Nastrane knjige za debeli hlad – nastavak drugi

U prvom ljetnom nastavku nastranih knjiga upozorili smo kako savršeno ljetno štivo u Arteistovoj redakciji nije baš posve za razbibrigu, a ni za mozak na pašu. Što čitaju  Arteistovi povjesničari umjetnosti? Čime se opterećuju ili opuštaju tijekom ljeta? Čitajte u nastavku.

Preporuke Feđe Gavrilovića, voditelja kultne zagrebačke Galerije Forum i Arteistovog likovnog kritičara

Frédéric Beigbeder, 129, 90

Roman o današnjem svijetu velikog dandyja Beigbedera, govori o tome koliko je zapadna civilizacija daleko otišla u svojoj opsjednutosti trgovinom, profitom i užitkom. Kroz duhovitu, tobože lepršavu i površnu priču, on slika pesimističnu sliku našega svijeta. Riječ je o vjerojatno najboljem Beigbederovom romanu, jednostavnom i ubojitom u nekim zapažanjima, koja vrijede danas još i više negoli godine 2000. kada je prvi puta objavljen. To je na prvi pogled oda sintetičkoj kulturi i sintetičkim opijatima, ali zapravo i priča o njihovim uništavajućim posljedicama, a također i iznenađujuće realna slika našeg doba, koje je često bizarnije od svih dogodovština veselih marketingaša iz romana.

Oswald Spengler, Propast Zapada

Svoje poznanstvo sa Spenglerom dugujem Arneli Vučković, knjižničarki iz Knjižnice Bogdana Ogrizovića, vučici sa Cvjetnog trga koja je (poput one kapitolijske Romula i Rema) othranila  na slatkišima i Spengleru mene i još jednog bivšeg suradnika ovog portala. Spengler me fascinirao svojim fatalizmom i hladnom logikom kojom secira različite civilizacije iz povijesti, stvarajući paralele između njih. U svome djelu Propast Zapada on kroz panoramu različitih ljudskih znanja (od matematike do umjetnosti) piše kako naša, faustovska civilizacija, inače opsjednuta napretkom, pokoravanjem prirodnih sila i širenjem ljudskoga znanja, gotovo biološkom nužnošću iz svoje imperijalističke ulazi u terminalnu fazu, kao i svaka civilizacija prije nje. To je neizbježan proces protiv kojega se ne možemo boriti. U ljetnim danima, kada su gradovi preplavljeni turistima kao nekoć kugom i kada sa svakoga ugla vrišti površna ponuda neuglednih suvenira i ekspandirajućih terasa, često kipim od bijesa pitajući se kako smo dopustili da taj neukus tako suvereno vlada našim gradovima, našom državom i cijelim našim svijetom. Onda se sjetim Spenglera i pomalo me tješi pomisao da nismo imali drugog izbora.

Svetlana Aleksijevič, Černobilska molitva

Iako mi je draže njezino Rabljeno doba, budući da je sada aktualna HBO-ova miniserija o černobilskoj tragediji godine 1986., zgodno bi bilo pročitati ovaj roman glasova (kako ova bjeloruska nobelovka naziva svoje knjige) s kojim možemo doslovce putovati na mjesto tog nemilog događaja, te svjedočiti o njemu i njegovim posljedicama iz više perspektiva. Metoda Svetlane Aleksijevič sastoji se od uzimanja mnoštva svjedočanstava i, potom, njihova sažimanja u brojne iskaze likova koji djeluju stvarno i opipljivo. Današnja opsjednutost stvarnošću u književnosti zapravo je samo jedan oblik narcizma suvremene kulture, u kojoj svatko želi vjerovati kako je njegov život nevjerojatno zanimljiv, a njegova razmišljanja izvanredno duboka. Za razliku od tog stava, popularnog kod dobrog dijela književnika danas, Svetlana Aleksijevič ne heroizira svoje likove satkane od niti različitih realnih iskustava. Dapače, sudbine tih ljudi su izrazito obične, a samim time je veća i stvarnija njihova tragedija.

Da ne ostane sve na sumornim tonovima u ove ljetne dane kada bismo trebali uživati u sveprožimajućoj lakoći života, htio bih završiti s pričom o najoriginalnijim (i možda najromantičnijim) zarukama za koje sam čuo. Naime, prošle je godine jednu moju prijateljicu njezin partner odveo baš u Černobil, a budući da je fizičar po struci isposlovao je da ih ilegalno (naravno, sa zaštitnim skafanderima) propuste do istopljene jezgre reaktora. Zadržavanje pokraj nje više od nekoliko minuta rezultira sigurnom smrti, zbog goleme količine radijacije. Tamo je iz zaštitnoga odjela izvadio prsten i pitao ju želi li se udati za njega. Kako je djevojka htjela što prije otići iz neposredne blizine te stalno aktivne atomske bombe koja polagano i tiho izjeda sve oko sebe, a negativan bi odgovor tražio dodatna objašnjenja, brzo je rekla „da“, zgrabila prsten i iz nuklearnog se pakla zaputila u sigurnost i udobnost građanskog braka.

Preporuke Jelene Tamindžija, kustosice i Arteistove likovne kritičarke

Zygmunt Bauman: Tekuća modernost

Zygmunt Bauman poljski je sociolog i filozof koji nas je 2017. napustio u 92. godini života. U Tekućoj modernosti Bauman piše o suvremenom društvu (postmodernom, iako je izbjegavao taj pojam) gdje se kateogrije koje su bile odlika modernog društva kao što su statičnost, sjedilaštvo, trajnost, stabilnost, pouzdanost rastakaju te se suvremeno društvo okreće nomadstvu, pokretljivošću gdje je gradnja trajnog identiteta skoro i nemoguća te se ljudi od simbolički rečeno hodočasnika u svijetu koji traže značenje pretvaraju u turiste koji traže uvijek sve više i više društvenih iskustava, ali nažalost kratkotrajnih.

Zygmunt Bauman

Kada govori o modernom društvu, Bauman napominje potrebu takvog društva za redom: institucionalizirano društvo stvara red pripitomljavajući društvo, kategorizirajući naše radnje (primjerice opis našeg posla, točan naziv radnog mjesta), racionalizirajući i opisujući naše ponašanje (datum rođenja, ocjene u školi, broj djece, visina plaće). Takva kategorizacija omogućava pozicijama moći kontrolu našeg svijeta koje ovim putem mogu razumjeti, ali i predvidjeti naše radnje i ponašanje. Opasnost u takvoj sklonosti ka organizaciji, racionalnošću i birokraciji koji su prikazivani kao neki doseg ljudske civilizacije leži u tome da birokracija i izvršavanje “dužnosti” i “pravila” omogućavaju pojedincima često izbjegavanje moralne dužnosti i odgovornosti u javnom i privatnom životu pozivajući se na slijepo ispunjavanje formalnih okvira svoje djelatnosti.

Muhammad Yunus: Bankar siromašnih

Dobitnik Nobelove nagrade za mir priča o izvanrednom uspjehu Grameen banke u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, Bangladeša, te uspješnoj primjeni koncepta mikrokreditiranja i mikrofinanciranja. Problem koji je poduzetnik Yunus uočio u Bangladešu je da siromašni ljudi, ili oni koje je društvo stigmatiziralo kao siromašne, nemaju mogućnost kreditnog financiranja zbog svog statusa te su sve njihove inicijative za povećanjem poljoprivrednog zemljišta, povećanjem prodaje zanatskih radova onemogućene. Kako bi pokušao smanjiti stopu siromaštva u svojoj vlastitoj državi, Yunus se nije okrenuo prema sveobuhvatnim promjenama na državnoj razini već je krenuo od slučaja do slučaja, od čovjeka do čovjeka.

Banka Grameen davajući male kredite i obučavajući agente za rad s mikrokreditima postignula je pravu revoluciju te se proširila na čak 57 zemalja. Važno je napomenuti da su velikim dijelom korisnici ovih kredita upravo žene koje su ovim putem uspjele povećati proizvodnju vlastitih prozivoda ručne izrade te jačajući njihovu ekonomsku moć uspjele itekako prodrmati veoma patrijarhalno društvo i izboriti se za svoj donekle neovisan status. Vrlo inspirativna i emotivna knjiga koju bih svima preporučila.

Salman Rushdie: Djeca ponoći

Zasigurno knjiga s kojom sam se najviše namučila čitajući je budući da se stalno mijenjaju pozicije pripovjedača, identitet likova, način govora koji imitira postkolonijalno rastakanje identiteta. Rushdie je indijsko-britanski pisac koji je zbog svojih stavova i posebice knjige Sotonskih stihova, često bio na meti hinduskog i muslimanskog stanovništva u Indiji koju je zbog prijetnji ubojstvom bio prisiljen napustiti.

Djeca ponoći vrlo je kompleksna knjiga koja je nagrađena najprestižnijom nagradom u književnom svijetu, The Booker. Rushdie u ovoj knjizi piše o rađanju nacije u Indiji 1947. godine kada je proglašena nezavisnost nakon koje slijede problematični događaji indijske suvremene povijesti, kao što su etnička čišćenja, stvaranje i uništavanje kulturnog identiteta.

Moć knjige Djeca ponoći ne leži samo u odličnom sadržaju knjige koji rekonstruira svijet i identitet pojedinca i nacije, već i u načinu na koji je knjiga napisana predstavljajući postkolonijalnog subjekta koji gubeći identitet, gubi i sposobnost govora, korištenja jezika koji stvara identitet: priče su nedovršene i isprekidane, subjekt nije siguran u stvari koje govori.

Miljenko Jergović odlično je sažeo ovo djelo konstatirajući:

“Rushdie je već u “Djeci ponoći” počinio teško zlodjelo: proveo je rekonstrukciju vlastitoga svijeta i identiteta, pisao je o njemu i pretvorio u književnost i u književnu činjenicu nešto što je, zapravo, zbrisano s lica zemlje. U principu, takve pisce ne vole ni vladari, a ni svjetina. Oni kompliciraju jednostavne istine, proizvedene masovnim zločinima.”

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...