Luca Dabro: Ma kakva mama

Ustala je bez budilice i pripremila svom četrnaestogodišnjem jedincu zajutrak.

– Ajde, digni se,zakasnit ćeš.
– Evo, sad ću – odgovorio je i pokrio se po glavi. – Izađi iz sobe, ugasi to svjetlo – mrmljao je.

Prošlo je deset minuta, a on po običaju još ne izlazi iz svoje sobe.
– Prolit ću te vodom po glavi! – prijetila mu je.
Svako jutro isti dijalog vodila je sa svojim lijenim sinom. Sve je radio nekako usporeno, a ona ga je, sva kao na iglama, požurivala. Mirjana je otišla u invalidsku mirovinu prije nego što se on rodio i nije u životu imala na što usmjeriti svoju brigu i ljubav, doli na toliko željenog sina kojeg je kasno dobila.
Njezina briga nije ga brinula: polako se odvukao do kupaonice i ostao tamo cijelu vječnost, a kad je napokon sjeo za stol da doručkuje, naravno da nije imao vremena jer već je kasnio, a ni knjige nije spremio. Od stola se digao nakon dva zalogaja i nasumce u torbu potrpao knjige i bilježnice sa stola. Jedino što je brižno spremio bio je mobitel i slušalice na ušima, to je jedino bez čega ne prelazi kućni prag.

– Ajde požuri, pobjeći će ti autobus – nervozno ga je požurivala. – Ne vuci se kao glista!
Kad je otišao skuhala je kavu i polako je počela pijuckati da se smiri. Miro nema živaca sudjelovati u njihovom natezanju, digne se tek kad Joško ode u školu, nikako prije.
– Kako ti ne dosadi? Pusti ga da jednom zakasni pa će se možda trgnuti. Takav je zato jer zna da si ti uvijek tu da ga na sve podsjetiš. Nikad neće biti samostalan – gunđao je.

Izašla je i dohvatila se svog omiljenog posla, rada oko biljaka i travnjaka, prije nego počne kuhati ručak.
Podne je došlo za tren. Zazvonio je telefon.
Kao da je znala da nešto nije u redu, protrnula je.
– Pedagoginja je iz srednje tehničke prometne škole – predstavio se ženski glas.
Miri su noge već počele klecati. Kroz glavu joj jure razne crne misli, što li je sad? Sigurna je da nije ništa dobro.
– Molim vas, nemojte se uzrujati, ali biste li mogli doći u školu? Joška je jedan učenik udario u prsa pa je ostao bez zraka. Malo se onesvijestio. Sada je dobro. Pozvali smo hitnu – nabrajala je pedagoginja.

Mirjana je jedva držala slušalicu u rukama. Noge je više nisu držale.
– Odmah dolazim – nekako je izustila. Pridržavala se za zid dok je izlazila vani da zovne supruga koji je nešto kopao u vrtu.
– Joška su udarili u školi – jeknula je.
– Šta? Tko? – Miro je bacio motičicu iz ruku.
Odmah su sjeli u auto, nisu primjećivali ništa oko sebe. Kad su stigli na parkiralište iza škole, Joška su upravo unosili u kola hitne pomoći.
– Što je to bilo? – plačući je kršila prste, sagibajući glavu do njegove.
– Ne znam – prošaptao je malaksalo.
– Ma nije ništa, sve je u redu, malo su se pogurali – umirivao ju je djelatnik hitne pomoći. – Vi ne možete s nama, pa dođite za nama u bolnicu – dodao je i zatvorio vrata. Hitna je krenula.

Nedaleko od njihova auta trajala je nekakva rasprava između jedne gospođe i dva policajca. Mirjana i Miro ušli su u školu da razgovaraju s ravnateljem, prije nego što krenu za kolima hitne pomoći. Ravnatelj ih je dočekao na ulazu. Smirivao ih je objašnjavajući.
– Dva dječaka su se hvatala po razredu i slučajno udariliu Joška, pa je on pao, udario glavom i onesvijestio se – objašnjavao je.
– Ma kako, pedagoginja nam je rekla sasvim nešto drugo!
– Ma znate, djeca su to, još ćemo mi to ispitati. Idite vi sada u bolnicu i smirite se, sve će biti u redu – mrmljao je ravnatelj. Djelovao je zabrinuto. U tom času se pridružila i žena koju su vidjeli vani s policijom, a ravnatelj je objasnio da je ona školska pedagoginja. Mirjana je zaključila da su ti ljudi u školi poduzeli sve potrebne korake i da im nema što ni predložiti.
Stigli su na hitnu, ali su morali čekati dok Joška obrade. Minute su prolazile kao sati. Svako otvaranje vrata Miru bi podignulo na noge i nakon višeod sat vremena mogli su k Jošku. Ležao je na krevetu blijed kao krpa, prikopčan na infuziju.
– Bože, zašto se ovo meni događa? – zavijala je, pritišćući prsa.

– Ma što se to točno dogodilo – pitao je Miro.
– Ne znam, ne mogu se sjetiti. Samo se sjećam da je zvonilo i da sam spremao knjige u torbu – nervozno je odgovorio Joško. – Više se ne sjećam ničega. Kad sam došo k sebi, ležao sam na klupi i tresao se, a oko mene su bili učenici, pedagoginja i nastavnici. Tresao sam se užasno i to je dugo trajalo, ne znam što je to bilo, ali činilo mi se da nikada neće proći. Posjeli su me na stolicu i dok je stigla hitna bio sam dobro. – polako je pričao.
– Boli li te igdje?

– Tu i tu – pokazao je na donji dio noge i na vilicu na kojoj se vidjelo crvenilo.

– To izgleda kao da te netko udario šakom – zaključila je.

U sobu je ušao liječnik i objasnio da iz nalaza ne vide da je išta slomljeno. Sve je izgledalo u redu osim laganog potresa mozga, pa kad mu istekne infuzija pustit će ga kući, a ako Mirjana primjeti da nešto nije u redu, ako bude imao vrtoglavicu ili bude povraćao, hitno ga trebaju dovesti natrag u bolnicu.
– Ali, kako to da se ne sjeća što se dogodilo? – zabrinula se Mirjana.
– To vam je u takvim traumama česta pojava – rekao je. – Uglavnom se kasnije sjete, a događa se da se nikada ne sjete – objašnjavao je liječnik rutinski. – To vam je klasični knock-out.
– Ali rekli su mi…
– Smirite se, ništa mu nije, to je najvažnije. Javite se sestri da vam da nalaz – dodao je i izišao.
Sestra je popunjavala Joškove podatke. Pitala je je li obaviještena policija.

– Je, pedagoginja je zvala policiju, bili su pred školom kad smo došli po Joška.

Već je počela padati noć kada je njegova razrednica nazvala da pita kako je Joško. Mirjana još nije upoznala tu ženu. Joško je tek krenuo u prvi razred i imali su samo jedan roditeljski sastanak, na njega je otišao Miro. Razrednica je zapravo pričala samo o Luki, učeniku koji je udario Joška, nabrajala je kako je on fin mladić, pristojan, divan, krasan. Za Joška, činilo se, nije puno brinula.
Mirjana ju je slušala u nevjerici. Naposlijetku ju je prekinula:
– Znate, da je moj sin nekome napravio takvo što, ja bih nazvala roditelje napadnutog učenika i ispričala se, to je ljudski. Ali taj “krasni mladić” i njegovi roditelji nisu se ni javili.
Razgovorje završio nekako hladno, dvije žene kao da su bile na suprotstavljenim stranama. Nedugo zatim nazvao ih je Lukin otac. Iz njegovog tona Mirjani je bilo posve jasno da ga je na taj poziv navela razrednica, a ne njegova savjest.
Počeo je pojašnjavati što se dogodilo, a Mirjana ga je prekinula jer je to bila već treća verzija istog događaja koju je čula tog dana. Ne razmišljajući, rekla je kako se Joško ničega ne sjeća te da joj je veoma važno da o cijelom događaju sazna pravu istinu.

– Ma znate, najvažnije je da je Luka pravilno reagirao kad je Joško počeo gutati jezik. Luka ga je polegao na klupu i izvadio mu jezik da se ne uguši kad je Joško drugi put pao…

Miri je tek sad počelo nestajati tlo pod nogama. Sve joj se smrklo pred očima. Trnci su joj obuzeli čitavo tijelo. Kao iz daljine čula je…

– …tresao se kao da je ima epileptični napad, pa se Luka jako prepao, došao je kući plačući.

Mirjana više ništa nije čula.

Navečer, kad se malo pribrala, pozvala je Joškove prijatelje da ih pita što se to točno dogodilo, ali zaprepašteno je zaključila da neće saznati ništa. Nitko ništa nije vidio. Od tridesetero djece u razredu nitko ništa nije vidio.
Prošla su dva dana, Mirjana gotovo da oka nije sklopila, nije znala što da radi, tješilo ju je samo to što je Jošku bilo dobro i što nije pokazivao nikakve znakove uzbune.

Telefon zazvoni, Mirjana podigne slušalicu i prepozna glas školske pedagoginje i prije nego se ova predstavila.
– Zovem da pitam kako je Joško.
– Živ je, a kad ste se već javili, je li vam policija išta rekla što se ustvari dogodilo, kako je došlo do ovoga? – pitala je Mirjana.
– Zar ste zvali policiju? – uplašeno je pitala pedagoginja umjesto odgovora.

Mirjana je bila iznenađena njezinom reakcijom.

– Pa vi ste zvali, vidjela sam policiju s vama onaj dan!
– A, ma ne, policija je došla jer mi je netko ogrebao auto.

Luca Dabro

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More