Lou Reed i pitanje srca

Jedne nedjelje početkom srpnja stajala sam u čudovišno dugačkom redu u Guggenheimu u New Yorku; bila je to dugačka gusjenica ljudi koja se protezala spiralnom okosnicom muzeja i mrcvarila živce sporim pomicanjem uzbrdo, prema prostoriji u kojoj je, kako sam pretpostavljala, trebao biti spektakularan rad Jamesa Turrella.

Trebao je biti spektakularan! Jer, ono što sam dotad vidjela od njegove velike i bjesomučno reklamirane izložbe, nije ni izbliza opravdavalo 25 dolara skupu ulaznicu: Turrellovo „veličanstveno istraživanje percepcije, svjetla, boje i prostora“ zapravo se svelo na ništa više doli simpatičnu svjetlosnu instalaciju na ovalnom stropu zgrade – mekano svjetlo mijenjalo se iz jedne u drugu pastelnu boju, a pod njim su, u malom atriju, turisti ležali kao na plaži, čekajući da plava postane ljubičasta.

Stajala sam u tom redu s Alexom Shakarom, piscem iz Chicaga s kojim sam se sprijateljila na umjetničkoj koloniji Yaddo, gdje sam ja pokušavala završiti svoj roman, a on započeti svoj. Mjesec dana komotne izolacije priuštilo nam je luksuz da se upuštamo u maratonske razgovore o smislu umjetnosti, da se svađamo i usuglašavamo oko definicija „prave književnosti“.

I to čekanje u redu izgledalo je kao metafora za nešto, tek je trebalo odgonetnuti za što. S vrha spiralnog uspona spuštali su se u nepravilnim intervalima oni koji su bili u toj posebnoj prostoriji  i dok su prolazili mimo nas pokušavali smo im na licima iščitati dojmove; čeka li nas gore zbilja spektakl, vrijedi li zbilja čekati ovdje čitav školski sat, janjeće poslušno, kao pred šalterom porezne uprave. Ali lica su, izuzev tragova umora, bila prazna.

Možda će nas to iščekivanje naučiti nešto o smislu umjetnosti, rekla sam Alexu i prepričala mu jednu epizodu iz satiričnog serijala „Književna groupie“ na koji su me u tom trenutku podsjetila naša velika očekivanja. U tom urnebesnom tekstu, nadobudni student kroatistike iz Đakova, Pavle Svirac, pridružuje se kolegi novinaru Tomislavu Čadežu u nastojanju da od pjesnika Danijela Dragojevića iznudi ekskluzivni intervju. Dragojević živi povučenim životom na Korčuli i poznat je njegov zazor od javnih istupa. Ipak, Svirac i Čadež daju sve od sebe da ga privole na razgovor pa odlaze na otok i pronalaze barda u mjesnoj brijačnici nalik onoj iz Marinkovićevih pripovijedaka. „Što je za vas danas glavni zadatak poezije?“, ozbiljnim će, zainteresiranim glasom Čadež. „Vidite onog tamo dupina što se praćaka na pučini?“, pomalo će tajanstveno Dragojević, pokazujući kroz staklenu stijenu brijačnice prema uzblještaloj pučini. Čadež je (kako navodi Književna groupie) „krtičje zažmirkao, upirući pogled u daljinu“. „Ne vidim ništa…“, promumljao je. „E, pa taj trenutak obmane kad ste bili uvjereni da ćete stvarno ugledati dupina, to bi trebala biti dobra poezija“, kaže Dragojević konačno, a Čadežu se na to „ispod kuruznih brčića“ otme uzdah divljenja.

Kad smo konačno dočekali svoj red da uđemo u prostoriju na vrhu, u koju nas je ministrantski pobožno dopratio čuvar, i napokon stali pred bijeli kvadrat svjetla na crnome zidu (to je bilo to što smo čekali! bijeli kvadrat na crnom zidu, to je bilo sve!), bilo je jasno da pravu umjetnost na Turrellovoj izložbi u Guggenheimu čine, ustvari, janeaustinovska velika očekivanja posjetitelja, njihova dirljiva, blesava, infantilna nada, naivna iluzija dupina na pučini. Bilo je neke tuge u tom apsurdu.

Neću, naravno, reći da je umjetnost Jamesa Turrella blesava ili bezvrijedna; naravno da nije. Duboko poštujem trud koji ulaže u svoje instalacije, divim se njegovoj spremnosti da se manijakalno opsesivno, desetljećima, bavi samo jednom stvari – sitnim varkama u odnosu svjetla i percepcije. Ali to je poštovanje pitanje glave, a ne srca, baš kao i Turrellovi svjetleći kvadrati i ovali u Guggenheimu.

Da me netko prije godinu-dvije pitao što mislim o suodnosu emocija i umjetnosti, vjerojatno bih drsko ispalila nešto poput „kome je do emocija, neka sluša Halida“. Nešto slično tome kaže i Alex Shakar s kojim razgovaram o toploj i hladnoj umjetnosti. On je uspješan, nagrađivan pisac koji se bavi velikim američkim post 9/11 temama; konzumerizmom, marketingom, virtualnim svjetovima; u književnosti ga više zanimaju panorame, monumentalne cjeline nego minuciozni detalji slagalice. Srodnik mu je Jonathan Franzen, koji agilno piše pohvale njegovoj prozi. Njegov je roman Luminarium, ovjenčan nagradom LA Timesa za fikciju, djelo koje se mora cijeniti: kao i Turrellova geometrija svjetla – i ovdje je riječ o pomno građenoj strukturi lijepe književnosti. Ali, ja joj mogu diviti samo izdaleka.

Iz pozicije onih koji pogledom traže dupina na pučini, onih koji stoje u redovima u muzeju, ultimativna kategorizacija umjetnosti je ona koja prepoznaje umjetnost koju cijenimo i onu koju zbilja volimo. O ovoj drugoj  vrsti recepcije umjetnosti, onoj koja namjesto hladnog poštovanja itekako uključuje emocije,  dugo nitko nije bolje pisao od Lou Reeda koji je nedavno, nakon izlaska novog albuma Kanye Westa „Yeezus“ ponudio u Guardianu svoje viđenje tog (po njegovom mišljenju) remek-djela. Reedov je tekst, opsesivno dijeljen na društvenim mrežama, nevjerojatno moćna i razorno iskrena analiza jednog duboko proživljenog odnosa s glazbom, s umjetnošću, u kojemu ganuće tjera suze u oči, u kojemu se od divljenja ostaje bez riječi, i u tome svemu nema jeftine halidovske patetike. Pročitajte taj tekst; on je podsjetnik na ono što nam cinizam često ne dopušta da priznamo; da umjetnost (još uvijek) ima snage mijenjati svijet – i da ta promjena počinje od srca.

Maja Hrgović

*tekst je prvotno objavljen u kulturnom prilogu Mediteran Novog lista.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...