Lorena Almaši: “U svijetu punom propagande sve je teže odgajati autentičnost misli”

Sige, korijeni i meteori od šarenih plakata postali su zaštitni znak umjetnice čiji radovi nisu samo ugodni oku, već i prenose važnu poruku o trajnim posljedicama koje na nas ostavlja zasićenje informacijama.

Buka koju kroz medije i komunikaciju svakodnevno živimo prilično je naporna i itekako utječe na naše ponašanje, ali kad se pretoči u skulpturu, postaje bodljikava, dinamična i šarena priča kojom se mlada grafičarka i umjetnica Lorena Almaši nametnula kao “ona koja dolazi”, “ime koje obećava” – i sve druge pozitivne floskule kojih se možete sjetiti. U umjetnički svijet odraslih prošle je godine više nego uspješno zakoračila prvom samostalnom izložbom “Boom”, ujedno i prvim cjelovitim radom kojeg je napravila u domeni skulpture.

“To je bio prvi segment u polju tematike kojom se i danas bavim. Problem apsorbiranja neprimjetnih stimulansa prikazujem s devet skulpturalnih šiljastih oblika koji svojim postavom blokiraju put posjetiteljima i time im diktiraju hod, ukazujući na moć informacija i njihovu manipulaciju. Izložba ‘Boom’ mi je izrazito draga, na njoj sam imala priliku čuti što masa ljudi misli o tematici kojom se bavim te čak i osvijestila neke ljude da promisle o problemu koji namećem”, priča nam umjetnica koja se sa svojim radovima dosad predstavila i na nekoliko skupnih izložbi.

“Radovi su uvijek prirodnih oblika (sige, korijeni i trenutno meteori). Ideja dolazi od nepredvidivosti prirode, što povezujem također s informacijama. Dakle, nemogućnost kontroliranja prirode kao nemogućnost kontroliranja informacija mi je trenutno glavna poveznica. Izvodim ih u različitim tehnikama, a trenutno koketiram s poliesterskom smolom. Iako nije baš najzdravija, poliesterska smola mi je do sada dala najbrže i najbolje rezultate. Radovi su čvrsti i kompaktni. Ovu zadnju seriju od dvadeset, donekle velikih radova u poliesteru, kasnije kolažiranih i na kraju lakiranih dvokomponentnim lakom, radila sam pola godine. Za izvedbu radova je potrebno dosta vremena ako nemaš atelje ili materijale, a na kraju i neki krajnji cilj je ono što te gura da svaki dan radiš i požuriš proces”, kaže nam Lorena o radovima koji su zbog pandemije nastali u tandemu, pa ih je na kraju puno više od planiranog. To je, priča nam, samo jedna od dobrih stvari koje joj je donijelo “novo normalno”.

Pandemija kao edukacija na temu “sve se može kad se hoće”

“Na mene su neke stvari u toj čudnoj situaciji utjecale jako pozitivno. Od straha što će biti s diplomskom izložbom, gdje ću napraviti sve te radove koje sam zamislila dogodilo se to da sam radove preselila u Samobor kod dečka gdje smo napravili ‘vanjski’ atelje. Proteklih par mjeseci bilo je dosta radno. Svakodnevni rad na skulpturama doveo je do toga da ću za diplomsku izložbu ipak imati dvadesetak skulptura. Vjerujem da ih ne bih imala ni pola manje da sam ostala raditi u klasi, što zbog veličine prostora kojeg dijelim sa četvero kolega, što zbog činjenice da ove radove nisam radila sama. Zbog toga ne mogu reći da su radovi samo moji, već su tandem mene i dečka. Poliestiranje, brušenje, kaširanje, varenje, lakiranje, sve to bi oduzelo puno više vremena da su svedeni samo na jednu osobu. Tako da je pandemija dobro zaokružila moje studiranje i pokazala mi da se sve može, čak i ako nemaš atelje, barem kada su topli dani”, kaže i dodaje da bi izložba novih radova, ukoliko sve prođe po planu, trebala biti u rujnu.

Lorena se nada da je trajna skulptura u parku njezin sljedeći poslovno-umjetnički korak

Hvaljeni radovi i kalendar pun planova u Loreninu su slučaju zapravo ostvarenje davnog sna, započetog još u osnovnoj školi. “Kako to u većini slučajeva i ide s ljudima koji upišu Akademiju likovnih umjetnosti, moja priča krenula je od osnovne škole kada sam znala da želim upisati Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Uvijek sam bila dobar crtač i tako mi je grafika neminovno bila prvi izbor u odabiru smjera u srednjoj školi, ali i na akademiji. I dan danas, iako sam se počela baviti skulpturom, crtež je za mene prvi način prikaza ideje i volim ga prakticirati kao mali predah od izvođenja skulptura. A što se tiče grafičkih tehnika, njih sve rjeđe radim, otkako sam otkrila ljubav prema trodimenzionalnosti, sav moj rad kreće se u tom smjeru. Često sam se pitala što bi bilo da sam upisala kiparstvo, bi li možda bolje baratala s kiparskim tehnikama, u kojem smjeru bi išao moj rad… No, zaključak je taj da bolje nije moglo biti, sa znanjem koje sam stekla na Grafičkom odsjeku imam otvoreniji spektar razmišljanja nego što bih možda imala na drugom odsjeku. Mislim da nemam tu barijeru u smislu izražavanja kiparskog rada, a o tehničkim detaljima razmišljam nakon što sam zamislila ideju i uvijek ispadne dobro, uvijek se nađe način za realizaciju rada i baratanja novom tehnikom”, kaže Lorena i dodaje da veliku ulogu u razvoju njezina likovnog izraza i razmišljanja imaju – kolege s fakulteta.

“Kako redizajnirati svijet nakon korone?”: Zagreb Design Week ove godine dira u vruće teme

“Podrška je sveprisutna. Svjesni smo toga da se moramo držati zajedno jer jedino tako možemo nešto promijeniti. Moramo gurati jedni druge, ‘na nama mladima je budućnost’ zvuči kao klišej, ali zbilja je istina. U umjetnosti ne bi trebalo biti mjesta za kompetitivnost, onaj tko razmišlja kompetitivno ne razumije srž umjetnosti”, smatra mlada umjetnica.

Voljela bih da svatko u sebi osvijesti taj problem filtriranja informacija. Svojim radovima htjela bih potaknuti promatrače da se zapitaju utječe li preopterećenost podražaja na njih. Mediji, reklame, pa čak i ljudi, sve su to nesvjesni utjecaji koje percipiramo te nas oni uvelike definiraju.

U srži njezinih radova zapravo su – plakati, materijal koji ju je prije nekoliko godina i inspirirao za ovu temu te joj je, na neki način, pomogao i razviti do današnjeg oblika. “Zainteresiranost za rad s plakatima proizašla je iz shvaćanja koliko su, iako vrište šarenilom, oni zapravo neprimjetni. Baš kao nametnute informacije na koje smo već toliko navikli da ih više svjesno ne percipiramo. Promatram slojeve starih, već nagomilanih plakata u raspadnom stanju što vise nad glavama prolaznika koji ih ni ne primjećuju, te ih ‘posuđujem’ i interveniram na njima. Prvi radovi s prikupljenim plakatima bili su rađeni u formi slike koja je prikazivala fragmentirane djeliće informacija, postepeno sam prešla na reljef pa finalno na skulpture, odnosno, skulpturalne instalacije”, priča nam Lorena te otkiva sljedeći logičan korak.

Galerija SC bila je domaćin Lorenine prve samostalne izložbe nazvane “Boom”

“Voljela bih unaprijediti tehnički dio rada i jednoga dana probati napraviti rad koji bi bio postavljen negdje u gradu, kao park skulptura. To mi je trenutna želja za koju mislim da bi se uskoro mogla ostvariti”, priznaje. Koji god medij i prostor odabrala, svojim radom, zaključuje, želi poslati jasnu poruku o buci koja nas okružuje i pritom nas natjerati da se zapitamo – kako sve to što upijamo utječe na nas?

“Nadam se da će svatko u sebi osvijesti taj problem filtriranja informacija. Svojim radovima htjela bih potaknuti promatrače da se zapitaju utječe li preopterećenost podražaja na njih. Mediji, reklame, pa čak i ljudi, sve su to nesvjesni utjecaji koje percipiramo te nas oni uvelike definiraju. U današnjem svijetu punom propagandnih poruka sve teže je odgajati autentičnost misli”, zaključuje Lorena Almaši.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More