Lonac: Kratki životni vijek uličnih radova je ono što me tjera da radim još više

Ambiciozni, skromni, samozatajni i nadasve svestrani student grafike na zagrebačkoj likovnoj akademiji, umjetnik poznat pod nadimkom Lonac, značajan je član dinamične i kreativne zagrebačke street art scene. 

Ono što njegov rad uvelike razlikuje od radova umjetnika srodnih afiniteta prvenstveno je insistiranje na realizmu, pa njegove organske forme u sebi često imaju neki hiperrealistički dodatak, element koji ga povezuje s njegovom slikarskom edukacijom.

Lonac sebe prvenstveno opisuje kao “samo još jednog od onih koji svoje slobodno vrijeme troši na kreativnost”, a na samom početku ovog intervjua objasnio nam je svoje viđenje granice kada ulično ‘šaranje’ prestaje biti vandalizam i postaje umjetnost.

‘To šaranje dio je kulture našeg vremena. Svatko ima svoju definiciju umjetnosti koja je uvjetovana iskustvom pojedinca. Ono što time želim reći je da nas svako iskustvo uči nečem novom i time nam omogućuje razumijevanje onog što nam je ranije možda bilo neshvatiljvo. Sve je relativno, pa tako i umjetnost. Možda će jednog dana ono što se danas ne smatra umjetnošću, govoriti više od onoga što se danas smatra umjetnošću’, tvrdi umjetnik.

Za razliku od pojedinih umjetnika, Loncu ne smeta kada vidi da je neki njegov rad na ulici pofarban, iskidan ili da je netko preko njega tagirao svoje ime te priznaje da se odlično nosi s prolaznosti svojih radova, odnosno činjenicom da oni postoje u jednom, a mogu nestati već u idućem trenutku.

“Kratki životni vijek uličnih radova je ono što me tjera da radim još više. Ljudi se često s vremenom zasite iste slike, a od one umjetnikove ideje koja se manifestirala u likovno djelo, ponekad ostane samo ljuska na zidu, dekoracija.. možda zbog toga i biram radit na ulici. Naučio sam se uživat u procesu i kasnije ne razmišljat što će biti sa radom”, objašnjava, a prisjetio se i najupečatljivijeg iskustva kojeg je imao prilikom postavljanja nekog od svojih radova.

“Nije mi se desilo samo jednom da sam pao s lojtre za vrijeme crtanja, ali jedno od najuzbudljivijih iskustva je ono kada sam na ‘cherry pickeru’ crtao preko čitave zgrade. Crtao sam tri dana od kojih su dva bila kišna. Nije problem crtati za vrijeme kiše na nekoj maloj površini, ali preko čitave zgrade u zadanom roku i to na dizalici… Na najvećoj visini dizalica zablokira kad puhne vjetar, ljulja se kao brod i ništa te ne štiti od kiše osim šuškavca i šilterice. S obzirom da sam crtao cijela tri dana, pri povratku doma sam zabrijao da imam morsku bolest. Dok bih sjedio, hodao ili ležao imao bih osjećaj da se ljuljam, i tako još par narednih dana… Dobro iskustvo, ali ne bih ga ponovio’, našalio se umjetnik.

Baš kao i neki dobro poznati autori, i Lonac priznaje da je najproduktivniji kada privatno proživljava loše životno razdoblje. Upravo zbog toga u njegovim se radovima kadkad osjeća neka doza, tuge, melankolije. “Mislim da je tuga pre sladunjava riječ. Senzibilnost je svim kreativcima u krvi, i to je nešto što jednako opterećuje koliko oplemenjuje, a nužno je kontrolirati/čuvat taj osjećaj i ne ga povlačit po smeću. Što se melankolije tiče, nekako mi je logično da u tom stanju proizvedem najviše. Ne kažem da mi je to uvjet za stvaranje, ali mislim da iz melankolije najviše izvučem”, priznaje.

Zamjenu za stare i oronule zidove Lonac u posljednje vrijeme nalazi u strganim skate daskama čiji oblik pretvara u riblju kost – motiv koji vrlo često koristi i na ulici kako bi ispričao jednu od svojih priča.

“Zadnjih godinu dana sam se možda više posvetio motivu ribe i zapostavio neke druge likove čisto inspiracije radi. Kada kažem da mi je simbol ribe došao prirodno, time samo želim reći da mi se je za određenu metaforu lik ribe činio kao najbolji izbor. Kasnije sam kroz istraživanja otkrio da za svaku kulturu riba ima određeno simboličko značenje što me je još više inspiriralo da se posvetim razgradnji vlastitog simbolizma, a ne da slijedim stereotipe ikonografije. Riba, sova, roboti s greškama, metamorfozni likovi, portreti, satovi, sve su to ilustrirane metafore koje opisuju određeni apstraktni pojam”, kaže ovaj izrazito talentirani umjetnik.

Lonac za sprejeve kojima oslikava dosadnjikave i oronule zagrebačke fasade zarađuje uz pomoć nekoliko drugih poslova, a troši ih na nešto što mu daje gušt i nikakav profit – uličnu umjetnost. “To što radim na ulici nije jedino čime se bavim, ali se trenutno tome najviše dajem. Radim različite poslove kako bi zaradio za produkciju svojih radova, a ono najbolje što mi je moje stvaralaštvo dosada donijelo su odlasci u inozemstvo i nova poznanstva”, kaže, istovremeno se ograđujući od epiteta uličnog umjetnika.

“To što kod nas ljudi stavljaju u koš zvan street art, ja vidim kao mješavinu talentiranih writera, grafičara, ilustratora, slikara i ostalih entuzijasta, a ono što im je svima zajedničko je kvaliteta nimalo drugačija od one izvan Hrvatske”, objašnjava, pokušavajući ukazati na činjenicu da Zagreb i Hrvatska općenito prilično dobro stoje na mapi svjetske street art scene.

Ovu priliku Lonac je iskoristio i kako bi ohrabrio mlade umjetnike koji su se tek okušali ili tek trebaju okušati u uličnoj umjetnosti. “Svi mi imamo svoja remek djela u glavi, ali zatvaranje u nametnute okvire trenutne mode nas samo udaljava od ostvarenja tih vizija. Ali ni sama izvedba ideje nije kraj,svako malo treba samoga sebe iznenadit u procesu stvaranja…u bilo kojem obliku kreativnosti.”

Katarina Hrgović
Foto: Silkfatblues 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...