Umjetnici – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Mon, 22 Apr 2019 11:50:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Arteistov izbor od tri izložbe za superjunake i kontemplaciju: Buntak, Vuković i Glavurtić https://arteist.hr/arteistov-izbor-tri-izlozbe-za-superjunake-i-kontemplaciju/ https://arteist.hr/arteistov-izbor-tri-izlozbe-za-superjunake-i-kontemplaciju/#respond Wed, 17 Apr 2019 11:16:13 +0000 https://arteist.hr/?p=19524 Donosimo Arteistov skromni obol u borbi za kvalitetniju likovnu naobrazbu našeg napaćenog naroda. Na repertoaru u galerijama su: Buntak, Vuković i Glavurtić.]]>
Često nam promaknu jako dobre pa i sjajne izložbe. U Arteistu se trudimo pratiti ih, preporučiti barem ponekim storyem i vizualom na našem Instagram profilu. Teška vremena nam ne idu na ruku. Ipak, u tim teškim vremenima likovna scena pokazuje se prilično živom, a izložbe su korektne i vrijedne pažnje. Zašto ih ne posjećujemo? Jedan od razloga je sigurno činjenica da rijetko koja galerija (osim onih velikih javnih) ima u troškovniku dovoljno sredstava za oglašavanje. Tako šira javnost koja prati samo mainstream medije ostaje zakinuta za sadržaje o kojima se zagriženi kulturnjaci informiraju na alternativnim medijima. Drugi razlog je bez sumnje vrlo niska likovna kultura koju ima naša nacija. Dovoljno je reći da samo gimnazijski učenici dobivaju poduku iz likovne i glazbene kulture. Slijedi Arteistov skromni obol u borbi za kvalitetniju likovnu naobrazbu našeg napaćenog naroda.

Tomislav Buntak (1971.), Lost in space, Kabinet grafike, do 20. travnja

Buntak valjda i u snu slika. Nakon što je prošlu jesen preuzeo vodstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu ovaj neumorni slikar nije se odrekao stvaranja i izlaganja. U razgovoru objavljenom prije gotovo dvije godine na Arteistu, Buntak je komentirao kako postoje prigovori da „njegovo slikarstvo nije aktualno, da je eskapističko, da ne dotiče stvarnost“. Međutim, on se oko toga ne zamara jer vidi da je recepcija njegove umjetnosti zavidno dobra, a svjestan je da je to ponajviše zato što „ljudi žele harmoničnu atmosferu, gdje se mogu osjećati opušteno, gdje ih nitko ne pritišće, gdje je priroda uravnotežena i nije uništena, gdje mogu uspostaviti veze s ljudima koji ne moraju biti iz istog naroda. Žele atmosferu međusobnog uvažavanja u različitosti.“

U listopadu 2018. izlagao je Vizije radosti u Domu Marina Držića u Dubrovniku, a nakon toga je krenuo dovršavati i raditi nove radove za izložbu u Kabinetu grafike. Izložena su dva impozantna (200 x 420 cm i 200 x 980 cm) stripovski povezani slikocrteža nastala tehnikom olovke i tuša na papiru i jedan odvojeni crtež olovkom kružne forme. Ovaj posljednji kao i prvi prikazuje većinom nage žene čija su tijela posve iscrtkana kratkim potezima koji se ponegdje križaju čineći zanimljive mrežaste površine. Žene su smještene u jezeru prepunom raznog bilja koje se isprepliće s njima potpuno ispunjavajući kompoziciju do totalno zagušenog kadra. Najveći rad na izložbi Željko Marciuš u katalogu pojašnjava kao „sublimiranu Buntakovu SF viziju“ u kojoj je „podmorje preobraženo u kozmički ocean“. Umjesto flore i faune ovdje vidimo svemirske letjelice. Umjesto nagih ljudskih tijela – astronaute. Ova Buntakova futuristička utopija najintrigantnije je djelo na izložbe prepuno fantastičnog narativa koji otvara vrata bezbrojnim tumačenjima.

Fotografija: Kabinet grafike

Buntak se i ovaj put pokazuje kao crtač koji uvijek ima nešto novo za reći, nešto drugačije za pokazati. Izložba Lost in space od prostora Kabineta grafike u Hebrangovoj 1 učinila je kontemplativno mjesto u kojem ćete se htjeti zadržati.

„Aluzivna analogija – simbolička usporedba Buntaka sa Supermanom, čovjekom s drugog planeta, Kriptona, metafora je koja se odnosi na esenciju autora viđena kao supercrtača koji produhovljenim prizorima pobuđuje imaginaciju i pokazuje jedinstveni užitak crtanja unutar humanističkog i humanog pogleda na svijet.“  iz predgovora Željka Marciuša

Nataša Vuković (1986.), Distorzija, Galerija Karas, do 21. travnja

Što se dogoditi kada se ulje na platnu premaže epoksi smolom? Slikarica mlađe generacije Nataša Vuković svoje lišće u svim nijansama zelenkasto-plave po završetku slikanja premazuje epoksi smolom koja se dugo suši i zahtjeva dobru zaštitu platna kako se prašina ili bilo koja drugo nepoželjna stvar ne bi zalijepila za smolu. Natašin poliptih Distorzija snažno uvlači pogled među svoje bogato lišće koje moćno prodire u prostor galerije. Epoksidnim premazom slikarica uspijeva dobiti 3D efekt slike kojim se postiže određena futuristička zagonetnost platana.

Autorica predgovora Ana-Marija Koljanin zapisala je: „Kako su Natašine slike ujedno i zrcala, i prikazuju i odražavaju, užitak u slici može biti potpun; možda i cjelovit ili neizmjeran, no možda samo razlomljen ili glazirano mutan. Vidimo se, sami sebe, među biljkama; u zelenom, tirkiznom; u nijansama, tonovima, pretapanjima; staklima, zrcalima; u lišću, pred grmljem. Tu smo, a nismo sami. Tu su barem biljke oko nas.“

Fotografija: Juraj Vuglač za portal Urbanka

Osim poliptiha na izložbi je prikazano još šest djela koja prikazuju varijacije na teme lišća. Pojedina  platna Nataša dijagonalno dijeli tako da jedan dio ostavi bez epoksi premaza čime dodatno naglašava sjajni dio kompozicije povlačeći onaj matirani dio u drugi plan što daje finu dinamiku cjelokupnom djelu. Još jedna izložba koja djeluje iscjeljujuće na umornog gradskog čovjeka. Preporučujemo i nadamo se da će nas slikarica koja ne izlaže često što prije razveseliti novim izlaganjem.

Miro Glavurtić (1932.), Bog i psine, Galerija Forum, do 11. svibnja

Od 2014. kada ga je i upoznao, Feđa Gavrilović silno je želio organizirati izložbu umjetniku i književniku Miri Glavurtiću, jednom od začetnika beogradske skupine nadrealista Medijale. Napokon mu se želja ostvarila i u Galeriji Forum čiji je voditelj postavio je izložbu Bog i psine kojom se većina mlađe zagrebačke publike prvi put susreće s ovim osebujnim umjetnikom. U radijskom razgovoru za emisiju Bokobran koju uređuje i vodi Nevenka Šarčević naglasio je važnost poznavanja djela ovog svestranog umjetnika pojašnjavajući da „on možda nije toliko poznat u Hrvatskoj, ali kao jedan od osnivača najvažnije srpske umjetničke grupe 20. stoljeća, kao umjetnik koji živi i radi u Zagrebu od 1993. u kojem je osnovao i izdavačku kuću Sion – svakako zaslužuje našu pažnju“. Upečatljivi naziv izložbe spaja Glavurtićev izraženi katolicizam (rođen je i odgojen katolički u Kotoru) i naslov njegovog romana Psine o Kotoru koji je objavljen 1982. u Beogradu u kojem se Kotor prikazuje kao dechiricovski grad.

Fotografija: Galerija Forum

Odabir djela obuhvaća široki vremenski raspon: od pedesetih godina do devedesetih godina prikazano je 14 djela u različitim tehnikama: tuš na papiru, ulje na lesonitu, jajčana tempera na platnu. Najveća je pažnja usmjerena na djela nastala krajem pedesetih i početkom šezdesetih jer je to period najplodnijih godina Medijale. Djela obiluju organskim bujanjem, citatima iz povijesti, stvarnosti koja je kombinacija sna i noćne more, svakodnevnog života koji se neobično nadovezuje na snovite prizore u kojima žive čudnovata bića iz mitologije i znanstveno-fantastičnih filmova.

Brojni citati prate izložbu čineći je posebno slojevitom i izvrsno kontekstualiziranom: citati iz romana Psine, knjige Satana (publicistička knjiga koja analizira sva pojavljivanja sotone u povijesti) kao citati Mirka Kovača koji je načinio njegov literarni portret.

„Glavurtićevo stvaralaštvo karakterizira napetost između precizne i disciplinirane linije njegova crteža i neobičnih likova, objekata i prostora koje stvara. To su slike bogate imaginacije s referencijama na povijest umjetnosti, kao i na geometriju, koja je ljudski pokušaj oponašanja kozmičkog (mističnog) stvaranja… Miro Glavurtić je duboko očaran ljudima, svijetom i civilizacijom („Makar i u dekadentnom stadiju?“, pitao sam ga jednom aludirajući na dragog nam Spenglera – „U kojem god stadiju!“, odgovorio mi je). Čini mi se kako on poručuje da, ako ponekad ni u ljudima, ni u svijetu, ni u civilizaciji ne možemo pronaći ništa vrijedno poštovanja ili divljenja, to trebamo izmišljati, upisivati u njih i konstruirati. Jer, na koncu, mi samo smo ti ljudi, taj svijet i ta civilizacija.“ Iz predgovora Feđe Gavrilovića

Nakon prošlogodišnje izložbe Stevana Luketića, Gavrilović nas je Glavurtićem još jednom ugodno iznenadio izvlačeći na površinu gotovo zaboravljene velikane našega doba.

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/arteistov-izbor-tri-izlozbe-za-superjunake-i-kontemplaciju/feed/ 0
“Napravi rez i prihvati da se trebaš baviti umjetnošću” – najbolja rečenica koju je Zoran Šimunović mogao čuti https://arteist.hr/slikara-zorana-simunovica-otkrili-amerikanci-a-onda-i-mi/ https://arteist.hr/slikara-zorana-simunovica-otkrili-amerikanci-a-onda-i-mi/#respond Wed, 10 Apr 2019 22:53:41 +0000 https://arteist.hr/?p=19468 Ovaj smo portret umjetnika objavili potaknuti interesom američkog časopisa Regard Magazine za domaćeg slikara Zorana Šimunovića.]]>

Njegova obitelj uspješno se bavi poljoprivredom pa nije neobično što se u mladim danima počeo tražiti na Agronomskom fakultetu. Međutim, nije prošlo dugo vremena da Zoran Šimunović i njegova familija shvate i prihvate da se dijete treba baviti umjetnošću. Njegova supruga Ivana pomogla mu je kako sam kaže “napraviti rez i prihvatiti da se treba baviti umjetnošću” jer je to jedino što je zaista htio i u čemu je bio dobar.

Danas znamo da je Zoranova odluka bila najbolja koju je mogao donijeti. Prije nekoliko dana u popularnom američkom Regard Magazine izašao je prilog “Croatia full of life” u kojem su predstavljeni hrvatski ambasadori s naglaskom na dizajnere, glumce i jednog jedinog umjetnika – Zorana Šimunovića iz Osijeka.

Detalj fotografije iz Ragard Magazine. Fotograf: Dimitry Loiseau

Nakon što je završio Akademiju likovnih umjetnosti zaposlio se u nagrađivanom Gradskom muzeju Vukovar kao kustos likovnih zbirki. To mu je otvorilo nove vidike i poglede na umjetnost pa se drugačije počeo postavljati i prema svom radu, ali i prema umjetnosti općenito. Shvatio je između ostalog ono što mnogima ne pođe za rukom: svoj rad treba cijeniti i pristupati što profesionalnije njegovoj prezentaciji. Cijena njegovih radova dosegla je 30 000 kn.

“Počeo sam s dosta nižim cijenama. Nakon dugogodišnjeg rada i mnogih izložaba podizao sam lagano cijenu jer su postojali kupci koju su radove kupovali po cijenama koje sam postavljao. Vodim se time da moram biti prisutan na sceni i imati kupce za cijenu koju odredim. Kakva mi korist ako procijenim da moj rad vrijedi 50 000 eura, ako mi ga nitko neće kupiti za te novce?”

Izlaže po cijeloj Hrvatskoj, od Dubrovnika, Biograda na Moru, Istre, Zagreba, Čakovca do rodne Slavonije. Ove godine ima i samostalnu izložbu u Grazu. “Sve skupa ove godine ću odraditi šest izložbi. Dosta je to, možda i malo previše jer se neke vremenski skoro poklapaju pa moram jako puno slikati da izložbe ne bi bile “siromašne”. U međuvremenu se dogodi i da se najave neki privatni kolekcionari ili ljubitelji umjetnina pa morate imati u ateljeu barem tri slike koje ćete ljudima pokazati i ponuditi. Uz posao u muzeju to znači raditi zaista po cijele dane, a nekad se odradi i noćna smjena. Tu je i ovaj menadžerski dio posla koji odrađujem sam: dogovaranje i organizacija izložaba, rad na medijskoj promociji… Ali ja se želim baviti slikarstvom tako da mi ono bude primarni izvor zarade i da mu se mogu posve posvetiti pa mi za sada takav ritam još ne predstavlja nesavladivi teret. Premda je nekad vraški teško sve izbalansirati, takav ozbiljan i temeljit pristup se do sada pokazao uspješnim te mi otvorio mnoga vrata prema svijetu. Na koncu, u procesu slikanja morate konstantno biti budni i promišljati o svakom sljedećem potezu kista. U mom slučaju slikanje zahtjeva jako puno promišljanja tako da je svaka slika naslikana u mislima prije nego što je naslikana na platnu. Eto još jednog razloga za više rada, a manje spavanja”.

Fotografija: Dražen Benčević

Posljednji ciklus koji je zagrebačka publika mogla vidjeti u Galeriji Vladimir Filakovac od 11. ožujka do 4. travnja ove godine nastavak je njegove serije “Hommage prostoru” koju je prvi put pokazao u Biogradu na Moru u ljeto 2018. Njegove izložbe nikad ne prikazuju ista djela. “Slike se prodaju pa uvijek slikam nove jer mi se čini fer i prema publici pokazati im svoje najnovije radove, a ne reciklirati stare posuđujući ih od vlasnika. Stvaram ono što vidim i ne mogu negirati niti se oglušiti na prostor koji me okružuje. U konačnici on me na neki način i definira. Trenutačno mi je najveća inspiracija moj dom koji se “preselio” na moja kvadratna platna veličine 1,50 x 1,50 m.

Svakidašnji dekorativni i uporabni predmeti poziraju mi u dekonstruiranju prostora i tako nastaje moj likovni svemir. Svaki kutak mog umjetničkog djela je personaliziran i nosi neku oznaku koja odaje uspomene i pasioniranost domom. Mi u Hrvatskoj smo jako vezani za dom pa mi se ne čini ništa neobično to koliko me moja “četiri zida” inspiriraju. Naizgled nevažne figurice i igračke, biljke i voće postaju važni jer su na platnima zabilježeni kao artefakti moga postajanja. Moj dom prepun je detalja, sitnica i da – žutih plastičnih patkica koje su igračke našeg psa, a za koje me ljudi često znaju pitati zašto ih slikam. Valjda privlače najviše pozornost.”

Detalj Zoranovog platna iz ciklusa “hommage prostoru”

Ovaj mladi umjetnik pasioniran između ostalog i tetovažama, priču o svom radu na sebi zaokružio je upisom na doktorski studij koji će mu sigurno dati legitimitet da se okuša i u nekim drugim vidovima kulturno-umjetničkog djelovanja. Do tad ga pratite na društvenim mrežama:

Instagram: zsimunovic6
Facebook: Zoran Šimunović
Web: zoransimunovic.com
Email. simunovic.zoran@gmail.com

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/slikara-zorana-simunovica-otkrili-amerikanci-a-onda-i-mi/feed/ 0
Ideje za avangardni poklon – navratite u Crveni peristil https://arteist.hr/otvoren-novi-antikvarijat-crveni-peristil/ https://arteist.hr/otvoren-novi-antikvarijat-crveni-peristil/#respond Sun, 23 Dec 2018 18:20:21 +0000 https://arteist.hr/?p=18879 Ime antikvarijata je hommage nedavno preminulom umjetniku i Spajićevom prijatelju Vladimiru Dodigu Trokutu i njegovom sudjelovanju u akciji Crveni peristil.]]>

Galerija 3,14 u Martićevoj ulici dugo je vremena bila sastajalište umjetnika, arhitekata i povjesničara umjetnosti, a to je i danas. Vlasnik galerije, Branko Spajić, zaljubljenik je u avangardnu umjetnost (u kojoj se i sam okušao performansom u studentskom domu početkom 1980-ih, kojim je anticipirao razgolićenog Tomislava Gotovca u akciji Zagreb, volim te iz 1981.). Prikupio je kroz svoj život zavidan broj raritetnih izdanja, pozivnica i plakata za različite izložbe. Zato mi je bilo posebno drago što je u sklopu svoje galerije otvorio antikvarijat Crveni Peristil, nastavak antikvarijata Crni patuljak koji je funkcionirao u sklopu iste Galerije donedavno.

Ime antikvarijata je hommage nedavno preminulom umjetniku i Spajićevom velikom prijatelju Vladimiru Dodigu Trokutu, te njegovom mitologiziranom sudjelovanju u akciji Crveni peristil, godine 1968. U posljednjem Trokutovom intervjuu koji je dao Nikoli Albanežeu, a možete ga pročitati u najnovijoj Konturi, ovaj se umjetnik obazreo na okolnosti nastanka diverzantske akcije farbanja splitskog Peristila u crvenu boju:

„U to doba dolazi do niza stvaranja pojedinih smjerova unutar umjetnosti koji u sebi imaju negaciju na umjetnost, ne-umjetnost itd. U našim uvjetima postoji nužnost nekakve unutarnje potvrde za različitosti. Jedan dio članova Crvenog peristila koji su mahom iznjedreni iz Škole primijenjene umjetnosti zahvaljujući profesoru Boži Jeliniću i njegovim radikalnim stavovima od 1953. godine kada on stvara vrlo zanimljive kolaže. Tada nije bila dostupnost literature kao danas i dio onih koji su stvarali tadašnju pedagošku akademiju u Splitu bili su previše konzervativni te uopće nisu shvaćali smjernice, a kamoli referentne podatke što je avangarda u krajnjem obliku jer na temelju nečeg što je konzervativno ne možete izgraditi nešto novo.

Drugi dio, oni koji su bili više antropološki anarhisti, buntovnici, oni su već imaju jednu oblikovnu svijest uz potporu Kaštelana, Šimića, Popovića, Ivšića i dr. Tu se iznjedrilo jedno krilo koje barata sa svim tim terminima i koje pokušava sudjelovati u promjeni kompletne scene ne samo umjetničke, već društvene jer su na određeni način ‘markuzevci’. Tu je bilo vidljivo da mora doći do potpunog razlaza. Popović je nagovarao da se napravi Peristil kao šahovnica s bijelim poljem. Narančasta boja bi bila prikladnija jer ona je simbol ljevice koja danas ne postoji.

Partijski vrh je strašno dobro kužio te stvari. Nas su propuštali jer smo im bili potrebni. Popović je bio etablirani anarhist koji je imao važne pozicije. Imao je svjetske veze od Bretona i drugih. Predložio je 50 kila pokvarene ljudske krvi. Malo je bilo ljudi koji su se htjeli pridružiti jer to je bio velik rizik. Kad se krv zapeče više se ne može oprati. Ono tradicionalno krilo koje nije baš čisto u glavi se zalagalo da se oboji s ne-pigmentom. Mi smo prigovarali da se pigment ipak može oprati. Nakon toga nastaje Šest stranica Crvenog Peristila, teksta koji je oblikovao Filip Roje.“

Duga ljetna podneva kod Spajića u Martićevoj i zimske gozbe čvarcima ponovno su mi se vratila u sjećanje kada sam ekspozituru antikvarijata Crveni peristil ugledao u Importane galeriji, na prvom katu, u sklopu Velike adventske knjižare Galleria. U tom malom dućanu zainteresirani posjetitelj može vidjeti brojne kuriozitete iz povijesti hrvatske umjetnosti – od konceptualni radova i slika, pa do rijetkih izdanja i kataloga, nerijetko potpisanih od autora.

Evo nekoliko bisera iz njegova bogatog inventara:
Josip Sever: Diktator. U odličnom stanju. Biblioteka Razlog – 25. Izdavač: Studentski centar sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Urednici: Milan Mirić i Ante Stamać.Oprema: Mihajlo Arsovski.Godina izdanja: 1969 Uvez: meki. Broj stranica 51. Format 13,5×19,5 cm

Mladen Stilinović: Govor, art book. Format: 10,7×7,5 cm

– Kartolina – Sanja Iveković. Uspješnu Novu Godinu želi Vam Sanja i Marta. 1 Perma-sharp, 2 Stainless steel. Sanja Iveković. Format: 18×10,5 cm

– Katalog izložbe Kristl, Picelj, Rašica i Srnec. 18.02.-04.03.1953. Dvorana društva Arhitekata Hrvatske. Vlado Kristl, Ivan Picelj, Božidar Rašica, Aleksandar Srnec. Tekst: Jure Kaštelan Godina izdanja: 1953. Uvez: meki Broj stranica: 12 Format: 17×12,5 cm.

Ivan Goran Kovačić 1. izdanje poezije na francuskom jeziku, 1948. godine. Grafiku je za potrebe Jame, izradio je Pablo Picasso. Urednik knjige je nadrealista Marko Ristić. Uvez: meki Broj stranica: 91 Format: 19×12 cm

– Plakat samostalne izložbe Marine Abramović (1974). Izdavač: Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb. Dizajn: Sanja Iveković. Godina izdanja: 1974. Format: 100×70 cm.

Mladen Stilinović: Eksploatacija mrtvih, 1985.

Dakle, ako želite upotpuniti svoju zbirku avangardne hrvatske umjetnosti s nezaobilaznim i rijetkim izdanjima i radovima, ili knjigama umjetnika i vrhunski dizajniranim plakatima za kultne izložbe i filmove, obavezno ovaj advent navratite u Importane galeriju i upustite se u istraživanje hrvatske moderne i postmoderne, kroz niz zanimljivih artefakata.

Feđa Gavrilović

]]>
https://arteist.hr/otvoren-novi-antikvarijat-crveni-peristil/feed/ 0
Beuys, Bachmann i Banksy na velikom platnu u KIC-u https://arteist.hr/arteria-tjedan-filma-o-umjetnicima/ https://arteist.hr/arteria-tjedan-filma-o-umjetnicima/#respond Thu, 06 Dec 2018 07:00:16 +0000 https://arteist.hr/?p=18774 Arteria - tjedan filma o umjetnicima otvara se u subotu, 8. prosinca u 19 sati projekcijom filma "Bergman - jedna godina, jedan život" (2018) koji je u konkurenciji za najbolji europski dokumentarac na predstojećim Europskim filmskim nagradama. ]]>

Kulturno informativni centar (KIC) od 8. do 12. prosinca 2018. organizira treće izdanje Arterie – tjedna filma o umjetnicima u sklopu kojeg će biti prikazano devet žanrovski eklektičnih filmskih ostvarenja koja problematiziraju život i opus umjetnika koji stvaraju u različitim medijima.

Treće izdanje Arterie donosi presjek aktualnih dokumentarnih, igranih i eksperimentalnih filmova o nekim od najvećih umjetničkih imena današnjice – gledat ćemo između ostalih nagrađivane filmske posvete ikoni 60-ih i bivšoj članici Velvet Undergrounda Nico, konceptualnom umjetniku i aktivistu Josephu Beuysu, najvećim poslijeratnim pjesnicima Ingeborg Bachmann i Paulu Celanu, skandinavskom majstoru istančane psihološke drame Ingmaru Bergmanu, te svjetski poznatom slikaru uličnih murala Banksyju. Filmovi će biti popraćeni predavanjima, razgovorima i predstavljanjima knjiga koji će pojedine karizmatične umjetničke figure upotrijebiti kao paradigmu i uvertiru u promišljanje nekih od ključnih problema suvremene umjetnosti.

Arteriu otvaramo u subotu, 8. prosinca u 19 sati projekcijom filma Bergman – jedna godina, jedan život (2018) koji je trenutačno u konkurenciji za najbolji europski dokumentarac na predstojećim Europskim filmskim nagradama. U obilježavanju stote godišnjice rođenja velikog autora, švedska redateljica Jane Magnusson uzima iznimno plodnu 1957. godinu kao polaznu točku za istraživanje Bergmana kao čovjeka, u svoj kompleksnosti njegove ličnosti. Nakon projekcije filmska kritičarka Višnja Vukašinović o magičnom Bergmanovu svijetu razgovarat će s filmologom i filozofom Marijanom Krivakom, te profesoricom skandinavske književnosti i filma Janicom Tomić.

U nedjelju, 9. prosinca na redu su dvije glazbene biografske drame – Amadeus i Nico, 1988. Nedavno preminulog Miloša Formana prisjećamo se projekcijom jednog od njegovih najuspješnijih filmova Amadeus koji je 1984. ovjenčan s čak osam Oscara, četiri Zlatna globusa i četiri BAFTA nagrade o rivalstvu skladatelja Wolfganga Amadeusa Mozarta i Antonija Salierija. Prikazujemo i dobitnika nagrade Horizonti na venecijanskoj Mostri – film ceste Nico, 1988 (2017) redateljice Susanne Nicchiarelli donosi drugu, manje poznatu stranu priče o ikoni 1960-ih, Christi Päffgen poznatijoj pod pseudonimom Nico. Približavajući se pedesetoj Nico kreće na novu europsku turneju i daleko je od glamuroznih šezdesetih kada je bila Warholova muza i slavna pjevačica kultnog benda The Velvet Underground. Melankolična i beskompromisna glazbenica bori se s ovisnošću i vlastitim demonima, te pokušava obnoviti odnos sa sinom nad kojim je odavno izgubila skrbništvo. Legendarnu teutonsku glazbenicu tumači Trine Dyrholm, danska pjevačica i omiljena glumica Susanne Bier i Thomasa Vinterberga, a nakon projekcije slijedi razgovor u kojem sudjeluju filmski kritičar Željko Luketić, glazbeni kritičar Juraj Šiftar, publicist i dizajner Dejan Kršić te filmologinja Tanja Vrvilo.

Treći dan Arterie (ponedjeljak, 10. prosinca) u znaku je street arta – donosimo provokativni doks Čovjek koji je ukrao Banksyja (2018) Marca Proserpija o kapitalizaciji ulične umjetnosti i kaleidoskopski dokumentarac Mur murs (1981) Agnès Varda. U svojem prepoznatljivom stilu francuska kinematografska veteranka snima ulične murale po osunčanim ulicama siromašnih predjela L. A. -a, a njezin Mur murs ujedno je i studija šarolikih urbanih migrantskih zajednica na prijelazu 70-ih u 80-e te esencijalni vodič kroz kalifornijsku uličnu umjetnost. Nakon projekcije kustosica i autorica fotomonografije Street/Art/Zagreb Anja Planinčić razgovarat će s Loncem i drugim predstavnicima domaće street art scene. Zatim slijedi projekcija filma Čovjek koji je ukrao Banksyja u kojem pratimo genezu i sudbinu Banksyjevih crteža u Gazi, te istovremeno otkrivamo tajne tržišta umjetninama ukradenih zidova diljem svijeta. Upoznajemo bodibildera i lokalnog vozača taksija Walida Zvijer koji je osmislio pravi poduzetnički plan – uzeti cijeli zid s crtežom i prodati ga onome tko ponudi najviše novaca.

U četvrti dan (utorak, 11. prosinca) krećemo uz filmsku poemu Odsanjani (2016) austrijske filmašice Ruth Beckermann koja je bazirana na dramatičnoj epistolarnoj razmjeni između Ingeborg Bachmann i Paula Celana.i prenosi snažnu atmosferu ljubavne priče prošlog stoljeća u suvremeni kontekst. Dvoje mladih glumaca – poznata pjevačica Anja Plaschg i Laurence Rupp, član Bečkog nacionalnog teatra – interpretiraju ljubavnu korespondenciju u tonskom studiju Bečkog radijskog centra. Veza između Bachmann i Celana postupno se uvlači u njihovu stvarnost. Film je imao svjetsku premijeru na Berlinaleu i osvojio je Grand Prix na inovativnom filmskom festivalu Diagonale u Grazu, te posebno priznanje na prestižnom dokumentarnom festivalu Cinéma du Réel. Nakon projekcije književna teoretičarka Marija Ott Franolić razgovarat će s profesorom germanistike Svjetlanom Lackom Vidulićem koji se posebno zanima za kulturnu povijest ljubavi.

Isti dan prisjećamo se još jednog pjesničkog para – Arthura Rimbauda i Paula Verlainea te prikazujemo jedan raritet – rijetko prikazivan diplomski film Ubojice: Film o Rimbaudu (1985) kultnog američkog nezavisnog filmaša Todda Haynesa u kojem glume sami Haynes te mlada Laura Linney. Sa 16 mm filmske vrpce gledat ćemo Haynesovu (re)imaginaciju burnog ljubavnog odnosa između dvojice francuskih simbolista koji je kulminirao dvogodišnjom zatvorskom kaznom za Verlainea kada je 1873. pokušao upucati deset godina mlađeg Rimbauda. U istom bloku gledat ćemo eksperimentalni kratkiš Samoglasnici (1975) Nikole Đurića u kojem svjedočimo prijenosu poezije u film a koji je inspiriran istoimenim Rimbaudovim sonetom.

Zanimljiv i šarolik umjetnički program zaključujemo u srijedu, 12. prosinca projekcijom hvaljenog dokumentarca Beuys (2017) u režiji Andresa Veiela o revolucionarnom njemačkom umjetniku Josephu Beuysu, a prije projekcije poslušajte predavanje jednog od pionira hrvatske konceptualne umjetnosti Vladimira Gudca u kojem ćemo problematizirati nasljeđe Beuysova umjetnička djelovanja i njegova poznata, no često neshvaćena gesla Svaki je čovjek umjetnik. 

Program realizira Kulturno informativni centar (KIC), a selektorica filmova i koordinatorica programa je Dina Pokrajac.

Ulaz na sve projekcije i događanja je besplatan!

RASPORED PROJEKCIJA

Subota, 8. 12.

19.00 h – Bergman – Jedna godina, jedan život, r. Jane Magnusson, 2018, Švedska/Norveška, 120’ + razgovor: Višnja Vukašinović, Marijan Krivak, Janica Tomić

Nedjelja, 9. 12.

17.00 h – Amadeus, r. Miloš Forman, 1984, SAD, 180′
20.00 h – Nico, 1988, r. Susanna Nicchiarelli, 2017, Italija/Belgija, 93′ + razgovor: Željko Luketić, Dejan Kršić, Juraj Šiftar, Tanja Vrvilo

Ponedjeljak, 10. 12.

19.00 h – Mur murs, r. Agnès Varda, 1981, Francuska/SAD; 85′ + razgovor: Anja Planinčić, Lonac i dr.
21.30 h – Čovjek koji je ukrao Banksyja, r. Marco Proserpio, 2018, Italija, 93′

Utorak, 11. 12.

19.00 h – Odsanjani, r. Ruth Beckermann, 2016, Austrija, 89’ + razgovor: Marija Ott Franolić i Svjetlan Lacko Vidulić
21.30 h –  Samoglasnici, r. Nikola Đurić, 1973, Jugoslavija, 13′ + Ubojice: Film o Rimbaudu, r. Todd Haynes, 1985, SAD, 43′ 

Srijeda, 12. 12.

20.30 h – predavanje: Vladimir Gudac

21.15 h – Beuys, r. Andres Veiel, 2017,  Njemačka, 107’

 

Kontakt osobe:

Dina Pokrajac

dinapokrajac@yahoo.com

+ 385 98 165 4612

 

Andrea Grgić

Andrea.grgic@kic.hr

+385 98 649 891

]]>
https://arteist.hr/arteria-tjedan-filma-o-umjetnicima/feed/ 0
Josip Biffel (1933. – 2018.): Ni vijest o njegovoj smrti nije odjeknula https://arteist.hr/josip-biffel-1933-2018/ https://arteist.hr/josip-biffel-1933-2018/#respond Thu, 18 Oct 2018 16:02:30 +0000 https://arteist.hr/?p=18652 Iako u našoj javnosti nedovoljno spominjan ili ignoriran, Josip Biffel (1933.-2018.) neizostavan je kada se razmatra suvremena sakralna likovna umjetnost.]]>

Na iznenađenje mnogih, ignoriran je Biffelov odlazak zbog čega je njegov likovni kolega i prijatelj otisnuo znakovitu poruku na crnom papiru koji je zalijepio na ulazu Akademije likovne umjetnosti na Ilici gdje je Biffel radio kao profesor. Uz to, taj se čovjek osobno popeo i postavio crnu zastavu ispred Akademije, budući da to nitko dotad nije učinio. Na fotografiji se vidi da je otrgnut sadržaj poruke koji “nekima” nije odgovarao. Na kraju, nije intencija pobuditi optuživačke rasprave (tko je odgovoran?), nego osvijestiti nepravednost ignorancije prema ovom itekako značajnom hrvatskom likovnom umjetniku i pedagogu kojega se dostojanstvenije trebamo sjećati.

Iako u našoj javnosti nedovoljno spominjan ili ignoriran, pa zbog toga mlađim generacijama nepoznat, Josip Zlatko Biffel (1933.-2018.) neizostavan je kada se razmatra suvremena sakralna likovna umjetnost Hrvatske, a posebno Bosne i Hercegovine gdje je najviše radio u franjevačkim crkvama. Već nasumičan uvid u sadržajan slikarski opus, navodi na pitanje zašto ovaj slikar i njegovo djelo imaju tako malo prostora u našim stručnim povijesno-umjetničkim prikazima? Doduše, onome tko se približio Biffelu upoznavši ga ponajprije kao čovjeka, dakle prijateljski, ne treba mnogo da dođe do odgovora. Skromnost i usmjerenost prema duhovnom, utjecali su na njegovu samozatajnost, te naročito javno-medijsku izdvojenost.

Tako sam i osobno doživjela ovog čovjeka poticajne intelektualne širine i duhovnih obzora.  Povod da mu se obratim za opsežniji razgovor nakon što smo vodili jedan kraći o temi njegova značajnog slikarskog angažmana u Rami na Šćitu, potaknut je nedavnom dodjelom godišnjih nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2017. godinu.

Biffel je tada dobio nagradu za područje likovne umjetnosti, za djela koja je ostvario u posljednjih pet godina: dva mozaika za crkvu u Vitezu u Bosni i Hercegovini, sedam vitraja za novoizgrađenu crkvu u Mičevcu u Turopolju te četrnaest slika koje prikazuju postaje Križnog puta u crkvi sv. Leopolda Mandića u Splitu. Priznanje HAZU-a odnosilo se ne samo na spomenute angažmane, nego za sveukupan, likovno-vrijedan stvaralački rad zbog čega je i ranije dobivao priznanja i nagrade.

“Smatrao je da se kistom i bojom mogu iskazati tajne života.” Ive Šimat Banov

O njegovu jedinstvenom pedagoškom pristupu na zagrebačkoj likovnoj akademiji na kojoj je radio od 1979. do 1993. godine govore njegovi studenti. Kad je riječ o cjelovitom povijesno-umjetničkom pregledu i valorizaciji Biffelova slikarskog opusa te izložbi retrospektivnog karaktera, valja na tome tek raditi. Ipak, on je „smatrao da se kistom i bojom mogu iskazati tajne života“, što je naslov nadahnutog teksta Ive Šimata Banova objavljenog u kolovozu u Jutarnjem listu povodom njegove smrti, a koji je o slikarstvu (nebiblijske tematike) Josipa Biffela već pisao opširnije u monografiji objavljenoj 1994. godine. Slavko Harni posvetio se pisanju o dijelu njegova opusa religioznog karaktera. Godine 2012. u Likovnom salonu „Vladimir Becić“ u Slavonskom Brodu, održana je izložba naslova Josip Biffel (slike 1967. – 2012.) kojom se također nastojalo donijeti retrospektivni pogled njegova slikarstva. Za katalog izložbe predgovor je napisao kustos Milan Bešlić.

Pojavno na Biffelovoj slici nadilazi fizičko iskustvo

Relevantan pogled na Biffelovo slikarstvo rasvijetlit će cjelovitija analiza i sintezni pregled njegova slikarskog opusa. Ono što se zamjećuje još od slika koje je stvarao na počecima slikarskog afirmiranja šezdesetih godina, jest da  koloristička svojstva prikazanih predmeta na slikama pridonose karakterističnom prevladavajućem raspoloženju slike: sjetnoj osamljenosti u pustoši prostora ispražnjenog ponajviše od čovjeku naviknutih elemenata prirodne stvarnosti, prostora koji je svemir u pojedincu, doživljaj svijeta koji slikar nosi u sebi. Istovremeno se njegovi prostori, ljudi i prikazani predmeti doimaju neodređenima, „bezimenim“ (S. Harni, Biffelov slikarski dnevnik), za koje je nalazio inspiraciju u životnom prostoru Trešnjevke gdje je odrastao (Ive Šimat-Banov).  Prevladavajući motivi njegovih slika su uz ljudsku figuru i kuća, ulica, most, toranj, voćnjak, čempresi, obale, lađe,….

Slikajući urbane i prirodne pejzaže prikazivao je ljudske likove koji su se doimali katkad kao lutke, katkad kao duhovi, a katkad stvarni do doživljaja njihove osamljenosti s kojom se poistovjećujemo. Tako se u Biffelovu dijelu slikarskog opusa koje je nastajalo iz vlastite unutarnje potrebe te nije bilo poticano narudžbama (onim pretežno sakralnog karaktera), prepoznaju odlike melankoličnog raspoloženja i zagonetnosti metafizičkog slikarstva. Biffelov slikarski izraz Šimat Banov (1994.) povezao je sa slikarstvom egzistencije, te je istaknuo kako nadrealistički karakter ovog slikarstva „ima marginalnu i gotovo sekundarnu važnost“. Željka Čorak ukazala je kako je utjecaj njegovih suvremenika Ivančića, Lesiaka, Stančića veći od utjecaja njegova profesora Đure Tiljka, te da je Biffelovo „stvaranje prostorā, ispitivanje njihovih dimenzija, rotiranje horizonata, komprimiranje ili rastezanje dubina osnovna crta njegove poetičnosti.“ Tonko Maroević je uočio da „… pozivanjem na materičnost pigmenta gradi i sasvim reljefne, haptički izazovne situacije. U njegovim najuspjelijim slikama dvodimenzionalnost faktičke površine i trodimenzionalnost modeliranih (moduliranih) oblika sklapaju neki novi sporazum, dogovorivši se o zajedništvu na račun geometrijskih konvencija i usuprot pukim optičkim zakonitostima.“

Karakteristike ovog slikarstva odražavat će se u drugom dijelu njegova opusa, onoga religioznog karaktera. Treba, naravno, imati na umu da je Biffel prolazio kroz različite slikarske faze i imao je različite pristupe različitim slikarskim narudžbama, ali ipak njegovo je sve slikarstvo obilježeno njegovim rukopisom koji je moguće sagledati tek temeljitim uvidom u cijeli njegov opus.

Biffelova Marija zaštitnica ramskog puka i brojni likovni angažmani u crkvama u BiH i Hrvatskoj

Biffel je došao u Ramu (Bosna i Hercegovina) 1968. godine tijekom obnove crkve na Šćitu koju je vodio tadašnji gvardijan i župnik, fra Eduard Žilić koji ga je i pozvao da ondje radi. Tada tridesetpetogodišnjak, na velikoj zidnoj slici u svetištu šćitske crkve  naslikao je temu Marija zaštitnica ramskog puka 1968. godine u keim tehnici (72 četvorna metra). To je Biffelovo slikarsko ostvarenje „kamen međaš“ za ramsku likovnu temu, ali je i jedno od kapitalnih djela suvremene umjetnosti religioznog karaktera Bosne Srebrene. Tim je djelom izrazio bitne elemente religioznog, kulturno-povijesnog identiteta Rame prikazavši uz franjevačke svece i puk, neizostavan u lokalnoj pučkoj pobožnosti Majku od Milosti (Gospin lik prema slici koja se danas štuje kao Gospa sinjska, a koja je odnesena pred Turcima iz Rame 1687. godine).

Tijekom boravka u Rami Biffel je fotografirao ramski vrletni krajolik i njegove ljude te se tako suživio s njime u turbulentnom vremenu drastične transformacije toga prostora na prirodnom i demografskom planu. Nakon ostvarenih još nekoliko angažmana u šćitskoj crkvi, u franjevačkoj Bosni Srebrenoj, Biffel je tijekom sedamdesetih godina bio najangažiraniji slikar radeći likovna djela u sedamnaest sakralnih prostora u različitim tehnikama (keim, freska, vitraj, mozaik, ulje na platnu). Kasnije, u osamdesetima,  po broju angažmana možda će Đuro Seder prednjačiti, ali će Biffel održavati kontinuitet ozbiljne suradnje s bosanskim franjevcima do kraja života. Radio je za crkve u Bučićima, Bugojnu, Busovači, Sivši, Tramošnici, Uskoplju, Varešu, Vijaci, … kao i na drugim mjestima, od kojih na nekima nije ih više moguće vidjeti, jer su uništeni u ratnim stradanjima (primjerice mozaik franjevačke crkve u Koraću kraj Bosanskog Broda naslova Svadba u Kani Galilejskoj).

Iako brojem manje, u Hrvatskoj je Biffel također imao slikarske narudžbe, već u prvim godinama nakon završenog studija. Godine 1961. naslikao je križni put za crkvu svetog Poliona u Vinkovcima, mozaik u svetištu Leopolda Mandića u Osijeku izradio je 1982. godine. Autor je monumentalnog mozaika Krista Svevladara s prikazom hrvatskih svetaca u svetištu franjevačke crkve u Makarskoj 1999. godine.

Otišao je tiho kako je i živio

Budući da vijest o njegovoj smrti nije primjereno popraćena u javnosti, reklo bi se da je otišao tiho i diskretno kao što je živio i stvarao, ne privlačeći pažnju na sebe. Volio je umjetnost, poštovao tradiciju i prepoznavao vrijednosti u suvremenoj likovnosti. Smatrao se poklonikom slikarstva, posebno je cijenio djela Iva Dulčića, za koja je rekao da su „veliki blagoslov ne samo za hrvatsku, nego za europsku umjetnost“. Nije plivao u lagodnosti samouvjerenosti koja bi ga distancirala od napora stvaralačkog traganja. Traganje mu je otvaralo pitanja na koja je djelima težio odgovoriti, a što mu je ponovno otvaralo mogućnosti novih pitanja.

Poseban odnos gajio je s franjevcima u BiH koji su bili ne samo njegovi naručitelji, nego su i pišući pratili njegov rad (naročito fra Vjeko Božo Jarak), te je s mnogima od njih prijateljevao.  Nimalo bez unutarnjih dilema uvažavao je želje i nastojanja svih naručitelja, ponekad do mjere pomicanja vlastitih granica poimanja rada, čemu vrijedi posvetiti pozornost u nekoj drugoj prilici. Vrlo je rijetko davao intervjue, gotovo se uklanjao javnosti.

Slikar Biffel nas je napustio. „Nitko, pa ni Bog ne želi i ne može zauzeti niti nadomjestiti prazninu onih kojih više nema“ (Bonhoeffer). Nama su ostala Biffelova djela. Stvarao ih je s posebnim odnosom prema „svetome“ kako je sam volio govoriti. Nije želio ulaziti u rasprave „o transcendentnom, pojmu koji pripada vokabularu filozofskih spekulacija“, ali je naglašavao da je, „osjećaj za sveto zaista značajan za nekoga tko se želi baviti ili se bavi sakralnim temama“. Možda se zato na tim slikama često nije ni potpisivao. Sveto ga je fasciniralo i činilo zatajnim, suzdržanim u potezu i boji, a čini se i u životu.

Nevenka Šarčević

Josip Zlatko Biffel rođen je 1933. godine, a umro 5. kolovoza 2018. u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1959. diplomiravši u klasi Đure Tiljka. Od 1960. godine izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavljivao je ilustracije (Zašto Murgoš plače, Milivoj Matošec, Naša djeca, Zagreb, 1967.; Cabri-tout-seul, Suzy Pasquet, Magnard, Pariz, 1968.) za koje je dobivao priznanja i nagrade (1984. godišnja nagrada za ilustraciju Ivana Brlić Mažuranić). Radio je u Školi za primijenjenu umjetnost od 1969. do 1979., potom od 1979. na Akademiji likovnih umjetnosti kao docent, a od 1986. kao redoviti profesor. Kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu radio je do 1993. godine. Radovi mu se nalaze u značajnim javnim i privatnim kolekcijama: Moderna galerija i Muzej suvremene umjetnosti te zbirka crteža Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, Gradski muzej Varaždin, Muzej u Vukovaru, Muzej suvremene umjetnosti Beograd, Zbirka Pavla Beljanskog u Novom Sadu, Hrvatski povijesni institut u Beču, Museo dell’Arte Moderna Vaticano, Istituto per Arte e Spiritualità – Brescia, Wallfahrtskapelle-Ebermannstadt, Gallery Rochester-New York, …

Ovaj tekst je ljubaznošću autorice objavljen na Arteistu nakon što je prvotno objavljen na stranici Prometej.ba.

 

]]>
https://arteist.hr/josip-biffel-1933-2018/feed/ 0
Splitski filmski festival – Zaboravljeni autori vizualnog identiteta koji se pamti https://arteist.hr/splitski-filmski-festival-kroz-plakate/ https://arteist.hr/splitski-filmski-festival-kroz-plakate/#respond Sun, 16 Sep 2018 16:53:29 +0000 https://arteist.hr/?p=18529 Splitski filmski festival najstariji je festival takve vrste u Hrvatskoj, koji je u dva desetljeća svog postojanja (i opstajanja) stekao reputaciju jednog od najvažnijih međunarodnih festivala. ]]>

S prvog je plakata Splitskog filmskog festivala (tada još Međunarodnog festivala novog filma) 1996. zurio par očiju. Krupni kadar direktnog pogleda je zasigurno izazivao nelagodu promatrača, što je autoru Gorkom Žuveli vjerojatno i bila namjera. Naime, prema psihoanalitičaru Jacques Lacanu onog trenutka kada subjekt shvati da ga/ju se može promatrati kao objekt ulazi u stanje tjeskobe jer gubi određeni stupanj autonomije. To je usko vezano za njegovu, doduše često osporavanu, teoriju stadija zrcala kada dijete pri susretu s ogledalom shvaća da ima vanjski izgled (pri čemu taj efekt može izazvati bilo koji predmet, ne samo zrcalo).

Dok u engleskom jeziku za pogled postoji niz izraza (view, glance, sight, gaze…), u hrvatskom se za sve te nijanse koristi samo jedna riječ. Tako pogled može biti upravljenost očiju na koga ili što; izraz očiju kao odraz duševnog stanja; način prosuđivanja; mjesto odakle se gleda; ono što se otkriva oku, prizor; način gledanja na što, mišljenje, shvaćanje, nazor, uvjerenje.

Ako pak govorimo o vizualnoj kulturi, onda je najčešći engleski ekvivalent koji označava pogled “gaze”. Riječ je o konceptu koji se najviše povezuje s Michelom Foucaultom i Lacanom koje je na teoriju filma primijenila Laura Mulvey. Ona je u eseju Vizualni užitak i narativni film 1975. primijenila Lacanovu teoriju pogleda (doduše pogrešno, kako neki autori poput Joan Copjec i Henry Krips tvrde) kako bi kroz feminističku prizmu analizirala jezik klasičnog narativnog filma (tzv. “male gaze”), tvrdeći da se “psihoanalitička teorija može primijeniti kao političko oružje, demonstrirajući kako je nesvjesno patrijarhalnog društva strukturiralo filmsku formu.” Prema njenom tumačenju „postoje tri pogleda u kinematografiji: pogled kamere, pogled publike i pogled protagonista…ova kompleksna interakcija pogleda je specifična za film.“

Bilo da se referirao na spomenute teorije ili ne, Žuvela je uspješno obrnuo konvencionalnu logiku kako su promatrači / prolaznici ti koji gledaju plakat i primaju informaciju. Umjesto toga, promatrači postaju promatrani. Činjenica da je riječ o očima splitskog fotoreportera Feđe Klarića koji je također uvijek iza, a ne ispred objektiva, promatrač / subjekt, a ne promatrani / objekt, potvrđuje Žuvelinu namjeru razbijanja vizualne konvencije. Oči su blago izdeformirane pa su umjesto uobičajenog oblika pravokutne čime se evocira ekran i / ili filmsko platno pa čak i zrcalo. Vizualno je plakat jednako “dinamičan”: osim manipulacije oblikom očiju, tanka crvena vertikala teksta reže crno-bijelu fotografiju na dva blago asimetrična dijela (jedan u sjeni, a drugi osvijetljen), čime se narušava i koncept simetrije kao ideala “skladne” kompozicije.

I sljedeće se godine Žuvela odlučio poigrati sličnim vizualnim i značenjskim elementima. Crno-bijela fotografija nagog muškog torza s vrlo sitnim horizontalnim tekstom na crvenoj pozadini potkopava uobičajene vizualne kodove na bar dvije razine. Torzo je bez glave i udova, dakle bez identiteta, simetrično i paralelno postavljen s površinom plakata, dakle pasivan. Time je autor dekonstruirao zapadnoeuropsku konvenciju prikazivanja muškarca kao aktivnog subjekta. Nadalje, umjesto pupka nas promatra ljudsko oko koje osim što je na “krivom” mjestu je i samo, bez svog para.

Neupitna je referenca na “omfalos” tj. pupak svijeta, koji, prema kanonima koji su nam poznati od Egipta do Dürera ili Leonarda da Vincija, nije samo geometrijsko središte čovjeka, već točka koja simbolički dijeli čovjeka na onaj njegov dio koji teži prema gore, prema nebu – gornji “apolonski” dio tijela, i na onaj koji je vezan uz zemlju i nagone – donji “pitonski” dio tijela. Uvođenjem nadrealnog elementa na oba plakata, Žuvela unosi element začudnosti i iznenađenja te se odmiče od iluzije objektivnosti fotografije kao dokumentarističkog medija, na tragu eseja Victora Burgina iz 1976. Umjetnost, zdrav razum i fotografija, prema kojem je “…manipulacija u samoj srži fotografije; fotografija ne bi mogla postojati bez nje.”

Gorki Žuvela, 1997.

Motiv oka i problematika pogleda se kasnije javlja na još nekoliko festivalskih plakata, unoseći i nove značenjske razine. Tako je Alem Ćurin 2001. plakat osmislio kao oko presječeno žiletom, što je dobro poslužilo kao metafora oštrine festivalske koncepcije, prekida s tradicionalnim poimanjem filma i umjetnosti.

Za razliku od gore spomenutih verzija gdje je oko direktno gledalo u promatrača, varijanta Duje Škaričića na plakatu 2012. prikazuje pogled uperen prema gore i u stranu, van prostora plakata koji ignorira promatrača. Te je godine festivalska koncepcija bila Resiste pa je izbor odlučnog i srditog pogleda bila prilično doslovna interpretacija. Ponovno je riječ o krupnom kadru pogleda koji ovdje jasno aludira na ideološku razinu značenja, subjekta otpora sistemu kao takvom, vizualno podcrtanom crvenim natpisom.

Godinu kasnije je s bijele, zrakoprazne pozadine plakata Joška Buljanovića u promatrača ponovno zurilo jedno oko s crvenom šarenicom, hibrid zloglasnog Hala iz Kubrickove Odiseje i Big Brothera. Tu je već riječ više o Foucaultovom panoptičkom pogledu nadzora i prikupljanja podataka. On je pisao o pogledu kako bi ilustrirao određenu dinamiku u odnosima moći i mehanizme discipliniranja (Disciplina i kazna, 1975.) kao što su nadzor i samoregulacija u zatvorima i školama kao aparatu moći. Tri glavna koncepta koje je uveo su panopticizam, moć / znanje i biomoć, a odnose se na to kako ljudi modificiraju svoje ponašanje kada vjeruju da su konstantno promatrani čak i kada ne vide direktno tko ili što ih gleda. Danas, živeći u društvu nadzora i nadzornih kamera (koje jedino mogu donekle opravdati titulu objektivnog bilježenja stvarnosti) u kojem je javni prostor nešto što izumire i nestaje, problematika pogleda i gledanja poprima potpuno druga značenja. Apsurdno, svaki pogled je ideološki, osim pogleda nadzorne kamere koja kirurški hladno i potpuno objektivno bilježi ono što je u njenom polju.

Alem Ćurin, 2001.

Konačno, obljetnički plakat 2016. godine je zapravo fotografija snimljena iz zraka, a iz ptičje perspektive se vide sitne ljudske figure (volontera koji oblikuju festivalski logo i slučajnih prolaznika) i njihove duge sjene na rasteru tehnobetonskih ploča splitske rive. Vizualno efektan kadar je zapravo ekvivalent tzv. božjem pogledu pa je, suprotno Žuvelinom preokretanju konvencije, moć ponovno vraćena promatraču u skladu s temom festivala „Samovažnost (blagoslov ili prokletstvo)“.

Kanon

Moderni plakat i filmska umjetnost su stasali otprilike u isto vrijeme, koncem 19. stoljeća i vjerojatno je riječ o jednoj od rijetkih umjetničkih simbioza koja se razvijala na obostranu korist i opstala sve do današnjeg vremena. Nezamisliva je povijest filma bez povijesti filmskog plakata, i obrnuto.

Iako prvi filmski plakat datira još iz 1895.(napravljen za braću Lumière), prvi plakat filmskog festivala je nastao nekoliko desetljeća kasnije, 1932. za prvi filmski festival u Veneciji. Bilo je to prije više od 80 godina, ali još je tada utemeljen kanon festivalskog plakata, na kojeg su se u manjoj ili većoj mjeri, na različite načine, referirali dizajneri do danas. Riječ je o dva vizualna elementa: filmske role i trake kao simbola filmske umjetnosti i simbola lokaliteta gdje se festival održava.

Splitska konceptualna umjetnica Neli Ružić pozabavila se upravo reinterpretacijom kanona na plakatu za 3. Splitski filmski festival. Horizontalni format uokviren crnim obrubom s bijelim slovima podsjeća na filmsku traku, a unutar okvira je ploha podijeljena omjerom sličnom zlatnom rezu na crno-bijelu fotografiju i crveno-narančastu praznu plohu poput kraja filmske i fotografske trake. Prvi put se javlja i grafičko rješenje festivalskog loga u motivu ribljeg repa. Prema riječima same autorice, polje njezinog umjetničkog djelovanja već je 20-ak godina utemeljeno na istraživanjima mehanizama osobnih i kolektivnih sjećanja, strategija zaborava, koncepata arhiva i dokumentacije. Stoga nije čudno što je na plakatu crno-bijela fotografija grupe žena u bazenu koja je evidentno pronađena u nekom osobnom ili fotografskom arhivu, čime povezuje sadašnjost suvremene fotografije i filma i prošlost tih medija.

Neli Ružić, 1998.

I plakat 2005. autora Duje Škaričića je vrlo slobodna varijacija kanona apstraktnijeg pristupa, gdje tamni vertikalni pravokutnik na svijetloj podlozi biva ispresijecan ravnim linijama što može podsjećati na kemijski tretiran film i/ili na motiv igre svjetlosti na površini mora.

Četiri godine nakon, ponovno su prepoznatljiva dva osnovna elementa: crni gornji i donji obrub te fotografija vestibula Dioklecijanove palače. Ipak novina je što filmsku rolu zamjenjuje digitalna kamera koja ne lebdi u zraku kako je često bivalo s filmskim rolama i vrpcama već ju drži snimatelj okrenut gledatelju leđima (u trenutku snimanja foršpana za festival). Tako se tema voajerizma kroz oko kamere / fotoaparata umnožava: pogled snimatelja s jedne, pogled slučajnog prolaznika koji je snimatelja snimio s leđa s druge, i gledatelja plakata s treće strane.

Citatnost

Još je jedna konvencija prisutna u dizajnu festivalskih plakata, a to je citiranje samih filmova i aproprijacija vizualno prepoznatljivih scena ili kadrova. Referiranje na povijest filma je, dakle, još jedan prokušan pristup.

Koliko je metoda i strategija citata postala važnim društveno-kulturnim fenomenom dokazao je John C.Welchman kada je 2001. posvetio tome čitavu knjigu Art After Appropriation. Osnovna počela su da živimo u kulturi posuđivanja i citatnosti što ima svoj povijesni kontinuitet od dadaizma, preko pop arta i postmoderne do danas. Takvim pristupom se redefinira problematika autorstva i odnosa originala i imitacije kao estetskih i filozofskih pitanja. “Avangardistički, neoavangardistički i post avangardistički citat ima ulogu začenjske provokacije i destrukcije tradicionalne i visokomodernističke organske cjelovitosti, likovne čistoće, reduktivnosti i intuitivne originalnosti na kojoj se temelji umjetničko djelo (Miško Šuvaković).”

U kontekstu SFF-a, prvi je za tom strategijom posegnuo Zlatan Dumanić 2000., što ne bi trebalo čuditi jer se u svom radu Dumanić redovito referira na avangardne umjetničke pokrete. Scenu u kojoj Rick sam igra šah i razgovara s oportunistom Ugarteom, uz dva zamračena dijaloška okvira, dopunjuje rečenicom “splitski serijski ubojica je B.R.” (umjesto originalnog teksta “cannot be rescinded not even questioned”), poigravajući se apsurdom medijske fascinacije smrću i njene spektakularizacije.

Citatnost i aproprijacija kao umjetnički čin je uvijek akt dekonstrukcije i institucionalne kritike što se savršeno uklapa u Dumanićev autorski pristup. On je na nekoliko razina unio preokret u festivalski plakat: zaštitnu crvenu boju fonta je zamijenio crnom, ali je crvenu boju koncentrirao u popartovskim crvenim ustima; tekst je u prostoru slike, a ne preko nje kako je uobičajeno čime je napravljen kompozicijski preokret. Konačno, prevođenjem filmske scene u statičnu fotografiju na kojoj je intervenirao navedenim metodama, sudara različite vizualne kodove.

Zlatan Dumanić, 2000.

Godinu nakon, Alem Ćurin reinterpretira scenu rezanja oka iz Andaluzijskog psa Luisa Bunuela. Bunuelov prvi film nastao je u suradnji sa slikarom Salvadorom Dalijem te je riječ o ekranizaciji njegovih snova, jednom od glavnih inspirativnih pokretača nadrealne umjetnosti. U izvorniku, kultna scena žene čije oko biva presječeno britvom je zarobljavala svojom suludom brutalnošću i grafičkim prikazom nasilja, što se značajno izgubilo u Ćurinovom „prijevodu“ oka presječenim žiletom na kojem piše Split 2001.

Splitski slikar Jadranko Runjić pak rekontekstuira još jednu kultnu scenu iz filmske povijesti: scenu rakete koja se zabija u mjesečevo oko iz filma „Put na mjesec“ iz 1902., tako da se raketa zabija u oko peristilske sfinge.

Konačno, na plakatu za 2017. godinu je jedan od najcitiranijih prizora zapadne umjetnosti uopće – Michelangelovo „Stvaranje Adama“ sa stropa Sikstinske kapele. Najčešće se citira samo dio prizora, dodir ruku, budući da je time lakše upisati nova značenja, kao što pokazuje i vjerojatno najpoznatiji primjer u filmskoj plakatnoj povijesti, John Alvinov plakat za film „E.T.“ (1982.). U ovom slučaju, isti motiv interpretira temu festivala „(Okrutna) stvarnost – Virtualna (stvarnost)“: tople, zemljane tonove originalne slikarske game zamijenili su hladni, plavičasti tonovi koji pojačavaju dojam pasivnosti i beživotnosti lijeve, ljudske ruke. U ovom slučaju, prije će biti riječ o gašenju životne energije, nego obrnuto.

Freestyle

Preostalo je još nekoliko plakata koji su definirali vizualni identitet festivala, ali na načine koji se ne uklapaju u već navedene kategorije. 1999. Vinko Pelicarić sudara različite značenjske i vizualne kodove: vrlo klasičan motiv grupe konjanika (koji može biti preuzet iz klasičnog vesterna, ali zbog zamućenosti su poluapstrahirani) kombinira s fontom i idejom računalne grafike, što je u skladu s dizajnerskim trendovima kraja devedesetih kada su se tek otkrivale računalne mogućnosti u dizajnu.

Maroje Mrduljaš je u publikaciji Dizajn i nezavisna kultura taj fenomen ovako definirao:

Sam fenomen “nezavisne kulture” dekonstruira granice između “visoke” i “popularne” kulture, između umjetničkog rada i raznih oblika aktivističkog djelovanja. Iz toga razloga, dizajn za “nezavisnu kulturnu scenu” usmjerava se upravo prema crossover koncepcijama koje kombiniraju različite izvore i estetike i gdje se raspoznaju raznoliki estetski, ali i kulturni afiniteti dizajnera… protagonisti “naprednog dizajna” za nezavisnu kulturnu scenu često se referiraju na estetike koje se javljaju u različitim područjima suvremene kulture, naročito na dizajn vezan za pop-glazbu prema kojoj su osjećali i osobni afinitet.

Boris Ljubičić, jedan od medijski najeksponiranijih hrvatskih grafičkih dizajnera je superponirajući dvije fotografije ukazao na osnovnu razliku između filma i fotografije, a to je pokret. Naime, filmsko značenje proizlazi iz kombinacija slika i to na način da dvije susjedne slike kreiraju treće značenje. Sličnom problematikom se pozabavio i Peter Bilak 2003. gdje su četiri fotografije lokalne plaže s “nasukanim” plišanim medvjedićem zapravo četiri faze vala. Iako fotografije, činjenica da je riječ o linearnom slijedu događaja podsjeća da je i film zapravo niz pokretnih slika, a time se unosi dinamika pa čak i priča s uvodom, zapletom, raspletom i krajem. Iako inače dizajner tipografije, Bilak nije autor vrlo grafički efektnog fonta na plakatu, a stavljajući tekst unutar imaginarnog pravokutnika koji ne korespondira s vizualnim elementom stječe se vizualni dojam plakata u plakatu.

Jadranko Runjić 2004. se poigrao još jednim tipičnim simbolom filma, redateljskom stolicom koju je kao u nekom horor ili akcijskom filmu zapalio, što može biti još jedan pristup rušenja ideje autorstva i autentičnosti.

Duje Škaričić nas 2007.i 2008. ilustratitivnim pristupom vraća počecima filmskih plakata, a 2010. Mia Perčić Lukačević se poigrala arhivskom fotografijom i festivalskim logom koji, ovisno o mjestu gdje se nalazi, mijenja značenje. Tako riblji rep postaje brkovima i leptirskim krilima, što je zanimljiva referenca na odnos simbola i njihovih značenja kao društveno i kontekstom uvjetovanima.

Goran Čače, 2011.

Kolektivni autor vs. autor

Do 2011. autori plakata su imali gotovo potpuno slobodne ruke u osmišljavanju vizualnog aspekta festivala, ali nakon toga plakati postaju grafičko-vizualne interpretacije festivalskog tima pa je evidentan zaokret prema plakatu kao presliku festivalske teme.

Doduše, već je 2009. plakat sadržavao fotografiju nepoznatog autora skinutu s interneta čime se festivalski tim i grafičkim rješenjima okreće promjenama u stvaranju kulture putem suradnje, participacije i samoorganizacije. Glavni pokretač tog trenda je svakako sveprisutna digitalizacija i umrežavanje društva putem interneta i novih medija, na tragu misli: “Sve što nam treba je grupa sudionika koji rade što žele i ta raznolikost producira kulturu” (Christov-Bakargiev).

Tako je 2011. Goran Čače uobličio problematiku kredita u švicarskim francima koji su na rub egzistencije doveli mnoge hrvatske građane/ke, Joško Buljanović je pomogao realizaciji tema “Odgovornost, optimizam, tolerancija” 2013. te “Nadzor i kako ga izbjeći” 2014., a Ivan Dilberović je po naputku i ideji festivalskog tima uobličio temu “Svjetlosti”.

Anita Kojundžić Smolčić

Popratni tekst uz izložbu “Plakati Splitskog filmskog festivala 1996. – 2018.” održanu u Salonu Galić u Splitu od 10. 9. do 16. 9. 2018. u cijelosti je objavljen na Arteistu uz odobrenje autorice.

]]>
https://arteist.hr/splitski-filmski-festival-kroz-plakate/feed/ 0