Svijet Lucije Butković završava praskom, a ne jecanjem

And besides, there's so much beauty in a storm

Izravna je i prijeteća ta profetska zbirka poezije Vučji sat Lucije Butković. Njezin je jezik onostrani, anatemski, apokaliptički, oštar i nemilosrdan, znalački uređen i ukoričen (Jesenski i Turk, 2018).

Zbirka kao da mjeri i odbrojava posljednje sate ovoga svijeta. Na svega četrdeset i četiri stranice s trideset i jednom pjesmom Butković otvara Pandorinu kutiju besprijekorno uređenim stihovima, hermetički postavljenima taman na mjeru, a cijelo vrijeme, iz stiha u stih, strofe su vođene sigurnim glasom apokalipse, glas je to koji huči i opominje, evo u vučji sat (…) tutnji (…) vojska koja se prestrojava.

Zašto se vojska prestrojava, pojačava li njezin spomen sam stih, učvršćuje li strofu ritmovima vojničkim, odrješitim i prijetećim, ili se to poezija preodijeva u apokalipsu? Vučji stihovi postaju apokalipsom, zasigurno, i to iz riječi u riječ, i kao da se nema više vremena, jer stiglo je crno doba vodenjaka, prorokuje pjesnikinja, a svjetlonoša zaigran u njezinu imenu stihovno se transformira u mračnog Lucifera progovarajući o zlu koje nadire, i zato se odlučno pozicionira usred crne slutnje mi smo spremni gorjeti.

Vučji sat je tjeskoban, prožet noćnim strahovima, teškim i sumornim morama apokaliptičkog naboja. Burni kovitlac koji poetskim nabojem stihovima prodire u najskrivenije kutove svijesti. Svakim novim čitanjem potvrđuje da je u njemu stalna, bezuvjetna ogoljena arhetipska borba dobra i zla. Ustvari, u stihovima posljednjeg sata zlo je odavno ispunilo svijet, i zato bez zadrške lirski subjekt najavljuje: novi poredak je tu, i svatko ga u sebi nosi htio to priznati ili ne. Sve se ustrojilo u toj poeziji, u samo nekoliko sati, u zlu kob kao što se događa u mračnim tehnološki dorađenim igricama u kojima je borba konstanta. Redaju se u njima egzekucije, odstreli, osvete, pokolji, prijevare, laži, i na kraju uvijek slijedi totalno uništenje iz kojeg izrasta još jače i strašnije zlo.

Dok svakovrsne prijetnje kolaju Lucijin stih sječe kao mač, ubada kao nož, definitivan je i sudbonosan u iznimnoj snažnoj simbolici, raskrinkava iluzije i opsjene kao najstrašnije ubojito oružje stopostotne učinkovitosti.

Što se to uvuklo u svijet fikcije, kakvi su ga Luciferi zaposjeli, i tko im može stati na kraj? U sveopćem nadzoru nitko im ništa ne može jer sve prate, vide i predvide, i što nakon toga preostaje poetskom Ja?

Zar samo preostaje stih konstatacije i totalne pomirenosti jer odavde se ne može otići, i taj sudbonosni stih samo ponavlja i varira neotklonjivu stvarnost motre te (…) motre te stranci (…) prate te.Nije to više virtualni svijet zla u kojem je baš svako zlo moguće, stvarnost je u pitanju, stvarnost pretočena u stihove. U njima se ne razlikuje virtualno od stvarnog, apokalipsa je sve u svemu.

Arhetipski strahovi ovladavaju životom i jedino mitske strukture mogu sažeti dubinu zla. Jezik mita dopire u svako uho, unosi nemir u svaki um, on je asocijativan, simboličan i univerzalan. Poetsko Ja i sam lirski subjekt u njemu dobiva snagu i prodornost jakim slikama na mjeru hermetičnima, iz mitskih narativa izvedenima, a koji opet prozivaju da se prigne svako koljeno pred vizijom proročanskom: vidio sam povijest i ime joj je vatra, spoznao sam život/ i zvali su ga grijehom sinovi boga, anđela i učenjaka.

Poezija je koja ne zazire pred poznatim moćnicima, a ni pred onim nepoznatim, jer svi su oni na utemeljeni na mitskim predodžbama. Takva poezija rađa stih koji poput noža nemilo reže i guli, ubada i probada.

Sve što je u zbirci pretvoreno u poeziju rođeno je iz iskonskog straha, neiskorjenjivog, i s razlogom se pjesnikinja pribojava promatrajući kako i sam stih drhti jer, evo, još ćete mi kožu oguliti s leđa jer oni sve vide i sve znaju. Razorna je moć nadzorna, (…) i tu se nema što učiniti, koliko puta treba reći?

Igra moći i prijestolja jedino je pojmljiva kada se stihom izriče u prvom licu množine, naravno u muškom rodu. Tom je patrijarhalnom matricom poezija Lucije Butković označena u potpunosti. Tako obilježena i prokazana istodobno prokazuje imenovano muško, koje je uvijek u množini. Lirski subjekt u njemu i poetsko Ja, u cjelini se iskazuju kao gnjevna osuda koja upravo tom poezijom afirmira istodobno uzmak i odmak. Recitirajući stih po stih zna da su oni sravnili svaku stražarnicu (…) te iz pobjede srljali u propast (…) i sjeća se kad si ga ono /ti/ zbacio s leđa/ s nogu poput mamuza (…) vidjela je ona sve to i još mnogo više, i na kraju ostavio si tijelo koje ti je služilo/ da crkne u daljini.

Isto tako, ta množina okupljena i združena ostaje sa svima njima i kreću granatama šaka (…) /i/ suprotno ljubavi/ masakriraju se grlima. I što im na kraju može poezijom reći, što će poručiti muškom utjelovljenju moći? Jedino što joj preostaje jest poziv: dođi i vladaj/ crno tržište te zove (…) i poslije poetskog uzdaha stresi čizme i produži.

Kako završava taj poetski svijet? Butković odgovara stihom: ovako završava svijet/ ne praskom nego jecajem. Već u drugom stihu ispriječilo se proturječje i poricanje, zaigrale su varijacije na zadanu temu i ne dopuštaju jednoznačje. Naime, svijet neće završiti kako je prethodno ispisala. Dvojba glas prekriva, nakratko, a onda u stvari, ne, ovdje završava svijet/ u prvom valu preobraćenja.

No, poetska imaginacija ide dalje i dublje, ne zaustavlja se i ne pristaje na ovakve završetke, nego ovako završava svijet (…) ne jecajem nego praskom. Dakle, završetak mitskog i kontingentnog svijeta dogodit će se ipak iz najjačeg audiosustava, što god to značilo, a poezija i stihovi, ostaju rasuti zbirkom. No, mogu li se oni mjeriti snagom najjačeg audiosustava?

    Miroslav Artić

          

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More