Lovro Artuković: Prezirem političku angažiranost koja se odvija u sigurnosti umjetničke scene i radi te scene

Lovro Artuković
Biste li iznad kauča objesili ogromnu sliku gole žene koja se „kvarca“ ili autoportret golog umjetnika koji visi naglavačke u prirodnoj veličini?

Unatoč potencijalnoj neprivlačnosti takvih prizora u intimi dnevnog boravka, njihov autor Lovro Artuković jedan je od najuspješnijih hrvatskih živućih slikara. Iza njega je višegodišnja uspješna suradnja s privatnim kolekcionarom Tomislavom Kličkom (vlasnikom Zbirke Filip Trade i privatne galerije Lauba) i retrospektivna izložba u Klovićevim dvorima, o njemu su napisane dvije knjige i monografija pa čak i snimljen dokumentarac L.A. Nedovršeno, emitiran na HTV-u . Iako mnogima za to nije dovoljan ni čitav životni vijek (pa ni nekoliko posthumnih desetljeća), Artuković je tek u srednjim pedesetim godinama.  S umjetnikom smo o svemu pomalo razgovarali povodom njegove izložbe “Uprizorenja“ u Laubi, otvorene do 12. listopada.

Čini se da je Vama početak dvijetisućutih označio životnu prekretnicu: napustili ste radno mjesto na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, počeli surađivati s privatnim kolekcionarom Tomislavom Kličkom, preselili se u Berlin i odlučili  posvetiti samo slikanju. To se otprilike poklapa i s rastom vaše medijske vidljivosti i popularnosti. Je li riječ o dobrom PR-u ili ipak i o nečem drugom?

Početak dvijetisućutih poklopio se s početkom mojih četrdesetih, koje često donose potrese. S druge strane, nisam bio „shooting star“ u mladosti, dugo je trebalo da se počne primjećivati moj rad. Tek negdje krajem devedesetih mi se činilo da mogu  živjeti isključivo od slikanja pa više  nisam morao raditi poslove radi preživljavanja, kao na primjer na akademiji. Mislim da sam se i godinama polako razvijao, nisam stajao na mjestu, što su ljudi, pretpostavljam, znali prepoznati. Mislim da se razvijam i dalje. U Berlin sam otišao jer mi je trebalo više zraka za to što radim – više nego što ga je onda bilo u Zagrebu ili Hrvatskoj. To nije bio proračunati, već više očajnički potez, nikakav PR, to nije moja jača strana.

Iza Vas je više od desetljeća suradnje sa Zbirkom Filip Trade. Kako takav partnerski odnos zapravo funkcionira, to jest koje su Vaše obveze prema kolekcionaru i njegovom timu, a koje su njihove obaveze prema Vama? Mislite li da je takva suradnja danas nužna i postoji li uopće alternativa s obzirom da je tržište umjetninama nemilosrdno u tretiranju umjetnosti kao robe i umjetnika kao brenda?

Naš odnos nije temeljen na ugovorima već na prijateljskom dogovoru i kao takav fleksibilan je, što pruža mogućnost prilagodbe situaciji u kojoj se netko od dvije zainteresirane strane u tom trenutku nalazi. Stoga je naš odnos više „romantičan“ nego preslika odnosa između umjetnika i galerista koji danas vladaju na sceni i na tržištu. Mislim da nam od početka nije bila namjera glumatati nekakav strogo profesionalni odnos već zajedno raditi dobre, otkačene stvari.

Predgovor u katalogu posljednje izložbe „Uprizorenja“ napisala je Leonida Kovač, jedna od vodećih nezavisnih kustosica i teoretičarki. Kako je došlo do te suradnje?

Leonida Kovač i ja se poznajemo već dugi niz godina, kao što se svi na našoj sceni uglavnom bar iz viđenja poznaju. Nekako smo se više zbližili bauljajući par dana po moskovskim ulicama i birtijama, gdje smo se zatekli 2005. povodom dana Zagreba u Moskvi. Zatim me prijateljica koja je urednica jednog časopisa zamolila da joj preporučim nekog iz Hrvatske, meni je odmah Leonida pala na pamet, koja je pristala i odlučila napisati tekst o mojim Alienima, tj. mojim slikama.  Onda mi se učinilo zgodnim, kad već imamo tekst, napraviti i izložbu i tako je sve počelo.

Iako se vaše slikarstvo posljednjih godina etiketira kao fotorealizam, čini mi se da je Leonida Kovač htjela dokazati da je riječ o slikarstvu koje je iznad puke reprezentacije modela i prostora, a čak je išla toliko daleko da je to što svoje slike doživljavate nedovršenima iskoristila kako bi ih kategorizirala ne kao slike, već kao permanentni performans. Što mislite o toj interpretaciji?

Pa sviđa mi se. Sigurno je bolja od etikete fotorealizma jer, iako se odnedavno služim fotografijama kao predlošcima, nije mi cilj napraviti ni fotografiju ni realizam. Mislim da je naziv Uprizorenja puno adekvatniji za to što trenutno radim, budući da je inzistiranje na što jačoj izrađenosti detalja na slici u funkciji jačanja dojma prizora koji je na slici, a nije samo sebi svrha. Ta nedovršenost je uvjetna. Naime, slika nakon određenog vremena počinje ispuštati energiju i u tom trenutku bih teoretski mogao prekinuti rad na njoj, ali meni se čini da što više sliku dorađujem, zračenje energije iz slike se pojačava i od tuda dolazi ta potreba da neprestano i dalje nešto radim na slikama. Ovakav način rada daje izvjesnu autonomiju, samostalnost slikama, bez obzira na mene koji sam ih naslikao.

Iako se Vaše slikarstvo ne uklapa u sve prisutnije trendove politički angažirane i aktivističke umjetnosti, svako umjetničko djelo je odraz svog vremena. Na koji se način suvremeno društvo i njegovi problemi odražavaju u Vašim slikama? Smatrate li uopće da umjetnici imaju veću društvenu odgovornost od ostalih građana?

Moram priznati da prilično skeptično, a ponekad i s prezirom, gledam na tu takozvanu političku angažiranost koja se odvija u sigurnosti umjetničke scene i radi te scene, a ne radi stvarnog društvenog angažmana. Zato sam i naslikao Deklaraciju(Potpisivanje deklaracije o pripajanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj, 2008-2011, op.a.). Oduvijek sam želio biti samo slikar  i nemam političke ambicije, a jedina moć koju želim je ona stvaralačka. Moje slike jesu odraz vremena u kojem živim, mislim da se to može najbolje osjetiti po atmosferi kojom zrače, ali slikajući ih nisam razmišljao o tome da naslikam slike koje bi prikazivale moje vrijeme. Osjećaj za vrijeme je intuitivna kategorija i svako racionaliziranje je u stvari oponašanje nečega što je već potvrđeno kao nosilac duha vremena i kao takvo u biti već prošlost. Osim toga, kompleksnost suvremenog društva i njegovih problema paralizira svaki kreativni napor i nekad mi se čini da ako želim napraviti nešto stvarno vrijedno, ne smijem se dati svaki dan izmanipulirati prateći što se to događa u vrlom novom svijetu.

Koliko pratite suvremenu likovnu scenu? Eksperimentirate li ikad s drugim medijima i načinima izražavanja?

Pa pratim i ne pratim, nisam baš neki konzument ničega pa ni kulture. Fascinira me sve što ima snagu, energiju, inteligenciju, ali na to nailazim slučajno, bez traženja. Na stvari koje mogu fascinirati  može se naići na različitim scenama, ne samo na likovnoj. Meni eksperiment nije svrha, koristim više-manje sva suvremena pomagala, znam se nekada poigrati, ali mi je uvijek u fokusu slika. Naslikana.

Pretpostavljam da je razlog zbog kojeg slikate „nužnost stvaranja“ budući da ste znali reći da ne znate čemu slikarstvo danas služi, da nema više konkretnu ulogu u društvu. S druge strane, ako danas postoji likovni medij koji prihvaća i najšira publika onda je to figurativno slikarstvo, dakle ima i najveći komercijalni potencijal. Pomaže li Vam ta činjenica u  borbi s  „uzaludnošću“ svog poziva?

I apstraktno slikarstvo u 1950-ima je imalo i publiku i kupce. Mislim da je fascinacija slikom, bilo kakvom, jedno,  a položaj slikarstva i umjetnosti u društvu drugo. Nisam ja nešto posebno nesretan zbog „uzaludnosti“ svog položaja da bih morao biti tješen. Diego Velásquez je morao birati odjeću za kralja, Leonardo da Vinci raditi svečanosti za dokone bogataše, što mi se ne čini posebno zabavnom aktivnošću, no bila je presudna blizina moći, bilo svjetovne ili vjerske. Mi smo danas doduše dobili svoje dvorište gdje se možemo igrati moći i raditi svoje male spletke, a to je takozvana likovna scena, ali mislim da smo u suvremenom društvu zapravo marginalci. Ali ponavljam, to nema ništa s fascinacijom slikom. Ona je vječna. Jer je neobjašnjiva.

I za kraj, uglavnom slikate (auto)portrete, dakle bavite se jako starim žanrom, ali zahvaljujući nekim postmodernim postupcima poput aproprijacije i  reinterpretacije, koje i sami koristite, još je uvijek prisutan.  U „Visećem autoportretu“ doslovno ste okrenuli stvari naglavačke.  Otkrijte nam tajnu, kako ste to izveli?

Objesili su me u radionici industrijskih penjača, onih koji se penju po zgradama obavljajući razne poslove.

Anita Kojundžić Smolčić

Foto: Damir Žižić 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...