Street Art – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 25 Apr 2019 14:22:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 FOTOPRIČA: Zidovi bezimenih diletanata https://arteist.hr/zagrebacki-grafiti/ https://arteist.hr/zagrebacki-grafiti/#respond Thu, 14 Feb 2019 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19134 Britkog jezika i koncizne forme, grafiti mogu biti moćan kanal koji se nerijetko bavi osobnim krizama i iskrenim emocijama. ]]>

Društveno se djelovanje neovisno o pozivu i obrazovanju rađa iz puke želje da ispravimo što vidimo ili samo pošaljemo svoju poruku. Iskomuniciramo ono što nemamo priliku ili nitko do sada nije. Kad želiš nešto reći, a nisi rječit/a i ne znaš slikati ni pjevati, možeš napisati grafit. Kome i gdje?

Grafiti niču posvuda i za svakoga. Ljudi to rade jer žele i ne traže ništa zauzvrat, osim da ih pustite da to rade i dalje. Dostupni su dok ih netko ne ukloni ili dok ne izblijede zbog vremenskih uvjeta. I što ih se više zabranjuje bit će bolji – jer možda baš zbog toga što su zabranjeni – postoje.

Zadranin Jure Zubčić ispravio je tako u prolazu grafit na zgradi Mjesnog odbora. O tome je izvijestio javnost na svojem Facebooku.

Nekoliko dana nakon toga oba grafita su prebojana, a Jure je obavio informativni razgovor s temeljnom policijom zbog izazvane medijske pažnje. No nakon mjesec dana potražila ga je i krim policija koja je zadobila anonimnu kaznenu prijavu protiv Jure zbog uništavanja javne imovine i dovođenja u zabludu da su pripadnici hrvatskog naroda ksenofobični.

Nakon toga Jure je na svojem Facebooku objavio da moli anonimnog prijavitelja da se javi –  jer je njegovo djelo javno. Bez odgovora dosad.

Aktivist Jure osjeća unutarnji poriv da djeluje i želi se boriti za društvo u kojem ima pravo reći što misli. Kaže da smo nekoć živjeli u totalitarnom sistemu, a danas smo stvorili prividnu slobodu govora u kojoj se više nego ikad bojimo što ćemo reći. Dodaje da smo nažalost kao društvo od starog i novog sistema ”prihvatili” samo najgore, nismo naslijedili kolektivnu svijest za opće dobro, a ni razvili zdravu individualnu odgovornost. Dvostruko ništa. Na kraju, svjestan da živi u društvu kompletno okrenutih vrijednosti, zaključuje: ”Tragedija je da je to što sam napravio –  uopće vijest!”.

U Zagrebu, iza MSU-a, isti grafit je također ispravljen iz UBI SRBINA u LJUBI SRBINA.

Izgleda da je bolje da pucamo i ubijamo jedni druge nego da stvaramo. Društvo koje potiče svoje pripadnike (od čijeg rada i zarade i samo živi) na kreativno izražavanje, učenje, transformaciju i istraživanje za nas je još uvijek samo utopija.


Tko god je mislio da će u kapitalizmu (ili onome što mi danas tu imamo kao produkt bajke o kapitalizmu na Balkanu) omastiti brk, previdio je nekoliko nužnih koraka pri uspostavljanju istog. Ljudi su nekim čudom postali slobodniji, žele živjeti kako im se sviđa, a ne kako piše u religijskom priručniku. Pa je tako trkač u kapitalističkoj utrci lakomo zatvorio oči nad slobodama govora, izričaja i toleranciji kao osnovi njegove vrle ideje novog društva. I u svom jadu što mu društvo ”ne uspijeva” kako je isplanirao sad još i jadnim pederima hoće zabraniti da žive kako žele. Što te briga tko s kim spolno opći, zbog čega i u koji otvor? Ali, kad si u naletu bijesa jer ti je alegorija kapitalizma popucala po šavovima, najlakše se istresati na najbliže koji strše.

(Ne idu visoke štikle uz najniži nivo inteligencije). Priča o apsurdu društva (na talijanskom se jako lijepo kaže stucco e pittura fa bella figura – slobodnim prijevodom štukatura i boja čine prekrasnu figuru) stvorenog djelovanjem PR službi i umjetnim stvarnostima društvenih mreža koje zarađuju prodavanjem nepostojećeg. Masovno uljepšavanje i glancanje dozlogrdio nam je. Sve je to lijepo na visokoj štikli, no u izobilju blještavila ponestade nam intelektualne hrane.


Postani otac kad si spreman za to. Kad ćeš postati kći ne možeš puno birati, ali ćeš se morati pomiriti sa situacijom. Edukativan priziv savjesti i još jedna lekcija iz škole života sa zagrebačkih ulica.

Nije moglo proći bez pornografije. Pratimo trendove. Poezija i matematika oduvijek su bile povezane. Metafizika. Pazi što radiš i kuda klataraš.

Pravo je retoričko pitanje upućeno onima kojima grafiti žuljaju oči. Navijačko-stadionski. Ponekad nam je i drago da je društvo tako apsurdno pa barem imamo genijalne grafite koji nam u trenutku promijene tok misli.

Kad ih nametnuta autocenzura ubode gdje su najslabiji ili ih ljube ostavi, oni od svojih novaca kupe sprej. Svojim djelovanjem ne žele ništa zaraditi. Osim par prijava i novčanih kazni, ako se baš nisu dobro zakukuljili ili su bjesomučno tvrdoglavi.

Kratki natpisi postaju antologija prostora i vremena u kojem se nalaze i snažna su slika svakodnevice. Predstavljaju moćan kanal djelovanja običnih ljudi koji pogođeni nepravdom pršte od gnjeva. Britkog jezika i koncizne forme, grafiti govore o situacijama (i pogledima na situacije) koje se neće lako naći u medijima glavne struje. Znaju se baviti i osobnim krizama ili nas inspiriraju iskrenim emocijama. Potkradu se tu psovke i teške uvrede, nedopustive u službenom govoru i pismu, često neprihvatljivog sadržaja kako se navodi u nekim policijskim izvješćima analize grafita. A ima i onih koji na društvenim mrežama skupe i nekoliko stotina komentara, nakon kojih ih i dalje nitko nije u stanju suvislo protumačiti.

Uz ovoliko inspiracije iz okoline poremećenih vrijednosti potpaljena osobnim dišpetom, diletantska umjetnost pisanja po javnoj i privatnoj imovini zasad neće i ne može umrijeti. Za one koji se žele detaljnije upoznati sa svijetom šarolikih natpisa za fasadama, profesor Stipe Botica sa skupinom studenata Filozofskog fakulteta izdao je već dva izdanja knjige Suvremeni hrvatski grafiti.

Epilog

Grafiti kao umjetnost nagrđivanja javne imovine iz poriva da se kaže istina, čine bitnu dimenziju kulturne baštine urbanih sredina i njihovih stanovnika. Nekoliko slojeva prešaranih površina postalo je dijelom fasada naše metropole, ali izgleda da ih prolaznici često ni ne primjećuju. Koliko lokalno stanovništvo uopće pridaje važnost natpisima po zgradama u svojoj svakodnevnoj strci, govori podatak istraživanja povezanih s razvojem turizma da su mnogi gosti Zagreba, generalno zadovoljni ponudom, naveli kao jedan od problema grada – zašarana pročelja zgrada grafitima. Izgleda da su naši grafiti zanimljiviji našim gostima, koji vjerojatno pismene poruke nerijetko ni ne razumiju zbog jezične barijere. Stoga su 2017. donesene Antigrafiterske mjere – Akcijski plan za sprječavanje vandalskog grafitiranja u gradu Zagrebu, čiji je cilj da svi građani prionu poslu, a ne da se kažnjavaju počinitelji. Plan je najviše usmjeren na edukaciju mladih ljudi i svih pripadnika zajednice, kako bi se spriječilo uništavanje, a počinitelje potaknulo da sami uklone štetu. Velik broj onih koji su dosad otkriveni pomoću nadzornih kamera pristali su sami ukloniti štetu.

Mladi zagrebački grafiter za šaranje po zidu dobio je osam mjeseci zatvora, no s još jednom kaznom sve mu je pretvoreno u 730 sati rada za opće dobro. Plus 1800 kuna štete za uništavanje pročelja novoobnovljene zgrade na Trešnjevci. Prema riječima djelatnika iz komunalnog poduzeća postupak uklanjanja grafita s pročelja zgrade košta od 3000 do 5000 kuna. Najučinkovitija mjera je premazivanje fasade antigrafiterskim premazom jer se s tako obrađene površine grafiti lako mogu skinuti vodom. U međuvremenu su se specijalizirale i tvrtke koje skidaju grafite s fasada, nešto poput anitigrafiterskog osiguravajućeg društva. Najčešće rade po principu ‘paušala’, redovito im se plaća određena svota antigrafiterske police osiguranja i kad se grafit pojavi – postoji sistem kako im se dojavljuje, zatim oni izlaze na teren i otklanjaju ga. No, u zadnje vrijeme, ni oni, iako profesionalci koji su ispekli svoj posao u inozemstvu, nemaju posla. Ljudi se, kako kažu, ne obaziru baš na to kao nekad i ne prijavljuju mlade vandale, izgleda imaju važnijeg posla.

Kazneni zakon tretira grafitiranje kao kazneno djelo oštećenja tuđe imovine i propisuje kazne zatvora do dvije godine (od 6 mjeseci do 5 godina, ovisno o ‘težini’ i ‘veličini’ štete). U Londonu je kazna od 75 engleskih funti i do 5000 engleskih funti za teška oštećenja. U Rimu i do 1000 eura. U Zagrebu također vrijedi i kazna od 1000 do 2000 kuna ako se grafiter uhvati na licu mjesta. Ponekad se stanari, neovisno o projektu i akcijama, sami organiziraju i postave sigurnosne kamere jer postoji i odluka o komunalnom redu koja propisuje da se pročelja zgrada moraju održavati urednima. U slučaju nepridržavanja, kazne su i do 10 000 kuna.

Miss Amrita

Foto: Zagrebački grafiti, Miss Amrita i redakcija

* Fotopriča je nastala u sklopu projekta Arteistove abecede medijske pismenosti i radionice Kultura u kvartu te uz potporu Grada Zagreba u okviru programa i projekta udruga iz područja udruga mladih ili udruga za mlade.

]]>
https://arteist.hr/zagrebacki-grafiti/feed/ 0
Jean-Michel Basquiat: Piktogramska pozadina otkriva složenu refleksiju ritma i buke života na Manhattanu https://arteist.hr/jean-michel-basquiat-barbican-pop-art/ https://arteist.hr/jean-michel-basquiat-barbican-pop-art/#respond Sat, 20 Jan 2018 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15236 Izložba ''Boom for Real'' u londonskome Barbicanu zasigurno će doprinijeti skidanju stigme i razgrnuti koprenu mitova s imena Jean-Michel Basquiat.]]>

Na spomen imena Jean-Michela Basquiata (New York, 1960. – 1988.) kolege povjesničari umjetnosti i umjetnici, domaći i strani, obično odmahuju rukom uz opasku kako je riječ o precijenjenom umjetniku, koji je slavu zaslužio ponajviše zbog meteorske kratkoće karijere i slavnih ljudi kojima je bio okružen, a ne radovima i talentom. I sama sam na njegovu izložbu, naslovljenu Boom for Real, u londonski centar Barbican otišla bez prevelikih očekivanja, ponukana dobrim kritikama i željom da konačno vidim cjelovito prikazani opus te američke zvijezde koja je djelovala osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Prva britanska retrospektiva u režiji Dietera Buchharta i Eleanor Nairne

Prva retrospektiva u Ujedinjenom Kraljevstvu ne bježi od zvjezdane aure koja je pratila Basquiatov život i djelo. Izložba koja se u četrnaest cjelina prostire na dva kata bez imalo sustezanja priziva karizmatičnu pojavu zauvijek mladog umjetnika koji na uvećanim fotografijama i u video zapisima razigrano pleše, tulumari ili pak razgovara sa svojim mentorom Andyjem Warholom. Pa ipak, pod kustoskom palicom Dietera Buchharta i Eleanor Nairne, usred te, ponekad i glasne scenografije, sasvim uvjerljivo progovara i danas relevantni i intrigantni likovni imaginarij autora, kojega je doista teško utrpati u pojedinačnu ladicu street arta, slikarstva, filma, hip-hopa, poezije, performansa i drugih medija izražavanja.

Lansiranje karijere – New York, Warhol i SAMO

Basquiata je ponajprije formirao New York, koji je koncem sedamdesetih, kada je još kao tinejdžer napustio dom, bio na rubu propasti i bankrota, potonuo pod valom kriminala i nasilja. Mladi su svoje nezadovoljstvo izražavali kroz hip-hop, punk i street art. Urbano tkivo postaje inspiracija i mjesto nastanka umjetnosti. Basquiat uspješno hvata uzlet toga nadirućega novog vala te se udružuje s prijateljem Alom Diazom u grafiterski duo pod imenom SAMO (izveden od izraza „same old shit“). Presudno je prijateljstvo s Andyjem Warholom koji ga je početkom osamdesetih godina uzeo pod svoje okrilje. Utjecaj je bio obostran jer  je upravo Basquiat potaknuo Warhola da se vrati slikarstvu, dok je on sam počeo koristiti njegovu tehniku svilotiska.

Izložbeni narativ nije opterećen strogo kronološkom logikom, nego je koncentriran na predočavanje najvažnijih tematskih i stilskih cjelina veoma raznorodnoga stvaralaštva. Tako je prva cjelina posvećena njujorškoj novovalnoj sceni, odnosno prijelomnoj izložbi New York/New wave priređenoj 1981. godine u P.S.1. Taj je događaj najavio smjenu generacija i prodiranje drugačije scene. Kustos Diego Gomez  tada je okupio stotinjak umjetnika, glazbenika i književnika, poput Warhola, Keitha Haringa, Marcie Resnick, Roberta Mapplethorpea, Nan Goldin, Davida Byrnea i Williama Borroughsa.

Jean-Michel Basquiat, koji je još izlagao pod svojim tadašnjim imenom SAMO, bio je jedini autor kojem je na izložbi pruženo istaknuto mjesto za slike. Tom je prigodom po prvi put okupljeno petnaest slika izloženih u P.S.1. Djela nastala u kombiniranoj tehnici refleksija su ritma nebodera i buke života na Manhattanu. Izložba je lansirala Basquitaovu uzlaznu karijeru, a on je vrlo vješto manevrirao medijskim prostorom i načinom svoje prezentacije.

Bebop kubističko pop-art strip evanđelje po Basquiatu

Londonska izložba svakako razgrće koprenu mitova, otkrivajući umjetničku genezu kao neobuzdanu strast aproprijacije. Stasavši izvan sistema umjetničkog obrazovanja Jean-Michel Basquiat je sam formirao mnogoslojni arhiv sazdan od književnih djela, stripova, pregleda povijesti umjetnosti, religijskih tekstova, likovnih monografija, filmova i ploča. Vođen profiliranim interesima Basquiat je sublimirao enciklopedijsko znanje u svoj specifični vizualni jezik. Iza naizgled simplificiranoga stila, sazdanoga na piktogramima, i kombiniranju slike i teksta, stoji kompleksni sistem proučavanja povijesti, sadašnjosti i vlastite prosudbe njihova značenja.

Ili riječima književnika Glenna O’Briena, napisanima nakon Basquiatove smrti 1988. godine: „Pojeo je svaku sliku, svaku riječ, svaki djelić podataka koji se pojavio pred njim i sve je to procesuirao u bebop kubističko pop-art strip evanđelje, koje je saželo cijelo preopterećenje pod kojim smo živjeli u nešto što je dobilo zapanjujući novi smisao.“

Podastiranjem dijelova osobnog arhiva, biblioteke i fonoteke, posjetitelj je prepušten vođenom i samostalnom dekodiranju referencijalnosti Basquiatovih kompozicija. Upravo sam se u tom procesu oslobodila sumnji u njegov opus.

Jedna od umjetnikovih glavnih fascinacija bilo je istraživanje mogućnosti identiteta. Vlastiti identiteta raščlanjivao je u temi autoportreta, a zanimljivo je njegovo poigravanje sa simbolikom i višeznačnošću imena kojega je prisvojio. Tako Aaron, ime ispisano na brojnim ranim slikama, označuje crnog igrača bejzbola Hanka Aarona. No ime također pripada crnom antiheroju u Shakespeareovu Titu Androniku, kao i Mojsijevu bratu u Starom Zavjetu, koji je Izraelce oslobodio od ropstva.

Izložba nepotrebno izbjegava progovoriti o Basquiatovoj ovisnosti. No bez obzira na taj i druge propuste, zasigurno će doprinijeti skidanju stigme precijenjenog umjetnika. Iako taj aspekt nije implicitno naznačen, izložba osim o samoj ličnosti vrlo rječito formira sliku o Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme Basquiatova djelovanja. Samim time, ona dovodi u pitanje, što su i naveli pojedini britanski mediji, ne samo „što bi bilo kad bilo“ da je afroamerički umjetnik poživio do danas, nego i kakva bi bila njegova recepcija i reakcija na državu koja tone u radikalni konzervatizam, isključivost i nekorektnost prema svim onim različitim društvenim skupinama kojima je i sam pripadao.

Barbara Vujanović

Izložba je ostvarena u suradnji s institucijom Schirn Kunsthalle Frankfurt. Tamo će biti postavljena od 16. veljače do 27. svibnja 2018., a do 28. siječnja može se još razgledati u Londonu.

 

]]>
https://arteist.hr/jean-michel-basquiat-barbican-pop-art/feed/ 0
Umjetnici slave “tijedan polu pismenosti” https://arteist.hr/tijedan-polu-pismenosti-u-omisu/ https://arteist.hr/tijedan-polu-pismenosti-u-omisu/#respond Wed, 25 Oct 2017 10:17:51 +0000 http://arteist.hr/?p=13168 Jesmo li manje pismeni ili više pismeni od naših predaka koji ne koriste emotikone, društvene mreže, digitalni prijenos informacija?]]>

“Post pismenost” je velikodušni eufemizam za radikalni pad poznavanja čak i elementarne razine funkcioniranja jezika kojemu ne svjedočimo samo u svakodnevnoj, razgovornoj komunikaciji nego i, poražavajuće, na visokoškolskim obrazovnim institucijama i javnoj televiziji. Oni koje pad pismenosti pogađa, daju si odušak na popularnoj stranici na Facebooku, čiji smo naziv posudili za ovaj tekst najave zanimljive izložbe “Post pismenost” koja se sutra otvara u Omišu. Posuđujemo i ovaj reprezentativni primjerak jezične nemuštosti, na koji možete odgovoriti u komentarima – naravno, samo uz uvijet daste stvarno bili dijelatnik megdonalsa!

Jesmo li manje pismeni ili više pismeni od naših predaka koji ne koriste emotikone, društvene mreže, digitalni prijenos informacija? Ovo pitanje je retoričko, dakako. Postavljaju ga organizatori izložbe koja će se 26. listopada otvoriti u omiškoj Galeriji AZ. Mjesto je znakovito: radi se o novoj galeriji u sklopu Glagoljaškog sjemeništa.

– Glagoljaško sjemenište bilo je centralno mjesto pismenosti i jezika ovog područja. U njemu se školuju glagoljaški svećenici od samog otvorenja 1750. godine pa do 1885., a sjemenište je značajno utjecalo na porast pismenosti puka jer su polaznici širili svoja znanja po selima. Osim toga, sjemenište je nedvojbeno zaslužno za čuvanje brojnih spisa, među ostalim prvog cjelovitog rukopisnog prijevoda Biblije s latinskoga na hrvatski jezik i Poljičkog statuta na ćirilici, kaže kustosica izložbe Julija Tomasović.

Ona je, u tandemu s Vicom Tomasovićem, na sudjelovanje pozvala deset likovnih i konceptualnih umjetnika čiji radovi slave (ili dekonstruiraju) intrigantnu temu nove pismenosti  i formata knjige koje su pod utjecajem digitalnog razvoja preobličile svoju iskonsku svrhu i oblik.

-Kroz radove u različitim medijima, od video instalacija do minijaturnih ilustracija umjetnici su problematizirali pismenost suvremenog čovjeka, nove komunikacijske mogućnosti  posredstvom tehnologije, digitalno urotništvo, vizualni jezik i vizualnu kulturu novih generacija, ističe Julija Tomasović.

Tako će Momčilo Golub, dobitnik brojnih nagrada 80-ih godina, od kojih je jedna iz  New Yorka (Equitable gallery), izložiti tri konceptualna objekta kojima u svom prepoznatljivom stilu tematizira fizički i duhovni prostor knjige. Trima knjigama bavi se i autorica Gloria Oreb, umjetnica i profesorica na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koja fotografijom, poezijom i crtežima u svoje knjige bilježi umjetničko istraživanje svijeta koji je okružuje. Na zaboravljeni format knjige, drevne pergamente, referira se rad uspješnog kipara mlađe generacije Luke Mimice koji u reinterpretaciji svojeg starijeg rada uspješno reagira na naslov izložbe.

Na izložbi sudjeluje i  Luka Duplančić, široj javnosti poznat kao autor oblikovanog omota TBF-a za koji je splitski bend dobio diskografsku nagradu Porin. Duplančić se predstavlja ilustracijama Regoča iz bajke Ivane Brlić Mažuranić.

– Od izuma pisma ilustracija je bila pratitelj teksta opisujući ono što piše,  a ujedno namijenjena onima koji ne umiju čitati zbog čega je bila i ostala liberalnija od tekstualnog iskaza, objašnjava Julija Tomasović odluku da u konceptu izložbe nađe mjesta i za “klasičnu” ilustraciju.

Luka Duplančić: Regoč i Kosjenka

Dino Bićanić, dobitnik nagrade 39. Splitskog salona predstavit će prostornu instalaciju inspiriranu njegovim hvarskim životnim uvjetima, Marija Ančić se u svojim u radovima koristi GIF animacijom, dok majstor stripa Miro Župa destabilizira samu definiciju stripa te na prepoznatljiv način demantira svaku njegovu logičku definiciju. U sklopu izložbe sudjelovat će strip-triptihom. Sudjeluju još i Vedran Perkov (koji je kao polazište svojeg rada koristio tekst Deklaracije o ljudskim pravima, kodiranu u vizualne smetnje), Tina VukasovićCarolyn Boyd Tomasović.

Momčilo Golub

Tema „Post pismenost“ ukazuje na mogućnost da će pismenost, kako je danas shvaćamo, biti zamijenjena novim komunikacijskim kanalima u kojima će tehnologija olakšati naše kognitivne napore da iščitamo znakove do te mjere da će ta pismenost ponovo pripadati samo rijetkima. Razvojem pametnih uređaja sve smo voljniji prepustiti strojevima da razmišljaju umjesto nas, da nam određuju dnevne rutine, pronalaze informacije, a korisničko iskustvo postaje sve jednostavnije, prirodnije i ugodnije.

– Umjetnički radovi predstavljeni na izložbi zasnovani su na principima metaforičkih vizualnih interpretacija različitih ideja i promišljanja, od motiva društvene participacije do poruka utemeljenih na eksperimentiranju u digitalnim medijima, zaključuje kustosica Julija Tomasović.

U nastavku je ulomak iz predgovora izložbe.

Sveopća žurba oblikovala je implozivno simboličko okruženje kompresiranih podataka koje se neprestano razvija kako bi što efikasnije postalo nadomjestak za verbalnu komunikaciju. Analiza suvremenog online diskursa pokazuje sve veću tendenciju niskog stupnja standardnojezičnih normi i sve češću primjenjivost razgovornih oblika, kao i akronima internetskog žargona (lol) kako bi se prilagodio potrebama brze komunikacije korisnika. Netspeak ima vrlo neformalnu tendenciju razvoja, on je metajezik društvenih mreža koji zanemaruje pravilnosti hrvatskog standardnog jezika u kojega se integrira sve više engleskih izraza jer je engleski postao novi lingua franca – jezik koji se sistematski koristi između dvoje sugovornika koji pričaju različitim jezicima. Sam engleski jezik ima tendenciju pojednostavljenja gramatike, čemu doprinosi popularna kultura koja je asimilirala verziju engleskog jezika stvorenog na društvenim mrežama, govora neopterećenog ikakvim pravilima. Pitanje je nastaje li taj jezik spontano ili je kreiran kako bi se stvorio jezik poput Orwellovog “novogovora” koji je bio pojednostavljena i limitirana verzija standardnog jezika u službi kontrole mišljenja. Ograničeni “novogovor” ograničava jezika i misli, koji su u koegzistencijskom odnosu, jer je nemoguće opisati misao ako ne postoje riječi kojima bi se misli opisale.

Maja Hrgović

]]>
https://arteist.hr/tijedan-polu-pismenosti-u-omisu/feed/ 0
Bukovac truli, ljušti i raspada se nad trbuhom Zagreba https://arteist.hr/bukovac-dolac/ https://arteist.hr/bukovac-dolac/#respond Tue, 11 Jul 2017 07:54:07 +0000 http://arteist.hr/?p=12787 Ulična umjetnost, ili u popularnijoj engleskoj inačici street art, dobiva sve više institucionalne pažnje. Svaki veći grad u posljednje vrijeme ima lokacije na kojima se posjetitelji mogu diviti različitim muralima. I Zagreb u tom smislu ima već zavidnu tradiciju: od zida u Branimirovoj, koji su u prošlosti oslikavali neki od najvećih hrvatskih umjetnika, a i […]]]>

Ulična umjetnost, ili u popularnijoj engleskoj inačici street art, dobiva sve više institucionalne pažnje. Svaki veći grad u posljednje vrijeme ima lokacije na kojima se posjetitelji mogu diviti različitim muralima. I Zagreb u tom smislu ima već zavidnu tradiciju: od zida u Branimirovoj, koji su u prošlosti oslikavali neki od najvećih hrvatskih umjetnika, a i danas funkcionira kao muzej ulične umjetnosti na otvorenom (s time da su trenutačno svi murali na njemu u stanju raspada, te žude za obnovom ili ponovnim osmišljavanjem, jer je i privremenost jedno od prihvaćenih obilježja ove vrste stvaralaštva), pa do niza novih, manje ili više inventivnih artikulacija u gradu.

Lonac – HeArtbeats

Ulična umjetnost izravno proizlazi iz komercijalno orijentiranog duha suvremenoga društva: ona se povodi filozofijom i estetikom marketinga. Bitno je biti bučan, fascinantan, šaren, privlačan te tako obratiti pažnju prolaznika na sebe. Uporište je estetike street arta čista kultura spektakla, bombardiranje očnog živca (da parafraziram Miroslava Šuteja) senzacijama koje upućuju na rukopis određenog umjetnika.

Najveći majstor takve samopromocije, Britanac Banksy, u lažnom dokumentarcu koji je sam režirao, Izlaz kroz gift shop, jasno daje do znanja da je itekako svjestan da prodaje senzacionalističku maglu površnoj publici željnoj stalno novih uzbuđenja.

Projekt francuskoga umjetnika Juliena de Casabiance na sličnom tragu putuje svijetom. Iz fundusa nekog muzeja on odabire sliku koja mu se najviše sviđa (dakle vrlo jednostavnim, možda i nepromišljenim kriterijem), te od nje čini veliki kolaž u javnom prostoru grada. Riječ je o isprintu djela na biorazgradivom papiru koji propada s vremenom ne ostavljajući oštećenja na podlozi. U Zagrebu je ušao u suradnju s Modernom galerijom odakle je odabrao sliku Vlaha Bukovca Moje gnijezdo iz 1897. čiju golemu reprodukciju od oko 15 četvornih metara postavlja na Dolac. Uz to, organizirane su i dječje radionice, gdje polaznici na dvadesetak mjesta u gradu izrađuju vlastite male kolaže svojih omiljenih slika iz Moderne galerije.

Deklarativni društveni angažman ove akcije jednostavan je: upoznati javnost s remek djelima u vlasništvu te iste javnosti, izvlačeći ih na ulicu i hiperdimenzionirajući ih poput jumbo plakata. Da je riječ o slikama iz privatnih zbirki u koje poneki vlasnici brane uvid, akcija bi imala i subverzivan karakter, međutim zmija subverzije istjerana je davno iz tržišnog rajskog vrta street arta.

Tu je neizbježno i pitanje prikladnosti napadno velike intervencije u staru gradsku jezgru. Slično pitanje, recimo, mnogi postavljaju gledajući golemoga plavetnog kita na platou Gradec ili morsku kornjaču ispod njega, koje je izradio francuski ulični umjetnik Étien. Iako se s pravom možemo pitati kakve veze oceanska fauna ima sa zagrebačkim Gornjim gradom, postoji i pitanje zbog čega nadležni dopuštaju višedesetljetno propadanje zgrade arhitekta Igora Emilia iz 1984., (nekadašnjih ureda MGC-a, odnosno Klovićevih dvora) koja je iznimno uspješna postmoderna interpolacija među povijesnu gradnju, sa zanimljivom oplatom Raoula Goldonija od mutnoga stakla?

Na street art intervencije u staroj gradskoj jezgri može se, zato, gledati kao na oživljavanje derutnih zgrada (koje bi u normalnim uvjetima trebale biti održavane), a jednako tako i kao na nepripadajuće vizualno zagađenje. Za koju ćemo se opciju odlučiti, ovisi o našim osobnim estetskim preferencijama. U svakom slučaju, Bukovčeva će obitelj sljedećih nekoliko godina nadgledati trbuh Zagreba, te se pritom ljuštiti, otpadati, guliti i trunuti, ne bi li možda pritom podsjetila nekog šetača na tog velikog slikara koji je oživio zagrebačku likovnu scenu krajem 19. stoljeća, ili ga čak potaknula da svrati u Modernu galeriju i upozna se pobliže s poviješću hrvatske umjetnosti.

Nažalost, nigdje nije naznačeno da se slika Moje gnijezdo, kao i ostala Bukovčeva kapitalna djela, nalazi u Modernoj galeriji, te ovaj mural ostaje samo reklama putujućem Francuzu. Takva promidžba djeluje agresivno i vizualno nametljivo, a i sama ideja prekadriravanja klasične slike jedne umjetnosti kako bi se uklopila u gabarite zabata kuće, te postavljanja tako iskomadane slike u javnost bez ikakve poveznice s okolinom i bez ikakva konteksta upitna je značenjski, dok je estetski dojam (uzmimo u obzir činjenicu da će ta slika truliti, odnosno biorazgrađivati se, nama pred očima) potpuno marginaliziran.

Ali sve je to show business, rekli bi marketinški magovi, čija je vlast na polju umjetnosti sve neupitnija.

Feđa Gavrilović

*Naslovnu fotografiju snimio je Goran Vranić.

 

]]>
https://arteist.hr/bukovac-dolac/feed/ 0
FOTO: Fantomski izrađivači okvira bacili se u akciju ukrašavanja uličnih znakova https://arteist.hr/fantomski-izradivaci-okvira-bacili-se-u-akciju-ukrasavanja-ulicnih-znakova/ https://arteist.hr/fantomski-izradivaci-okvira-bacili-se-u-akciju-ukrasavanja-ulicnih-znakova/#respond Tue, 27 Sep 2016 01:00:32 +0000 http://arteist.hr/?p=12013 Phantom FramerTim maskiranih uličnih umjetnika pod okriljem noći postavlja kičaste okvire za slike oko službenih znakova na ulicama Londona.]]> Phantom Framer

Tim maskiranih uličnih umjetnika pod okriljem noći postavlja kičaste okvire za slike oko službenih znakova na ulicama Londona. Svoje avanture pomno dokumentiraju, a potom ih objavljuju na Vineu, servisu za dijeljenje kratkih video isječaka.

Upravo ti video radovi prikazuju dvojicu zamaskiranih muškaraca koji oko službenih uličnih znakova postavljaju za tu prigodu posebno izrađene okvire koji su dosad viđeni po londonskim kvartovima Teddington i Richmond, a odnedavno i u južnom te centralnom dijelu grada.

“Okviri su neopjevani heroji umjetničkih galerija. Želimo skrenuti pozornost na umijeće izrade okvira i to činimo njihovim postavljanjem na stvari na kojima nije uobičajeno da su uokvirene, na mjesta na kojima je takva pojava neuobičajena, tako da ih ljudi lakše primijete. Iskreno, to je pokupilo mnogo više pozornosti nego smo očekivali”, kazali su nepoznati ulični umjetnici.

S obzirom da očigledno dobro obave domaću zadaću, što podrazumijeva prethodno mjerenje znaka i izradu okvira po mjeri, samo postavljanje okvira traje tek nekoliko minuta. U cijeloj priči postoji samo jedan problem – okviri su toliko dobro i kvalitetno napravljeni da su ih ljudi počeli krasti s mjesta na kojima su postavljeni.

Iako su noćni art vandali sa svojom akcijom krenuli prije godinu dana, kada su i privukli pažnju publike i medija, čini se kako su i danas aktivni i ne odustaju od svog nauma uljepšavanja dosadnih uličnih znakova.

 

MR

]]>
https://arteist.hr/fantomski-izradivaci-okvira-bacili-se-u-akciju-ukrasavanja-ulicnih-znakova/feed/ 0
Ovaj sistem ne priznaje ideju vjere u opće dobro https://arteist.hr/aleksandar-zograf-razgovor/ https://arteist.hr/aleksandar-zograf-razgovor/#respond Tue, 19 Apr 2016 07:07:07 +0000 http://arteist.hr/?p=11710 Aleksandar Zograf istinska je legenda stripa na Balkanu, koji od sredine osamdesetih godina održava visoku razinu i kvalitete i produktivnosti objavljujući u regiji i u inozemstvu. Pravim imenom Saša Rakezić, najpoznatiji i vjerojatno najomiljeniji stanovnik Pančeva, Zograf ovog tjedna gostuje u zagrebačkoj galeriji Greta, gdje u sklopu projekta Zidne novine Bacača sjenki predstavlja novi zanimljiv […]]]>

Aleksandar Zograf istinska je legenda stripa na Balkanu, koji od sredine osamdesetih godina održava visoku razinu i kvalitete i produktivnosti objavljujući u regiji i u inozemstvu.

Pravim imenom Saša Rakezić, najpoznatiji i vjerojatno najomiljeniji stanovnik Pančeva, Zograf ovog tjedna gostuje u zagrebačkoj galeriji Greta, gdje u sklopu projekta Zidne novine Bacača sjenki predstavlja novi zanimljiv ciklus radova, nadahnut domaćim sitcomom Bitange i princeze. Izložba se tako i zove: Bitange i princeze Aleksandra Zografa, a okuplja njegove strip-priče o sudbinama likova iz ove popularne humoristične serije, o Robiju, Ireni, Kazimiru, Teu, Luciji, Gazdi…

– Serija je djelovala uvjerljivo zato što je bila oslobođena pretencioznosti, dok je humor je bio pun popkulturnih referenci, univerzalan, usprkos tome što je bio smješten u realitet hrvatskog društva tog vremena. U usporedbi s Bitangama i princezama, skoro svi ostali televizijski proizvodi nastali u postjugoslavenskim prostorima djelovali su nekako kruto, provincijalno i bez trunčice smisla za ironiju, kamoli autoironiju, kaže Zograf koji je od autora serije Gorana Kulenovića „posudio“ likove za svoju viziju njihovih sudbina u projektu Bacača sjenki.

Autor kultnih knjiga Tušta i tma i Život pod sankcijama koja je nastala ranih devedesetih, usred rata, i čijom je objavom u Americi otvoren izravniji put ovdašnjem stripu prema zapadnoj publici, objavio je nedavno novi strip album, Zlato na Mesecu koju je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća Rende.

Kako je nastalo Zlato na mesecu? Što Vas je zaintrigiralo u toj priči djevojčice iz beogradske osnovne škole, koja je o izmaštanom putovanju u svemir napisala priču za školski list?

– U stripovima koje crtam za list Vreme, po dvije strane u boji svake sedmice, nastojim obraditi različite teme koje okupiraju moju pažnju. Ja zapravo nemam vremena da mnogo razmišljam o tome, pošto postoji deadline koji ne ostavlja prostor za premišljanje. Kako svi ti stripovi na kraju završe u kolekcijama, kao što je Zlato na Mesecu, to je prilika da i sam sagledam višemjesečnu ili višegodišnju produkciju. Tako sam shvatio i da postoji čitava grupa storija koje se zasnivaju na dječjim radovima. Pronađem neki školski list, a ponekad na buvljaku nađem i svesku u kojem je neko dijete zapisivalo svoja razmišljanja, dnevnik, spomenar, domaće zadatke, što god, i na osnovu toga nacrtam strip. Upravo takav slučaj je literarni rad izvjesne učenice iz pedesetih godina, koji je postao i naslov čitave kolekcije stripova. Bilo je to doba istraživanja svemira, još se zahuktavala utrka između Sovjeta i Amerikanaca, a djevojčica je opisala kako, zajedno sa učiteljicom, raketom dospijeva do Mjeseca, gdje iskopava zlato i dovlači ga nazad za – Jugoslaviju, i to zato da bi zlato podijelila s drugima… Ovo je, razumije se, krajnje naivna vizija jednog djeteta, ali taj zapis odražava i nešto od vjerovanja u opće dobro, koje se čini sasvim suvišnim u sistemu u kojem danas živimo. Ne pristupam tome kao nekom ideološkom obrascu, već kao prostodušnom iskazu jednog tako vitalnog stvorenja, kao što je dijete. Uopće, trudim se da od djece naučim sve ono što sam, kao i ostali, zaboravio odrastajući…

U svijet stripa ušli ste iz novinarstva, iz svijeta pisane riječi prema vizualnom. Na koji je način taj smjer oblikovao Vaše stripove, ono što stripom pokušavate postići?

– Da, ja sam još kao maloljetan počeo objavljivati u listu Džuboks, to je bilo vrlo uzbudljivo zato što je list bio vrlo čitan, a novi val predstavljao jednu od najupečatljivijih pojava na ukupnoj kulturnoj sceni (iako je to malo tko tada shvaćao tako ozbiljno kao danas). Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih pojavila se čitava generacija mladih ljudi koji nisu čekali ničije odobrenje da se bave kreativnim radom. To je bilo svjetsko događanje, koje je jednako zapalilo i ovdašnje prostore. Ja sam bio klinac koji je pisao o najnekomercijalnijim, najčudnijim od grupa, kao što su rani The Residents. Stripom sam se počeo baviti čsto eksperimenta radi, sve dok to nije postalo moja primarna aktivnost. Mislim da je to utjecalo ne samo na to da moji stripovi sadrže puno teksta, već je i moj pristup takav da najprije razmišljam o priči, a tek zatim o crtežu. To je moj crtački stil učinilo svedenim, u svakom slučaju minimalističkim, prije nego baroknim.

U svakom broju tjednika Vreme izlazi po jedan vaš strip društvene tematike. Koliki je izazov proizvoditi stripove u tako intenzivnom ritmu? Je li teško pronalaziti teme svaki tjedan?

– S obzirom da sam u Vremenu počeo objavljivati 2003. godine, dosad je objavljeno preko 800 stranica stripa. Od početka sam znao da će biti dosadno smisliti neku formulu, pa se godinama držati toga, više mi se sviđalo da svaki strip bude cjelina za sebe i da teme budu različite.  Tako da su to uglavnom materijali za kojima tragam, traganje je uzbudljivo, bar meni, jednako koliko i samo crtanje. Na primjer, volim putovati i svoje utiske, razmišljanja i susrete s tim drugim sredinama pretvorim u strip. U suštini sam čovjek sklon očajavanju, ali me uvijek trgne neka radoznalost, tako da me možete vidjeti kako blenem kroz prozor autobusa dok drugi nastoje da zaspe. Svijet je zapanjujuće mesto, čak i dok prolijeće neki pejzaž u pozadini, i ja ne želim nešto propustiti, ha ha! U stvari, svoj posao sam podredio vlastitoj radoznalosti. Recimo, čuo sam nedavno da su, nakon što je na trasi autoputa u izgradnji, na jugu Srbije, pronađeni ostaci tračkih dvokolica, iz rimskog perioda, i da se spremala rekonstrukcija i izložba u Narodnom muzeju u Beogradu. Ja odem u muzej, predstavim se i kažem da bih radio na stripu o čitavom projektu. I ti dobri ljudi me puste da sve vidim izbliza, da sve dotaknem, da svuda stavim svoj nos. Kakva privilegija!

Zanimljive su „Izbegličke priče“ koje ste počeli objavljivati prije nekoliko mjeseci, i u kojima predstavljate pojedinačne priče izbjeglica. Jeste li sami provodili vrijeme s izbjeglicama u Beogradu? I ima li šanse da Izbegličke priče postanu zaseban album?

– Ne vjerujem da ću uopće stići raditi na zasebnom albumu, ali tema izbjegličke krize je, mislim, vrlo izazovna za svijet u kojem živimo. Ja sam najprije krenuo razgovarati s nekim od izbjeglica, koji su bili ili suviše uplašeni, ili umorni od svega, sve dok nisam saznao da se jedan od kolega iz lista Vreme (koji je molio da ostane anoniman) bavi i prevodilačkim radom u izbjegličkim prihvatilištima. Naime, on je iz čiste radoznalosti naučio tri jezika koja se govore u Afganistanu, i to bi bio samo dio njegovog osobnog projekta cjeloživotnog učenja da nije došlo do eskalacije izbjegličke krize, kad je odjednom postala goruća potreba da se komunicira s hiljadama ovih ljudi, koji su prolazili kroz Srbiju, na njima razumljivom jeziku. Budući da se i sam bavi pisanjem, on je s velikim osjećajem za detalje, nijanse, ispričao neke od priča koje je od tih ljudi čuo i ja sam to zabilježio u svom stripu, na ukupno osam stranica. Strip je, osim u Vremenu, objavljen na nizozemskom portalu Drawing the Times, i uskoro će biti objavljen u časopisima u Portugalu, Kanadi i drugdje. Ti ljudi koji bježe iz porušenih domova dio su općeljudske priče, prastare drame koja se ponavlja tokom mnogih ljudskih generacija. Ljudi s ovih prostora su, ne tako davno, proživljavali slične situacije, i ono što se iznova ponavlja je da dobro situirani svijet jednostavno ne razumije tu muku. No usprkos patnji koju nose, ti izgnanici obnavljaju, obogaćuju novu sredinu u kojoj se zateknu, stvarajući neku drukčiju dinamiku u društvu.

Izbjegličke priče 2.1Motivsko i tematsko polazište mnogih Vaših stripova, uključujući i „Zlato na mesecu“, je u nekim rijetkim biserima koje pronalazite na buvljacima, u školskim novinama iz pedesetih godina… Je li i to traganje za temama stripova na neki način blisko novinarstvu, to istraživanje?

– Ja svakako koristim istraživačke metode koji su bliske novinarstvu, ali odveć često završim u…šta ja znam…poeziji? U inozemstvu me često vezuju za začetnike pravca koji se naziva comics journalism, prije svega zahvaljujući mojim stripovima objavljenim tokom devedesetih.  Ali ja uvijek iznova izbjegavam ugnijezditi se u toj kategoriji, zato što je moj pristup krajnje subjektivistički, potpuno uronjen u detalje, koji se mogu činiti frivolnim ozbiljnom novinarskom radu. Recimo, nedavno sam nacrtao strip o jednom rezaču za olovke, koji sam kupio na buvljaku. To je drveni rezač, izrađen pomalo grubo, reklo bi se da predstavlja Mini Maus, ali stražnji dio podsjeća na Paju Patka. Reklo bi se da ima i pregaču u stilu rumunjske narodne nošnje pa pretpostavljam da je u toj zemlji i proizveden. Ovaj jeftini predmet u mom je stripu predmet najdubljeg obožavanja. Toliko se čini nemogućim, kao koncept, oblik, i kao dio školske opreme, da je moj doživljaj bio da promatram neko nadrealno božanstvo. Gdje je tu, pitam ja vas, objektivnost?

Ima li dobrog stripa bez dobre priče?

– Zadivljujuće je u kojim je sve pravcima suvremeni strip ustremio svoj razvoj. Postoje crtači koji su tragali za nekim drukčijim izazovima od onog koji sam ja izabrao. Recimo, američki strip autor Gary Panter stvara strip storije u kojima je radnja potpuno potčinjena njegovim eksperimentima u crtanju. To su gomile crteža koje u sebi kriju nekakvu poeziju, teško izrazivu riječima, a opet, vi prepoznajete da naracija tu nije sasvim odsutna. Imao sam tu sreću da sam ga sreo u njegovom studiju u Brooklynu, i – iako radimo na veoma, veoma različite načine, odlično smo se razumjeli.

U Hrvatskoj se ponovo reprizira animirana serija „Leteći medvjedići“. I Vi ste bili angažirani na tom velikom kanadsko-hrvatskom projektu?

– Ha ha, da, zapravo moj doprinos toj seriji je od najmanjeg značaja. Ja sam ljubitelj klasičnih američkih animiranih filmova, i u jednom momentu sam radio u beogradskim studijima koji su realizirali neke od epizoda, krajem osamdesetih i početkom devedesetih.  Radio sam uglavnom kao fazer, što je bio dobar način da zaradite pristojnu plaću radeći ne tako običan posao, na kojem ste također bili u prilici da surađivati sa zanimljivim likovima. Kasnije sam sreo ljude koji su na toj seriji radili sličan posao kao i ja, ali u Kanadi, među njima i Guy Delisle, danas poznati strip crtač i animator, obojica smo tokom skorijeg perioda objavljivali za francuskog izdavača L’Association.

Za ljude koji prate strip scenu na Balkanu, kao prva asocijacija na Pančevo uskrsava upravo Vaše ime. Što je Vama Pančevo? Znam da je bilo prilika da odete nekamo drugdje – zašto ste ostali?

– Pa, mislim da je važno da umjetnik ne poznaje i ne priznaje granice, ali i da bude aktivan u svojoj, makar i najmanjoj sredini. Vjerojatno je već otrcano pričati o „globalnom i lokalnom“, ali je zapravo bitno. Vjerujem da je potrebno shvatiti mjesto u kojem živite, ja još uvijek otkrivam malo Pančevo, i sudjelujem u lokalnim inicijativama. Mislim da čovjek može kreirati vlastite načine življenja, ja sam odabrao da putujem, da odem što dalje mogu, i da se zatim vratim u svoj grad i da razmišljam o svemu doživljenom…

Značajan dio Vašeg kulturnog aktivizma tiče se Vašeg rada na povezivanju kreativaca u Pančevu kroz razne projekte, radionice, festival. Na tamošnjoj umjetničkoj sceni, Vi ste najjači kohezivni element. Koliko Vam je taj segment javnog djelovanja važan, i čime je motiviran?

– Još devedesetih sam u vlastitoj kuhinji, u jednom sasvim običnom neboderu blizu industrijske zone, pokrenuo strip radionicu koja se zvala Kuhinja. Bez ikakve institucionalne pomoći, bez novca, bez ikakve službene organizacije, jednostavno sam nastojao da okupim kreativce raznih fela – mi smo se subotom sastajali i crtali zajedno, diskutirali o stripu. Mislim da je to imalo nekakvog smisla.  Motiv je bio da potaknem stvaranje scene, kako bih se lagodnije osjećao u sredini u kojoj živim. Građenjem scene doprinosite osjećaju da jedan pojedinačni ego nije najvažniji na svijetu, ili tako nekako.

Još krajem sedamdesetih pokrenuli ste fanzin, a i danas rado objavljujete stripove u vlastitom, nezavisnom aranžmanu – iako si danas možete priuštiti i objavu u prestižnim izdavačkim kućama, uključujući i one inozemne. Zašto i dalje njegujete taj fanzinski, sam-svoj-majstor pristup?

– Da, imao sam šesnaest godina kad sam pokrenuo fanzin bombastično nazvan Kreten, koji je bio oglašavan putem Poleta. Tek kasnije sam saznao da je među ljudima koji su vidjeli članak u Poletu i naručili broj bio i mlađahni Teofil Pančić, danas poznati beogradski kolumnist koji je u to vrijeme živio u Zagrebu… U stvari, nikad nisam prestajao objavljivati male, uradi-sam  knjižice, ima nečeg lakog, pokretačkog u izdanjima koje možete lako distribuirati.

Iako se u stripovima za Vreme bavite aktualnom društvenom stvarnošću, u malim strip knjižicama koje sami objavljujete intenzivno se bavite snovima, kao na primjer u „Doktoru Hipnisonu“. Zašto su snovi intrigantna tema za strip?

– Već godinama objavljujem knjižice pod nazivom Hypnagogic Review, u kojima sakupljam crteže nastale prema vizijama iz polusna, koje se nazivaju hipnagogičkim halucinacijama. To su izdanja namijenjena internacionalnom čitalaštvu, uglavnom se sastoje od crteža hipnagogičkih vizija i datuma kad sam ih vidio, odnosno doživio. Iako često djeluju nadrealno, ovi crteži su svima jednako jasni, ili jednako zagonetni. Mene je zanimala veza između stripa i sna, i to je bilo pitanje kojim sam se naročito bavio u vrijeme dok sam intenzivno objavljivao u Americi, devedesetih. Zapravo, strip je vrlo zgodan način za prepričavanje snova – kombinirate sliku i riječ dok sklapate narativnu sekvencu, sve kako biste dosegnuli finu suštinu snova.

Koliko je strip scena danas različita od osamdesetih godina kad ste se Vi počeli baviti stripom? Što se zapravno promijenilo, i biste li te promjene nazvali evolucijom ili degradacijom? Tko su autorice i autori iz regije čiji rad osobito cijenite?

– Usprkos tome što je strip nekako izgubio na općoj popularnosti, reklo bi se da i dalje postoje sjajni radovi, kao što sam već rekao, istražuju se različite oblasti kreativnog djelovanja. Istina je da je danas teško opstati i dosljedno se baviti stripom, čak i u razvijenim zemljama, već i zbog toga što ljudi manje kupuju i čuvaju bilo kakva izdanja objavljena na papiru. Ali mislim da to mora otvoriti put k novim rješenjima. Što je još bitnije, autora koji istražuju vlastite istine i svjetove danas ima svuda, u Hrvatskoj se uvijek vraćam radovima Igora Hofbauera, Irene Jukić Pranjić, Damira Steinfla, Ivane Armanini, Helene Klakočar

Maja Hrgović

*Intervju sa Zografom izvorno je objavljen u prilogu Mediteran Novog lista.

]]>
https://arteist.hr/aleksandar-zograf-razgovor/feed/ 0