisam mogao ništa raditi osim slikati i crtati, a to je skup sport. Bilo je prirodno da upišem srednju primijenjenu i akademiju”, govori na početku razgovora Luka. “Ponekad mi je žao što nisam pravnik, jer me intrigiraju ljudski odnosi i prijepori. Neki kažu da nemam takozvanu socijalnu inteligenciju, da stalno ulazim u sukobe s ljudima. Ali ja želim da me se cijeni po mojim radovima, a ne po mojoj simpatičnosti. A i uvijek sam bio sklon lošem društvu, čak mi je u jednom trenutku života prijatelj bio jedan besprizorni beskućnik. I danas puno vremena provodim u kavanama, s tek nešto malo boljim društvom”, podsmjehuje se Luka. “Uz mog vjernog prijatelja Juricu Pušenjaka – Mozarta, sa mnom često pije književnik Željko Špoljar. On me iz dosade i pijane obijesti često provocira, a ja u svojoj naivnosti često zagrizem njegove udice”, zamišljeno priznaje mladi slikar. Prelazimo na ozbiljnije teme.

Foto: Juraj Vuglač

S obzirom na naziv izložbe „Likovni čin djeteta zaokuplja cjelokupnu njegovu ličnost“, kako gledaš na odnos između slikarstva i naivnosti? Koliko ti je važna igra?

Smatram da iskrenost u slikarstvu ne postoji. Jer mi svi u svojoj podsvijesti imamo sadržaj svega što smo vidjeli, doživjeli kroz svijet fenomena te samim time autentičnost opada. No, postoji određen sadržaj tijekom samog čina slikanja koji se može kategorizirati kao radoznalost, koji upućuje motoriku i intelekt da naprave određen pokret. Iskrenost ili naivnost drugim riječima značilo bi točno znati što i kako prenijeti na platno. Ono što je manifestirano na slici samo je kopija koja svojim interpretacijama gubi ono što ona jest, a to je apsolutno ništa… Likovni čin djeteta traži da se njemu pristupi u emocionalnom, tragalačkom smislu. Igra sama po sebi nije samo ponavljanje forme, nego eksperiment ponašanja određene forme u određenom okruženju drugih formi.

Slikarstvo smatraš oblikom kontemplacije?

Slikarstvo je područje umjetnosti koje zahtijeva dulji vremenski period za percepciju. Čini se da većina ljudi pri promatranju slike ne žele doživjeti igru koja je utkana u sam rad, njezin nastanak. Gledanjem slikarskoga ostvarenja duže vrijeme otkrivaju se ipak neki novi sadržaji, uviđaju se šavovi u strukturi djela. Smatram da neki radovi mogu imati psihološki efekt na promatrača. Gledanjem slika Velasqueza ili Rothka pobuđuju se određene sekvence u našem umu koje nisu intelektualne i koje se ne mogu verbalizirati. Niti trebaju. To je suptilna motorika koja u sebi sažima nevjerojatnu energiju i specifičan slikarski jezik.

Osim što ih nazivaš predodžbama svoje slike opisuješ i pojmom „mentalne konstrukcije“, zašto?

Predodžba je zavjesa našeg uma. Predodžba upućuje na ono što se stvara u umu promatrača. Na neki način, to je serviranje laži: laži da je to pejzaž, da su to mora, planine, drveće… što sve pobuđuje romantične emocije kod gledatelja. Ali, sve je to ništa. A to se odnosi i na realne pejzaže. Lijepo nam je ono što mislimo da je lijepo, a ne ono što gledamo. Slikarstvo je jednostavno, bez mistifikacije – potrebno je samo gledati.

Foto: Juraj Vuglač

Posvetio si izložbu Peru Kirkebyju. Zašto ti je poticajno njegovo stvaralaštvo i/ili osobnost?

Jer je on posljednji apstraktni slikar.

Osim što slikaš tehnikom ulja na platnu, eksperimentiraš li u drugim likovnim tehnikama?

Uglavnom slikam uljem jer mi najbolje ide ta tehnika, a skice uglavnom radim pastelom, akvarelom i gvašem. Nedavno sam otkrio i tehniku uljnog pastela, brzu i jednostavnu za razne kombinacije.

Pratiš svoje starije kolege, priznate slikare, događanja u likovnosti Zagreba (i šire?) Što misliš koje su vrijednosti / prednosti naše likovne scene, a koji su nedostaci?

Naravno da pratim. S obzirom na produkciju pretjerujemo s količinom izložbi. Mislim da bi se trebalo više koncentrirati na rad, a ne na izlaganje koje postaje samo sebi svrhom. Također, puno se energije gubi na sukobe između klanova u umjetnosti, između konceptuale i tradicionalne umjetnosti, što je sve posljedica nepostojanja tržišta. Jedan od mladih slikara kojega izuzetno cijenim i smatram da ima najveći potencijal među svim hrvatskim figurativnim umjetnicima je Grgur Akrap. On traži ono što jest, ne kalkulira s trendovima i dopadljivošću. Nije pomodan i traga za strukturom slike. Gotovo svi kustosi nemaju pojma o slikarstvu – u njemu traže priču, razlog, koncept – dakle, sve osim slike. Traže svoje predodžbe. Ali i suvremeni slikari uglavnom ništa ne rade. U usporedbi s budističkim skulpturama i slikama, mi smo poput djece u vrtiću, koja kradu Bogu dane, švrljajući po papiru.

Na kraju se smijemo uz Lukino priznanje: “Činjenicu da nemam dugotrajno pamćenje pretvorio sam u svoju prednost. Na akademiji svi profesori su mi stalno davali savjete i stalno su nešto očekivali od mene. Srećom, ja bih to isti trenutak zaboravio, zahvaljujući čemu sam razvio specifičan rukopis na kojemu još uvijek radim.”

Nevenka Šarčević

Izložba će biti otvorena do 1.9., a može se pogledati od ponedjeljka do subote od 16 do 22 sata u Galeriji Forum, Teslina 16.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...