Ljetno štivo za knjiške smorove

brodoviSvaki novinar kulture koji rinta po zagušljivim redakcijama, osim od otkaza i neredovite isplate plaće, najviše strepi od dolaska ljeta jer zna da ga tada čeka sastavljanje liste preporuka knjiga za ljeto.

To je već postala i svojevrsna profesionalna bruka: kad te dopadne u redakciji da sastavljaš tu listu, to znači da si vrlo nisko rangiran. Za novinara kulture je to kao da novinara gradske rubrike pošalju da zabilježi ljetne cijene na Dolcu.

Ali meni uopće nije poniženje preuzeti sastavljanje te liste knjiga za ljeto. Bar se ne moram nigdje micati, tu listu mogu fino sastaviti sjedeći doma. Mnogi knjiški smorovi misle da je ponižavajuće svoditi knjigu na to da li je za čitanje ljeti ili nije. Ja baš mislim da postoje knjige koje su idealne za čitanje ljeti. Kao što postoje i one koje su idealne za čitanje zimi, uz kamin, odnosno radjator i vreli punč, Dickens na primjer.

Još do nekog doba postojale su knjige koje sam uvijek nanovo čitao ljeti kako bih se što bolje uživio u ljeto i lakše ga pregrmio. Prve dvije koje mi se naviru u sjećanje, dva su Hemingwayeva manje razvikana, posthumno objavljena romana, Rajski vrt i Otoci u struji. U književnom smislu i nisu baš neko rasturanje, ali mene su mamili da ih ljeti stalno nanovo čitam. „Otoke u struji“ zbog onog slikara koji je nakon razvoda otišao živjeti na nekakav otok gdje mu je najveća dilema dana hoće li prvo piće popiti ujutro ili će se strpiti bar do podne. Slika i nekakakav ogroman mural za lokalnu krčmu u kojoj se povremeno s prijateljem, isto nekakvim sjebanovićem, prisjeća svojih davnih dana provedenih u Parizu gdje je s Joyceom raspravljao o tome kako treba pisati i o umjetnosti općenito.

Rajski vrt je pak roman o mladom piscu koji je postao slavan pa je došao sa svojom novom djevojkom provesti ljeto u jednom egzotičnom, primorskom mjestu, valjda negdje kod Kariba. Ubrzo shvati da ta djevojka ima lezbijske sklonosti, ali ga to previše ne uznemirava, uljuljkan je suncem, pecanjen, morem, plivanjem i doručkovanjem rovitih jaja koje obilno popapri na vrhu. Zbog te sam knjige ljeti počeo manijakalno papriti tvrdo kuhana jaja. Kao što sam se i jedno ljeto zbog Hemingwayevih kratkih priča o Nicku Adamsu nabrijao na pecanje. Moj tadašnji frend Grdi skoro je svaki dan pecao na Savi. Pridružio sam mu se i već nakon prvog zamahivanja sjebo mu udicu. Popizdio je. Onda mi je još pored nogu protrčao džinovski, savski štakor i sve mi se to zgadilo. Vratio sam se natrag doma čitat Hemingwayja i paprit ta jebena rovita jaja.

Sjećam se još jednog kratkog romana koji mi je puno značio ljeti, pogotovo kad bih bio u totalnom kurcu i osjećao da bezveze tratim mladost u besmislenom gluvarenju. To je Paveseovo Lepo leto kojeg ima samo u srpskom prijevodu. Zapravo, nikad nisam pročitao neki takav roman pun užasnog beznađa, a opet se čita lako i sa zanimanjem kao neki ljubavni roman u Gloriji. To zapravo i jest ljubavni roman, čak je i pisan jednostavnim rečenicama feljtonskog romana. Ali se iza tih naoko jednostavnih rečenica i naoko jednostavne, upravo ljetne radnje, krije nešto jako zajebano. Ta glavna junakinja, Đinija… Na početku romana je mlada, puna nade, tako se veseli početku ljeta… Nema baš love, ali ima tu mladost i želju za ljubavnom avanturom. Energična je, na akciju navodi i svoje truljave frendice koje samo čekaju da se skuće i da se preko ljeta pare nad loncima tjestenine… I onda se preko ljeta spetljava sa slikarom Rodrigezom. A čim se spetljaš s nekim umjetnikom, uvijek ti se na kraju sve smuči. Tako i Điniji.

Nikad neću zaboraviti kraj tog romana. Na kraju ljeta, frendica pita Điniju želi li da negdje izađu van, a ova joj, totalno rezignirana nakon što je shvatila da su ljubav, ljeto, muškarci i umjetnost teška kurčina, odgovara: „Hajdemo kuda hoćeš, vodi me ti.“ Inače je uvijek ona nekud vodila te svoje dosadne frendice.

To je roman koji bih svakako preporučio djevojkama koje tek stupaju u život i koje puno očekuju od ljeta. Nakon čitanja ovog romana mogle bi malo skulirat i ne dat se sjebat odmah na početku, kao Đinija koja je toliko voljela i predavala se ljetu, a ono joj je zauzvrat spržilo mlada krila, kao Ikaru.

Da, ima i roman idealan pak za bračne parove koji se ljeti jebeno dosađuju, ljetujući u kombinaciji s drugim bračnim parovima. To su Tarkvinijski konjići Marguerite Duras. Dva bračna para dođu ljetovat u malo, neimenovano primorsko selo i totalno podemone, stalno se nešto podjebavaju na sparini, loču na litre biter camparija. Za jedan bračni par vidi se da će se već na jesen rastati koliko su sjebani. Ali ovaj drugi par je tek totalna hardijana: njihov je bračni zamor puno tjeskobniji, potmuliji, tim više što se vidi da se njih dvoje dobro razumiju, da su na neki način ovisni jedno o drugom i da će njihov brak najvjerojatnije potrajati, oltarski rečeno, dovijeka. Ima i u tom romanu jedna rečenica za pamćenje kojom ću i poentirati ovaj svoj tekst: „Svatko je znao za neko fenomenalno mjesto za dobre praznike, ali nitko ne reče zašto nije onamo otišao.“

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...