Svijet Lucije Butković završava praskom, a ne jecanjem

And besides, there's so much beauty in a storm

Izravna je i prijeteća ta profetska zbirka poezije Vučji sat Lucije Butković. Njezin je jezik onostrani, anatemski, apokaliptički, oštar i nemilosrdan, znalački uređen i ukoričen (Jesenski i Turk, 2018).

Zbirka kao da mjeri i odbrojava posljednje sate ovoga svijeta. Na svega četrdeset i četiri stranice s trideset i jednom pjesmom Butković otvara Pandorinu kutiju besprijekorno uređenim stihovima, hermetički postavljenima taman na mjeru, a cijelo vrijeme, iz stiha u stih, strofe su vođene sigurnim glasom apokalipse, glas je to koji huči i opominje, evo u vučji sat (…) tutnji (…) vojska koja se prestrojava.

Zašto se vojska prestrojava, pojačava li njezin spomen sam stih, učvršćuje li strofu ritmovima vojničkim, odrješitim i prijetećim, ili se to poezija preodijeva u apokalipsu? Vučji stihovi postaju apokalipsom, zasigurno, i to iz riječi u riječ, i kao da se nema više vremena, jer stiglo je crno doba vodenjaka, prorokuje pjesnikinja, a svjetlonoša zaigran u njezinu imenu stihovno se transformira u mračnog Lucifera progovarajući o zlu koje nadire, i zato se odlučno pozicionira usred crne slutnje mi smo spremni gorjeti.

Vučji sat je tjeskoban, prožet noćnim strahovima, teškim i sumornim morama apokaliptičkog naboja. Burni kovitlac koji poetskim nabojem stihovima prodire u najskrivenije kutove svijesti. Svakim novim čitanjem potvrđuje da je u njemu stalna, bezuvjetna ogoljena arhetipska borba dobra i zla. Ustvari, u stihovima posljednjeg sata zlo je odavno ispunilo svijet, i zato bez zadrške lirski subjekt najavljuje: novi poredak je tu, i svatko ga u sebi nosi htio to priznati ili ne. Sve se ustrojilo u toj poeziji, u samo nekoliko sati, u zlu kob kao što se događa u mračnim tehnološki dorađenim igricama u kojima je borba konstanta. Redaju se u njima egzekucije, odstreli, osvete, pokolji, prijevare, laži, i na kraju uvijek slijedi totalno uništenje iz kojeg izrasta još jače i strašnije zlo.

Dok svakovrsne prijetnje kolaju Lucijin stih sječe kao mač, ubada kao nož, definitivan je i sudbonosan u iznimnoj snažnoj simbolici, raskrinkava iluzije i opsjene kao najstrašnije ubojito oružje stopostotne učinkovitosti.

Što se to uvuklo u svijet fikcije, kakvi su ga Luciferi zaposjeli, i tko im može stati na kraj? U sveopćem nadzoru nitko im ništa ne može jer sve prate, vide i predvide, i što nakon toga preostaje poetskom Ja?

Zar samo preostaje stih konstatacije i totalne pomirenosti jer odavde se ne može otići, i taj sudbonosni stih samo ponavlja i varira neotklonjivu stvarnost motre te (…) motre te stranci (…) prate te.Nije to više virtualni svijet zla u kojem je baš svako zlo moguće, stvarnost je u pitanju, stvarnost pretočena u stihove. U njima se ne razlikuje virtualno od stvarnog, apokalipsa je sve u svemu.

Arhetipski strahovi ovladavaju životom i jedino mitske strukture mogu sažeti dubinu zla. Jezik mita dopire u svako uho, unosi nemir u svaki um, on je asocijativan, simboličan i univerzalan. Poetsko Ja i sam lirski subjekt u njemu dobiva snagu i prodornost jakim slikama na mjeru hermetičnima, iz mitskih narativa izvedenima, a koji opet prozivaju da se prigne svako koljeno pred vizijom proročanskom: vidio sam povijest i ime joj je vatra, spoznao sam život/ i zvali su ga grijehom sinovi boga, anđela i učenjaka.

Poezija je koja ne zazire pred poznatim moćnicima, a ni pred onim nepoznatim, jer svi su oni na utemeljeni na mitskim predodžbama. Takva poezija rađa stih koji poput noža nemilo reže i guli, ubada i probada.

Sve što je u zbirci pretvoreno u poeziju rođeno je iz iskonskog straha, neiskorjenjivog, i s razlogom se pjesnikinja pribojava promatrajući kako i sam stih drhti jer, evo, još ćete mi kožu oguliti s leđa jer oni sve vide i sve znaju. Razorna je moć nadzorna, (…) i tu se nema što učiniti, koliko puta treba reći?

Igra moći i prijestolja jedino je pojmljiva kada se stihom izriče u prvom licu množine, naravno u muškom rodu. Tom je patrijarhalnom matricom poezija Lucije Butković označena u potpunosti. Tako obilježena i prokazana istodobno prokazuje imenovano muško, koje je uvijek u množini. Lirski subjekt u njemu i poetsko Ja, u cjelini se iskazuju kao gnjevna osuda koja upravo tom poezijom afirmira istodobno uzmak i odmak. Recitirajući stih po stih zna da su oni sravnili svaku stražarnicu (…) te iz pobjede srljali u propast (…) i sjeća se kad si ga ono /ti/ zbacio s leđa/ s nogu poput mamuza (…) vidjela je ona sve to i još mnogo više, i na kraju ostavio si tijelo koje ti je služilo/ da crkne u daljini.

Isto tako, ta množina okupljena i združena ostaje sa svima njima i kreću granatama šaka (…) /i/ suprotno ljubavi/ masakriraju se grlima. I što im na kraju može poezijom reći, što će poručiti muškom utjelovljenju moći? Jedino što joj preostaje jest poziv: dođi i vladaj/ crno tržište te zove (…) i poslije poetskog uzdaha stresi čizme i produži.

Kako završava taj poetski svijet? Butković odgovara stihom: ovako završava svijet/ ne praskom nego jecajem. Već u drugom stihu ispriječilo se proturječje i poricanje, zaigrale su varijacije na zadanu temu i ne dopuštaju jednoznačje. Naime, svijet neće završiti kako je prethodno ispisala. Dvojba glas prekriva, nakratko, a onda u stvari, ne, ovdje završava svijet/ u prvom valu preobraćenja.

No, poetska imaginacija ide dalje i dublje, ne zaustavlja se i ne pristaje na ovakve završetke, nego ovako završava svijet (…) ne jecajem nego praskom. Dakle, završetak mitskog i kontingentnog svijeta dogodit će se ipak iz najjačeg audiosustava, što god to značilo, a poezija i stihovi, ostaju rasuti zbirkom. No, mogu li se oni mjeriti snagom najjačeg audiosustava?

    Miroslav Artić

          

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...