“I koliko god se borbe činile uzaludnima, sve se može kad se hoće”

Luka Jerković
Mladi splitsko-zagrebački producent Luka Jerković (23), nakon završenog preddiplomskog studija produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu zakoračio je u svijet likovne produkcije te je između ostalog sudjelovao u postavljanju izložbi u Milanu i Parizu.

S obzirom na njegov interes za likovnu umjetnost, nije ni čudo da su mu omiljeni gradovi Pariz i Barcelona. Upitate li ga koji mu je omiljeni živući umjetnik, odgovorit će vam: “Anselm Kiefer!” Za studija radio je na ispitima iz glume, filmske i kazališne režije te je dobitnik Rektorove nagrade i stipendije “Tomislav Durbešić”. U profesionalni producentski život krenuo je kao asistent produkcije na filmu “Fleke“, debitantskom projektu Alda Tardozzija, a potom je radio kao asistent produkcije na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kada nije na jednom od svojih čestih putovanja, možete ga sresti u Zagrebu kako pije kavu i čita novine u Velvetu ili u Splitu u Teaku, a možda ćete ga mimoići na moru. Naime omiljena mu je aktivnost jedrenje jer je ono, kako kaže, metafora za život.

Ovom prigodom razgovarat ću s Lukom o njegovom dosadašnjem radu, putovanjima te planovima za budućnost.

Nakon završenog preddiplomskog studija produkcije na ADU, za kojeg si i nagrađivan, nisi se odmah odlučio nastaviti na diplomski studij već si počeo raditi. Radio si kao asistent produkcije i na Dubrovačkim ljetnim igrama te si počeo postavljati izložbe po svjetskim metropolama. Kako je došlo do odmaka od kazališta u likovni svijet?
Za početak, moram se zahvaliti Krešimiru Dolenčiću na prilici i povjerenju koju mi je ukazao dok sam još bio student treće godine na Akademiji kada me pozvao da s njim radim na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bilo je to neizmjerno vrijedno iskustvo. Što se tiče “odmaka“ u likovni svijet – nije to zapravo ništa novo. Već u trenutku upisa na Akademiju znao sam da se ne želim ograničiti samo na kazališnu produkciju iako je kazalište oduvijek bilo moja velika ljubav. Htio sam se baviti i nečim što bi mogli nazvati “likovna produkcija“. Kod nas je nažalost gotovo potpuno nerazvijena kultura galerija, showrooma, privatnih fondacija… Mene je to područje uvijek izrazito zanimalo. Tu se pak moram zahvaliti našoj umjetnici Jagodi Buić s kojom sam i počeo raditi. Od njezine retrospektive u Zagrebu 2010. godine, gdje sam radio kao asistent, preko retrospektiva u Splitu 2011., u Museo Revoltella u Trstu i Palači Sponza u Dubrovniku 2013., ViaDanteQuattordici u Milanu 2014. i zadnjoj retrospektivi tepiserija u Hall Ségur UNESCO u Parizu 2014., gdje sam uz rad s njom upoznao mnoštvo ljudi iz likovnog svijeta, kao i imao priliku raditi kao kustos, producent i urednik kataloga. U svakom slučaju bilo je to dragocjeno iskustvo koje mi je i otvorilo neka vrata.

Krešimir Dolenčić, Luka Jerković

Koliko je zahtjevno postaviti izložbu i što sve to uključuje?
Zavisi doista o umjetniku. Konkretno u Jagodinom slučaju, to je zahtjevnost ekvivalentna produkciji omanje opere. (smijeh) Ipak je tu riječ o vrlo specifičnim eksponatima koji imaju svoje zakonitosti vješanja, pa su u tim uključeni i brojni tehničari, ponekad i arhitekti i inženjeri građevine, kao što je bio slučaj u Splitu i Parizu. Često se tu i “borite s vjetrenjačama“ kada radite sa nekoliko institucija koje zajednički organiziraju jedan projekt. Da ne govorimo o izrazito velikom broju predradnji, dogovora, transporta, uredništva i tiska kataloga. Zapravo samo postavljanje izložbe dođe kao šlag na kraju. Kazalištarci će razumjeti kada to usporedim sa cijelim procesom nastajanja jedne predstave, a onda dođe zadnji tjedan kada probate sa kostimima, scenografijom, svjetlom – i uživate maksimalno u završnom proizvodu.

Jesi li ikad pomišljao da i sâm postaneš slikar, kipar ili neki drugi vizualni umjetnik?
Imao sam naravno fazu u srednjoj školi kada sam silno želio studirati arhitekturu, pa i fazu fascinacije kiparstvom, no ipak sam na vrijeme shvatio da ja moram raditi s ljudima. Timski rad i zajednički kreativni proces, bilo da je riječ o kazališnoj predstavi ili izložbi je ono što me zapravo ispunjava u potpunosti. Ono prije su bili hirovi, ovo je poziv i doista vjerujem da bez velike i nesebične količine ljubavi prema tome što radite ne postoji kvalitetan projekt.

Ti si i poznavatelj opere i da uživaš slušajući ju, a pritom ti to nije nametnuto glazbenim obrazovanjem. Posjećuješ li često opere i zanimaju li te i drugi glazbeno-scenski žanrovi?
Istina je, nije nametnuto glazbenim obrazovanjem (sluha nažalost nemam). Ali, odrastao sam uz klasičnu glazbu, uživao sam u tome još kao dijete, rekao bih – instinktivno. Opernu produkciju svakako pratim i u Hrvatskoj, a i u inozemstvu koliko mi prilike dopuštaju (moram pohvaliti projekt Met u Lisinskom – sjajna je to prilika za publiku da vidi doista najbolje od najboljeg što se trenutno nudi na svjetskoj opernoj sceni). Isto tako, pratim naravno i baletnu kao i koncertnu ponudu. Nemoguće je zanimati se za glazbu i glazbeno-scensku produkciju a ograničiti se samo npr. na operu. S produkcijske pak strane, uvijek me je zanimalo raditi na opernom projektu – nažalost još nisam imao prilike, ali vjerujem da ću jednom uživati i u tome.

Luka Jerković

Ove godine si volonterski radio na Dubrovačkim ljetnim igrama. Mnogi se pitaju što producent radi na kazališnoj predstavi. Kako bi ti opisao njegovu ulogu?
Eto ga. Najteže pitanje. Odgovor je zapravo vrlo relativan – u ideji nezavisne produkcije producent bi trebao biti taj koji zajednički sa redateljem iznese ideju projekta. A onda kreće sve ostalo – producentova je dužnost sve. Od prikupljanja financijskih sredstava za projekt, preko same realizacije, okupljanja autorskog tima, preko promocije, kreativnog savjetovanja … Moraš biti u centru, tamo prije svih i tamo nakon svih, odgovornost je velika.

Iznimno stresan posao. Kako se opuštaš nakon završenog projekta ?
Odmor i opuštanje su sastavni dio ovog posla. Nije toliko do luksuza odmora koliko čiste potrebe da “restartaš” mozak i pripremiš se za nove projekte. Ljudima se često dogodi da izgore od napora, stresa i pritiska u ovom poslu, tako da treba pokušati izbjeći takvu situaciju, skačeš iz jednog projekta u drugi, radiš ih nekoliko paralelno i takve ti se situacije mogu dogoditi nesvjesno. Ja se uvijek trudim nakon projekta ostaviti jedan vremenski period kada si mogu priuštiti ako ništa, luksuz ugašenog mobitela na nekoliko dana. Najbolje je naravno otputovati, bilo gdje, važno se fizički maknuti od energije koja te držala. Isprazniš misli, naspavaš se, vratiš tijelu potrebnu energiju i već za nekoliko dana si nov.

Proputovao si u zadnjih nekoliko godina Europu i Aziju. Koji su ti zemlje ili krajevi ostali u posebno lijepom sjećanju te u koji ti je zemlju ili grad posebna želja otići ?
Imao sam sreću da u prethodne dvije godine što poslovno, što privatno doista posjetim brojna mjesta. Od izložbi koje sam radio u Trstu, Milanu, Parizu, Veneciji, preko projekta ShortShrift u Londonu 2013. godine na kojem je sudjelovala i moja kolegica redateljica Morana Novosel, preko ostvarenja jedne od najvećih želja: putovanja u Indiju i Nepal. Bio je to prekrasno iskustvo, doista kada se makneš fizički 5000km od svega, bez telefona u potpuno nepoznatoj kulturi, shvatiš koliko malo znaš o svemu, ali i koliko te takva iskustva obogaćuju. Promijeniš percepciju potpuno i vratiš se drugačiji. Pozitivno drugačiji. Ja sam jedan od onih koji vjerujem u onu “svaka promjena je dobra, kakva god se činila u tom trenutku“. Od mjesta koja pamtim teško je izdvojiti, ali Pariz je uvijek bio moj grad. Imao sam sreću da tamo doista provedem puno vremena i to je po energiji “moj grad“. Jedino mjesto gdje se nikad nisam osjećao kao turist. Ima on jednu drugu dimenziju, na stranu sva eksponiranost Pariza, taj grad je još uvijek prvi. Sve se prvo događa tamo, a onda svugdje u svijetu. I ta se energija osjeća. A gdje bi htio? Pa Europu sam više-manje vidio. Jedna od velikih želja mi je Edinburgh, iako trenutno sam u fazi kada bi najradije u Južnu Ameriku. Imam neku pozitivnu vibraciju kada mislim o tome. Vjerujem da je to mjesto u uzlaznoj putanji i da se razvija, oplemenjuje i mislim da će se uskoro početi događati neke sjajne stvari u Južnoj Americi. I Afrika. Posebno je to, kako da kažem “iskonsko“ mjesto. Ima nečeg uvijek privlačnog u tom “plemenskom“ u tom “bazičnom“. Veliki sam ljubitelj afričke umjetnosti.

Radeći u inozemstvu obilazio si i kulturne institucije te gledao predstave. Imao si priliku pogledati i predstavu u režiji Boba Wilsona. Kako sad nakon takvog iskustva gledaš na domaću likovnu i kazališnu scenu?
Taj se Bob Wilson dogodio vrlo nedavno. Krajem lipnja u Parizu gotovo neplanirano sam nabavio karte za Monteverdijevu “L’Incoronazione di Poppea“ u pariškoj Operi Garnier i uživao maksimalno. Drugi je to standard kvalitete, ne uspoređuješ u tom trenutku nego se samo prepustiš. On ima luksuz da mu pjeva créme de la créme svjetske pjevačke scene, budžeti su neusporedivi s našima. A i teško mi je govoriti o tome kako gledam nakon toga na domaće produkcije s obzirom da je prošlo jako malo vremena od tada pa i nisam puno toga vidio u međuvremenu, izuzev Verdijeve Aide na Peristilu, ali to mi je teško komentirati. Ja kao rođeni Splićanin ne mogu biti objektivan.

I za kraj, planiraš li nastaviti formalno obrazovanje u Hrvatskoj ili u inozemstvu te koji su ti planovi u idućih godinu dana?
Što se tiče obrazovanja ne ostajem u Hrvatskoj, ali planiram raditi tu. Imaš ipak neku odgovornost prema mjestu odakle dolaziš, i uvijek se pitaš ako se neću ja angažirati, pa tko hoće? I koliko god puta se te borbe činile uzaludnima, ja sam rođeni optimist i mislim da se sve može kad se hoće – možda nam samo nedostaje diplomatskih vještina.

FMV
Foto: Vice Rossini

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...