Ljubav i podzemlje: Žanrovski koktel koji opija, a ne škodi

Ljubav i podzemlje (Ammore e malavita, 133min, 2017.)
Režija: Manetti Bros. (Marco i Antonio Manetti)
Scenarij: Manetti Bros., Michelangelo La Neve
Glume: Giampaolo Morelli, Serena Rossi, Claudia Gerini, Carlo Buccirosso, Raiz

Na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji, film Ljubav i podzemlje (Ammore e malavita) bio je nominiran u sedam kategorija (između ostalog i za Zlatnog lava koji je na kraju pripao del Torovom Obliku vode), a pobrao je četiri nagrade. U zagrebačkom kinu Europa ovaj smo neuobičajeni film braće Manetti imali priliku gledati na otvorenju petog izdanja programa Venecija u Zagrebu u sklopu kojeg se od 15. do 19.3. prikazuje izbor talijanskih filmova s Mostre 2017. I dobro da jesmo, jer malo parodije iscijeđene u žanrovski koktel nikome ne može škoditi.

Smješten u Napulj, film Ljubav i podzemlje uspješno kombinira naizgled nespojive žanrove: krimić u čijem su središtu mafijaška posla i glazbenu sapunicu (popularnu napuljsku sceneggiatu). Taj spoj, osim ljubavnom melodramom, u konačnici rezultira mjuzikl komedijom koja je tu da nas zabavi svojom razigranošću i humorom, usput nam pružajući uvid u psihologiju svojih protagonista. Ako ni zbog čega drugog, onda se upravo zbog ove začudne kombinacije isplati Ljubavi i podzemlju dati šansu, makar možda ne podnosili mjuzikle ili vam se mračilo pred očima na sam spomen melodrame. Autoironija songova i situacija poprilično je jasna, a pomak u pripovijedanju dovoljno je uočljiv kako bi ovaj napuljski bućkuriš držao pažnju gledatelja 133 minute, usprkos laganom opadanju tempa u zadnjoj trećini.

No, o čemu se tu zapravo radi? Prva scena vodi nas na pogreb Vincenza Strozzalonea (Carlo Buccirosso), mafioze znanog kao ‘riblji kralj’ i već nam tu postaje jasno da je braći Manetti razonoda u prvom planu. Vincenzova udovica Donna Maria (Claudia Gerini) namjerno nariče kao da je ispala iz meksičke telenovele, a prva pjesma vodi nas u sam lijes, unutar kojeg nam upucani muškarac daje do znanja kako ne zna tko su svi ti ljudi koji za njim plaču – jer on nije Vincenzo. Par kadrova i nekoliko u tom trenutku minornih događaja kasnije, vraća nas se pet dana unatrag kako bi nam se misterij lažnog trupla razjasnio. Upoznajemo samog Vincenza koji je dio talijanske kriminalne organizacije Camorra, njegovu ranije spomenutu ženu koja mu je prije bila sluškinja te njegova dva ‘tjelohranitelja’ (čitaj: plaćene ubojice) Rosario (Raiz) i Cira (Giampaolo Morelli). U ključnom se trenutku – onome koji bi trebao preokrenuti cijelu “igru” – u njihove živote uplete bolničarka Fatima (Serena Rossi) i unese pomutnju iz koje se ubrzo izrodi neočekivano krvoproliće.

Svaki mafijaški stereotip koji si možete zamisliti ovdje je prisutan. Svi filmski ljubavni klišeji koji su van kontakta s realnošću tu su našli svoje mjesto. Svaka sentimentalna pjesma koja kroz ogromni patos progovara o osobnim nedaćama likova dio je ovog filma. I braća Manetti su toga ne samo svjesna, nego su baš po to i išla – kako bi se dobro okoristila. Tako nam je, primjerice, jasno pokazano da je Vincenzova žena opsjednuta generičnim ljubićima – smijemo se, a onda shvatimo da se i od nas samih zahtijeva da u toku gledanja pristanemo na jednu takvu priču. Ili nas se pak uputi u njeno poznavanje filmova o Bondu – kako bi isti, naposljetku, njoj poslužili kao glavna inspiracija za daljnji razvoj njene priče, a po ekstenziji i priča svih oko nje. Pristajemo, dakle, na bezobraznu repeticiju filmova koje smo već gledali, a da nam je pritom i rečeno o kojim se filmovima radi – ali pristajemo rado i pristajemo lako. Jer pomak s kojim nam se priča dovoljno je naglašen da nam se doima kao da svjedočimo nečemu originalnom i novom.

Redatelji publici pružaju autoironični prikaz napuljskog “podzemlja” kroz isticanje urnebesnosti obilno korištenih klišeja, ali i putem duhovitih pjesama, zadnje forme koju bismo povezali s krimi žanrom. Humor time biva višestrukim – smijemo se samom klišeju jednako kao i njegovom parodiranju. A istovremeno nas stvarno zanima u kojem će se smjeru radnja rasplesti jer ako su nas krimići i ljubići ičemu naučili, onda je to da neko iznenađenje uvijek vreba iz prikrajka. Ipak, pretjeranu dubinu tu ne treba tražiti. Koliko god pjesme bile pisane kako bi na zabavan način psihološki isprofilirale likove, ubrzo shvatimo da iste ipak služe kao površinska zamjena za nešto što ne mogu nadomjestiti – karakternu razradu samu po sebi.

Tako, na primjer, i Fatima i Ciro na papiru zvuče dobro, a pjesmuljci postoje kako bi nam se prezentirala njihova pozadinska priča. No, u realnosti, oni su tu isključivo da (iz)vrše svoje funkcije, odnosno da bivaju u funkciji svojih arhetipskih uloga, s ciljem provedbe i zaokruženja narativa. On je glavni muški lik, ona je glavni ženski lik – sve ostalo podređeno je tom konceptu koji i postoji kako bi priču “držao na okupu”, odnosno dao joj potrebnu okosnicu za građenje filmskog mikrokozmosa. To što smo mi kao publika ostali zakinuti za punokrvne ljude, manje je bitno, jer očito je kako je braći Manetti najbitnija sama priča i način na koji su je odabrali obraditi.

Kao što je najčešće slučaj sa žanrovski specifičnim filmovima, dobro je znati što očekivati. Neku istinsku razradu, ozbiljnost ili kompleksnost ovdje nećete dobiti – no, to ne znači da se film ne isplati pogledati. Ponekad je naprosto dovoljno da nas se na dva i kusur sata iskorijeni iz naših svakodnevica i katapultira u svemir u kojem mrtvaci kroz pjesmu oplakuju vlastitu smrt, a kriminalci svoju srcobolju. Svemir u kojem metci lete kao u filmovima o agentu 007, bivše služavke kuju planove dostojne latinoameričkih telenovela, voljenje “svim srcem i dušom” je nešto što se ne racionalizira i ne preispituje, a melodramatičnost je toliko samosvjesno naglašena da nepogrešivo mami osmijeh na lice.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...