LOFT: “Odrasli zaboravljaju da su nekoć bili mali – to je veliki problem kazališta za djecu”

Morana Dolenc i Anja Pletikosa otvoreno pričaju o ljepotama i preprekama u osam godina LOFT-a (Lutkarske organizacije koju fakat trebamo), entuzijastične družine kojoj je kazalište za djecu glavna i najveća ljubav.

U sklopu Noći kazališta, 21. studenoga, na kazališne se daske, točnije, na pozornicu zagrebačke Male scene, nakon pandemijske stanke vraćaju “Lovci na snove”, dječja predstava u produkciji LOFT-a – Lutkarske organizacije koju fakat trebamo, umjetničke inicijative široj javnosti najpoznatije po nagrađivanim predstavama “Ronilac bisera” i “S razlogom”.

“Lovci na snove potpuno je drugačije kazališno iskustvo, avantura kroz viđeno i neviđeno, zemlju i zrak, džunglu i more. Kombinirajući malo riječi, a mnogo pokreta, glazbe, zvukova i predmeta, ova predstava svakome nudi ponešto, a svima daje sve. A boje, o bojama nećemo ni počinjati!”, stoji u opisu predstave u kojoj glume Neven Matoša i Bruno Kontrec, a koja je namijenjena, citiramo, “svima onima koji su napunili minimalno pet godina i misle svojom glavom”.

LOFT je, inače, životni projekt Morane Dolenc, umjetničke voditeljice ovog entuzijastičnog udruženja koje se uz producenticu Anju Pletikosu probija kroz bespuća nezavisne kulture i dječjeg stvaralaštva. To probijanje sastoji se, pričaju nam u intervjuu, od nemogućih birokratskih kombinacija, slabih do nikakvih financijskih poticaja i maćehinskog odnosa institucijske kulture prema nezavisnoj sceni, ali i kazalištu za djecu. “Širi, društveni entuzijazam se polako rauba”, priznaju nam LOFT-erice u iskrenom razgovoru o ispunjenju životnih snova unatoč svim poteškoćama koje nailaze na putu.

Kako, kada i zašto je nastao LOFT?
Morana: LOFT je nastao iz iskonske potrebe za eksperimentiranjem i istraživanjem lutkarske umjetnosti za djecu, ali i za odrasle. Meni je tada, 2012. godine, bilo izuzetno važno saviti jedno gnijezdo gdje ćemo se moji suradnici i ja osjećati sigurno i slobodno, kako bismo mogli raditi, stvarati i razvijati zajedničke ideje. Oduvijek sam voljela spajati umjetnosti i spajati ljude, pa sam, eto, svoje sposobnosti pokušala pretočiti u jednu pravnu osobu (jer svi znamo koliko se bitno pospremiti u neku ladicu u Hrvatskoj), a to je Lutkarska organizacija koju fakat trebamo – LOFT, nezavisno kazalište upisano u Očevidnik kazališta Ministarstva kulture i medija.

Što biste spomenuli kao najveće dosadašnje uspjehe?
Morana: PREŽIVLJAVANJE. Šalim se. Uspjesi koje možemo mjeriti priznanjima su svakako mnogobrojne nagrade za predstave “Ronilac bisera” Ludwiga Bauera i “S razlogom”, koja je nastala u koprodukciji s Kazališnom družinom Pinklec iz Čakovca. Uspjesi koji su nama bitni, a nalaze se na LOFT-ovu popisu ciljeva su svakako realizacija koprodukcija, suradnje i razmjene znanja s hrvatskim i inozemnim partnerima.

Ono na što sam najponosnija je potpuna transparentnost djelovanja i ogromna beskompromisna ljubav prema svom poslu. Zbilja mislim da je LOFT-ov veliki uspjeh upravo to što je izrastao u školarca koji je imao puno dobronamjerne i manje dobronamjerne rodbine, ali je sam prohodao, sam krenuo u školu i sam skupio novac za prvi biciklić. Drugim riječima, mali nije ništa dobio preko veze ili ispod stola, a kako ga odgajamo, bogme ni neće!

A što biste spomenuli kao najveće dosadašnje prepreke?
Morana: Prepreke su normalan dio razvojnog procesa i više ih ne gledam kao na prepreke. Da ih gledam tako, LOFT-a odavno ne bi bilo. Velika su frustracija danas, ali i inače, nedovoljna financijska sredstva koja se ulažu u nezavisnu lutkarsku scenu i općenito nezavisnu scenu. Teško je probiti sve zidove koji su već slojevito obojani nebrojeno puta, pa mi onda nastojimo pronaći nove putove i otkriti druge krajolike, otputovati dalje… (Nije uvijek tako lako i poetično.)

Kultura je već odavno na respiratoru, a nezavisna kultura se prividno održava na životu, a ni to ne vrijedi za sve. Primjerice, kad ne ulazite u skupinu djelatnosti vrlih mjera za potpore očuvanja radnih mjesta jer niste gospodarska djelatnost, a imate zaposlenog čovjeka, pa se onda izborite za to i dodaju tu vašu famoznu “kućicu”, pa vam onda jave da “ipak ništa od potpora jer niste u sustavu dvojnog knjigovodstva” (a vi niste obvezni biti jer ne godišnje ne zarađujete dovoljno da prijeđete na taj način funkcioniranja). E, tu onda kreće prava kafkijanska zavrzlama – u Lijepoj našoj prelazak iz jednostavnog knjigovodstva na dvostruko možete napraviti samo početkom godine, a pandemija je došla baš u ožujku, pa vi ništa ne možete napraviti po tom pitanju i ne možete pristupiti natječaju koji je, kaže naš premijer, osigurao svim poduzetnicima osnovni minimum. E pa nije. Jer “moralo se negdje rezati”, a ja bih rekla – moralo se opet nagaziti najslabijeg.

Osim pandemije i birokracije, kazalište za djecu se, ako mi je dobro poznato, suočava s brojnim drugim izazovima, iako se u trenutnoj medijskoj buci baš i ne čuje neka značajna rasprava na tu temu.
Anja: Ljepota kazališta za djecu leži u tome da uvijek ima publiku, i to istovremeno najzahvalniju i najzahtjevniju publiku na svijetu. Općeniti problem čovječanstva je to što odrasli zaboravljaju da su odnekud krenuli, da su bili djeca, pa onda odjednom stvari namijenjene djeci postaju infantilne, minorne. To je veliki problem kazališta za djecu i začarani krug – učestalo umanjivanje njegove formativne važnosti i estetskog potencijala. I zato se kazalište za djecu, a pogotovo lutkarstvo, smatra infantilnim – jer je šareno, veselo, raspjevano, rasplesano. Međutim, nedostaje ozbiljan autorski pristup. Lako je sto puta napraviti Crvenkapicu. Nelektirni naslov slabo prodaje predstavu, nezavisna scena je ionako medijski nevidljiva i potrebni su izniman trud i “cukanje za rukave” da bi se došlo do javnosti. Ali to je taj famozni razvoj publike, to je točno to krucijalno mjesto u koje treba ulagati!

“Umjetnost nije za bezveze i mi nismo neradnici”

I sada, imajući sve to na umu, stavite kazalište za djecu u kontekst pandemije. Nezavisna kazališna scena za djecu u Hrvatskoj je iznimno potentna. Neću pretjerati ako kažem da čini 50 posto ukupne produkcije. Ljudi rade ozbiljne stvari, rade hrabre stvari i autorske projekte. Školovali su se vani, gledali su hrpetinu predstava, prate stanje stvari u regiji i šire. Istovremeno, te organizacije u ovom trenu nemaju kome prodati predstavu. Vrtići i škole ne mogu doći nama, mi ne možemo ići njima. Ostaje slobodna prodaja, a u moru kiča, lektirnih naslova i konvencionalnog, pa i konzervativnog pristupa predstava koje igraju “po kućama” i imaju unaprijed etabliran rejting, to je borba s vrlo predvidljivim ishodom.

Larisa Lipovac Navojec: “Za Talu su nam uvijek govorili – joj, te dvije neće dugo izdržati”

Sad kad smo nabrojali sve probleme – koja bi mogla biti rješenja?
Anja: To je stvar koja iziskuje ozbiljne sistematske promjene. Ne znam gdje bi one točno trebale početi, možda u, paradoksalno, depolitizaciji kulturne politike. Možda u uspostavljanju jasnih i elaboriranih kriterija, u transparentnom financiranju, u novim modelima koji teže održivosti. Nisam tu neki stručnjak, ali trudim se promatrati što se događa i LOFT-u i općenito. Srećom, Hrvatska već skoro čitavo desetljeće ima jedan divan pristup financiranju nezavisne kulture kroz Zakladu Kultura Nova. Pokretanje Kulture Nove nezavisnoj sceni otvorilo je nove mogućnosti, no sada je vrijeme da se krene dalje i da se te mogućnosti prošire, ne samo programski (što Zaklada i čini), nego i s obzirom na druge resurse.

LOFT je imao puno dobronamjerne i manje dobronamjerne rodbine, ali je sam prohodao, sam krenuo u školu i sam skupio novac za prvi biciklić. Drugim riječima, mali nije ništa dobio preko veze ili ispod stola, a kako ga odgajamo, bogme ni neće!

Nezavisnoj sceni trebaju novi prostori i treba joj dijalog s institucijama, donatorima, financijerima. Mislim da institucije učestalo zaboravljaju da umjetnici nisu tu zbog njih, nego da je obrnuto. Rješenje je, dakle, kao gotovo uvijek, dijalog – stvarno osluškivanje, uvažavanje, mapiranje. Nažalost, financiranje javnih potreba u kulturi učestalo se odvija na brzinu, gledaju se imena i brojevi, nema prostora za prigovor, učestalo se stvarne potrebe ignorira kroz generičke odbijenice i supstancijalno nerazumijevanje umjetničkih procesa. Umjetnost nije za bezveze i mi nismo neradnici. Ja bih voljela da mi ministri, državni tajnici i voditelji ureda i odjela dolaze na predstave i radionice, da me pozovu na kavu i da svoju teorijsku stručnost upotpune praksom. Ne samo meni, da sa svima nama komuniciraju! Voljela bih kad bi Grad Zagreb neiskorištene gradske prostore na godinu dana dao umjetnicima, pa da napokon pokažemo što sve možemo napraviti kada nam se svima otvori mogućnost i kada se ne moramo međusobno natjecati i boriti, jer to nije zdrava klima. Voljela bih da umjetnost namijenjena djeci i mladima dobije svoju vlastitu zakladu, kao što je imaju film i nezavisna kultura.

Predstava “S razlogom” LOFT-u je donijela brojna priznanja i nagrade

U našoj uvodnoj komunikaciji istaknule ste – “entuzijazam od kojeg inače živimo smo pomalo potrošili”. Znači li to da ste općenito (i prije pandemije bili) neprofitabilni i(li) teško održivi? 
Anja: Nikako nećemo kukati, nismo ta ekipa. Samo… Pandemija, potres, lockdown, klimatske promjene, radikalizacija i desničarenje u Hrvatskoj, oružje na Markovu trgu pa poslije toga samoubojstvo kraj osnovne škole… Ovdje nije riječ o profitabilnosti nekog LOFT-a. Svi smo umorni od netrpeljivosti i histerije u javnom diskursu. Izuzetno cijenim momente osame, kada mogu odahnuti i prepustiti se smišljanju novih stvari. Mi u LOFT-u imamo puno velikih projekata iza sebe i još stotine koji slijede i za koje znamo da će se dogoditi. Ali kada ti neke institucije jedne godine daju tri kune, a iduće godine kunu i pol, makar radiš usprkos potresima i nemirima, onda se pitaš – što se događa? Mislim da je to posljedica cjelokupne društvene klime. Više se, dakle, radi o nekom širem, društvenom entuzijazmu koji se polako rauba. Imamo debelu kožu i znamo da će s nama sve biti u redu. Da, dobijemo tri kune, ne zaradimo ništa jer su društvena okupljanja ograničena, ali nema veze! Kao umjetnici i umjetnice imamo sjajan smisao za preživljavanje! Ali, što će biti s društvom – e to zaista ne znamo. I tu se dosta emotivno trošimo.

Zagreb bi neiskorištene gradske prostore na godinu dana trebao dati umjetnicima, pa da napokon pokažemo što sve možemo napraviti kada nam se svima otvori mogućnost i kada se ne moramo međusobno natjecati i boriti, jer to nije zdrava klima.

Što je najljepše u vašem poslu?
Anja: Sloboda. I ono kad kažeš – moram raditi, i onda upališ “Nebo nad Berlinom” jer iz postojećeg filma, serije, muzike i knjige izvlačiš nove momente za svoj rad. I ono kad znaš da si nekom uljepšao dan, večer, tjedan ili čak i život jer si mu ponudio malo pažnje, smijeha ili autorefleksije. Emocionalna razmjena, to je najljepše!

Morana: Sloboda. I ono kad kažeš – moram raditi, i onda upališ “Nebo nad Berlinom” jer iz postojećeg filma, serije, muzike i knjige izvlačiš nove momente… Čekaj, Pletikosa, zašto me kopiraš, čuj mene, zašto isto mislimo? Jer nam se još uvijek može!

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More