Lucija Ivšić (Punčke): Da smo u Britaniji, bile bi Franz Ferdinand

Lucija IvšićVjerujem i da u Britaniji ima 1000 bendova kao Punčke. Al’ tamo postoje ljudi – bar ja tako mislim – koji traže bendove kao što Punčke, odnosno traže osvježenje na sceni. U Hrvatskoj to ne postoji. Da smo u Engleskoj, znaš, odmah bi ti neko dao “raketu u guzicu“ i mogao bi napraviti šta god hoćeš…

Satan Panonski, Majke, Kojoti, a sad dolaze Punčke. Na prvu bi se moglo zaključiti kako su Vinkovci poticajna sredina za rock. Samo na prvu. “U Vinkovcima je…ufff. Vlada monotonija. Problem je taj što te to lako može pojesti. Imaš hrpu ljudi koji ništa ne rade, ništa ne planiraju raditi, jer su se pomirili s time da ti je svaki dan jedno te isto. Ruby i ja si to nismo dozvolile“, kaže nam Lucija Ivšić, pjevačica i gitaristica zadnjeg u ovom nizu vinkovačkih bendova. Ruby je, inače, bubnjarka Punčki.

Po dolasku u Zagreb okosnici benda priključila se i basistica Anja. S njom su Punčke iskristalizirale postavu, a ove jeseni – šest godina nakon početka priče – iskristalizirao se i album nazvan Sunčano s povremenom naoblakom. Gotovo da nije bilo relevantne kritičarske liste najboljih albuma u 2013. godini u kojoj se nije našlo mjesta za njega. Za arteist nije bilo dvojbe – riječ je o albumu godine. Ne zato što su Punčke imale toliko bolji album od, recimo, Pipsa, već što bi ovaj album mogao imati dalekosežnije posljedice na hrvatsku scenu. Ako im talent ne presahne, Sunčano s povremenom naoblakom debitantski je album prvog velikog hrvatskog benda nakon TBF-a (a od toga je prošlo 15 godina), a sve i da im karijera pođe po zlu ostati će kao neprocjenjiv putokaz bendovima čije vrijeme tek dolazi. Objavljen u vlastitoj nakladi, besplatan za download na internetu, Sunčano s povremenom naoblakom bio je definitivna potvrda da diskografi više ne određuju nikakva pravila. Teoritorij je tu, samo ga treba osvojiti. Što se Punčki tiče, osvajaju ga malo po malo.

Na ljeto ih možete očekivati na brojnim festivalima, idu i prema inozemstvu (koje nije regija), a ako im želite dati priliku, prvu iduću imate već ove subote, 8.veljače, u Tvornici kulture.

Od prve promocije u Močvari, održane po objavljivanju albuma, do predstojeće u Tvornici prošla su četiri mjeseca. Koliko su se stvari promjenile u razdoblju između ova dva koncerta?

Uh, puno toga se promjenilo…U takvom smo raspoloženju da nam je svaki dan neka euforija. Prvo smo bile euforične što smo napokon objavile album, a i sad skoro ne prođe dan da ne čujemo nešto dobro, nešto pozitivno. Otvaraju nam se vrata svuda, u zemljama tipa Mađarske, Makedonije, Njemačke, Austrije, gdje dosad nismo svirale. Kad smo objavile album, nismo mislile da će to baš ovako eksplodirati. Zapravo, nismo imale nikakva očekivanja. I onda je to sve krenulo, kritike su počele izlaziti po svuda, izlaze i dan-danas, ma ne možemo više ni pratiti sve. Stvarno je eskaliralo…

Nismo dobile ni jednu lošu recenziju, stvarno – ni jednu! Ja sam svaki dan očekivala neku, onako “‘ajde, već ispljujte da vidim šta ne valja”, ali ništa. Naravno, postojale su konstruktivne kritike unutar recenzija, ali to je ono što i treba biti… A Tvornica? Zapravo, na nju gledam kao na neku potvrdu. Tvornicom ćemo potvrditi – ili opovrgnuti – sve ono što su ljudi pričali o nama i našem albumu.

Lucija Ivšić, Punčke


Album ste objavili u vlastitoj nakladi, zapravo cijela situacija je bila “mi smo Punčke, imamo album, možete ga skinuti”, a odjeknulo je jednako kao da vas je i neki izdavač promovirao kao “the next big thing“. Govori li to slabosti izdavaštva ili o snazi uradi-sam pristupa?

Izdavači su prije bili “Bog i batina“, imali su “crnu knjigu“, nije postojao Google ni internet da sam vidiš i saznaš tko je tko na sceni, kako da se uključiš, povežeš, a to danas mogu i sama napravit’. Njihova uloga je pala, a oni se i dalje ponašaju kao da će nama učiniti uslugu ako ćemo potpisati za njih.

Jedan urednik izdavačke kuće mi je rekao da smo u situaciji da 15 godina, od TBF-a, nemamo ni jedan velik bend. Istina, nije baš da su se i pretgrli u pokušajima da stvore veliki bend…

Meni je jasno da ulažu u Tonija Cetinskog i Opću opasnost jer to donosi pare, ali sigurna sam da bi im se isplatilo i kad bi netko od njih napravio iskorak i riskirao sa mladim bendom. Kad ti netko za album nudi par tisuća kuna, jebote, pa to je kao da mi se smije u lice. Mi smo uložile pet puta više, potrgale se da dođemo do svega… Onda možeš mislit kakav je osjećaj kad ti netko da takvu ponudu i još ima stav kao da ti je dao ne znam šta. Pa nisi mi dao ništa… Ne želim biti lažno skromna, ali da smo mi britanski bend – kad bi vani napravile ovo što smo napravile ovdje – ja vjerujem da bi bile… Franz Ferdinand. Vjerujem i da u Britaniji ima 1000 bendova kao Punčke. Veća su zemlja, veći broj ljudi ima širi pogled na svijet, cijela okolina i ono što dolazi s njom rezultira da su ljudi takvi. Al’ tamo postoje ljudi – bar ja tako mislim – koji traže bendove kao što Punčke, odnosno traže osvježenje na sceni. U Hrvatskoj to ne postoji. Da smo u Engleskoj, znaš, odmah bi ti neko dao “raketu u guzicu“ i mogao bi napraviti šta god hoćeš…

Može li za Punčke problem biti to što među publikom, pa i onom urbanom, danas prolaze samo oni koji koketiraju s istočnim zvukom?

Teško mi je odgovorit na takvo pitanje, mi stvarno ne razmišljamo i ne raspravljamo o takvim stvarima kao što su žanrovi. Niti o našem, niti o žanru bilo kojeg drugog benda. To nas nije nikad zanimalo, pa tako ni gdje će album biti svrstan i kojem će konekstu biti.

Dobro, morale ste razmilšljati barem u onom smislu – “tko to uopće želi slušati u Hrvatskoj“? Bend poput Punčki trebao je stvoriti svoj kontekst u trenucima kad se na dvoranskim nastupima vrte samo imena tipa Let 3, Dubioza Kolektiv, S.A.R.S., Brkovi..?

Mi smo svoj kontekst stvorile kroz koncerte. Uvijek smo imale naglasak na live svirkama – “dođi, poslušaj nas, pa ćeš vidjet tko smo” – i publika je na to reagirala. Svjesna sam toga što se događa na sceni i koji bendovi pune Dom sportova, ali ne opterećujem se time, ima tu mjesta iza nas.

Lucija Ivšić, Punčke


Imali li mjesta i u dvoranama? S obzirom na vašu underground priču, koliko bježite od mainstreama?

Voljele bi puniti dvorane, defintivno. Nije da imamo neke planove, kao sljedeći korak je taj, pa onda slijedi taj… Ali, ako se nastavi ovako kako je krenulo, nema razloga da tako ne bude. Znaš, kad smo objavile album imale smo na turneju po Dalmaciji. Putovale smo za Split, koncert u Kocki… Srijeda navečer, upad 20 kuna, a samo Punčke nastupaju. Kad smo krenule, iskreno, pomislila sam da je to malo preveliki zalogaj, da neće biti nikog. U Splitu poznajemo ukupno pet ljudi, i to su pet ljudi iz Vinkovaca. Na kraju tih pet ljudi nije došlo, a Kocka je bila – puna. Kad sam vidjela koliko se ljudi skupilo, koliko je to šarolika ekipa, uvjerila sam se da je svašta moguće. Kako vrijeme prolazi, tako podižemo letvicu. Želimo još više, ambicioznije smo.. I ova Tvornica sad, trema me već hvata. Vidjet ćemo kako će ispast…

Alternativa dvoranama je inozemstvo, no činjenica je da inozemstvo već došlo kod nas. Ponajviše zahvaljujući festivalima, a i pokojem agilnom promotoru, aktualne svjetske bendove gledamo uživo uz minimalno zakašnjenje, a hrvatskom bendu put do Europe ipak je duži?

Mislim da je samo potrebno probiti led. Gledam iz svoje perspektive – kad dođem na koncert benda i kad pjevaju na jeziku koji razumijem, ja uopće neću percipirati riječi. Live svirka automatski degradira važnost jezika na kojem pjevaš. U to smo se uvjerile i same kad smo svirale u Grazu. Napunile smo klub, stvarno je bila dobra atmosfera. Baš sam poslije koncerta pitala curu iz publike, “sorry, drago mi je da si uživala, al’ nije mi jasno, nisi ništa razumjela?“, pa mi kaže da joj to nije bitno, da joj svidjela ta neka energija benda… Sad evo, baš smo u fazi bukiranja to, Mađarska, Austrija, Njemačka, Poljska… Ne očekujem da će bit 500 ljudi, ali, kažem ti, probiješ led, odeš tamo i sviraš o svom trošku, drukčije ne ide. Sve je tako krenulo, što god da smo radile, radile smo tako. Meni je jasno da nam gazda kluba u Berlinu neće dati 600 eura za svirku, jer nema pojma tko smo mi, ali ako dođeš tamo i pokažeš što znaš buduća suradnja je sigurna… Tako je bilo sada, to je jedini način. Osim ako ti baš “ne padne kašika u med”.

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...