Likovnost – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Fri, 23 Feb 2018 13:57:29 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.9.4 Zašto bismo trebali obratiti pozornost na Dolićev javni spomenik Tvrtkov biljeg u Prozoru u Rami? https://arteist.hr/tvrtkov-biljeg-ili-o-svrsi-spomenika-danas/ https://arteist.hr/tvrtkov-biljeg-ili-o-svrsi-spomenika-danas/#respond Fri, 23 Feb 2018 09:00:36 +0000 https://arteist.hr/?p=15749 Dolićeva monumentalna kamena skulptura, jedinstveno likovno rješenje koje u sebi spaja tradiciju i suvremenost, postavljena je na križanju povijesnih putova, a na središtu novije tamošnje prometnice, na ulazu odnosno izlazu iz Prozora. ]]>

Kad je riječ o podizanju javnih spomenika kod nas, često smo svjedoci različitih površnih, pristrano sklopljenih i nerijetko estetski neprimjerenih rješenja. Da ima i onih koji zaslužuju pažnju naše struke, potvrđuje spomenik akademskoga kipara Petra Dolića nazvan Tvrtkov biljeg. Podignut u rujnu 2017. godine, može se promatrati kao uzoran model nastojanja lokalne zajednice koja, podižući spomenik koji poseže u povijesno sjećanje. vodi računa o važnosti njezine objektivne znanstveno-stručne valorizacije. Dokument na kojemu je prvi poznati zapis povijesnoga grada Prozora u Rami, Tvrtkova je povelja izdana 11. kolovoza 1366. godine. Povelju je izdao Tvrtko vojvodi Vukcu Hrvatiniću za vjerno služenje i zasluge, kojom mu je darovao grad Sokol u Plivi i župu Plivu i to za uspješnu obranu u ratu protiv ugarskoga kralja Ludovika I. Velikog (1342. – 1382.).

Nakon 650 godina od Povelje, na inicijativu i uz važnu podršku tamošnjega načelnika Joze Ivančevića, uvijek agilnih Bože Mišure i pojedinih fratara kojima je stalo da na različite načine aktualiziraju itekako jedinstvene povijesne i kulturološke vrijednosti Rame, organiziran je znanstveno-stručni skup na kojemu je govorilo 27 izlagača čiji su tekstovi objavljeni u velikome zborniku „Bosanski ban Tvrtko ‘pod Prozorom u Rami’ “ u nakladi izdavačke kuće Synopsis, a u uredništvu fra Tomislava Brkovića. Skup je donio stručne poglede na značenje Tvrtkove povelje te se tako približilo značenje Rame kroz povijesne, arheološke, sociološke, teološke, filozofske i kulturološke vizure u svjetlu međureligijskoga dijaloga eminentnih stručnjaka s naših prostora.

Tvrtkov biljeg Dolićeva monumentalna kamena skulptura, jedinstveno likovno rješenje koje u sebi spaja tradiciju i suvremenost, postavljena je na križanju povijesnih putova, a na središtu novije tamošnje prometnice, na ulazu odnosno izlazu iz Prozora. Primjereno simbolici, ali i ambijentu u kojemu se nalazi, postavljena je blizu usjekline u stijenama po kojoj je po predaji dobila ime srednjovjekovna utvrda ili gradina iznad te prometnice – plemićki grad Prozor spomenut u Tvrtkovoj povelji. Dolić je isklesao vertikalni oblik kamena kojim priziva u sjećanje stećke ili monumentalne nadgrobne spomenike, ambleme Bosne i Rame u kojoj je sačuvano preko 700 takvih spomenika. Jasno je kako se ne radi samo o stećcima na prostoru Bosne i Rame, nego čitava područja od Knina i Imotskoga do istočne Srbije, od srednje Bosne do Konavala. Nazivali su ih i mramorovi biljezi. Svi oni simboliziraju kulturu ukapanja iz tog vremena.

Skulptura simbolizira i kamen graničnik kojim se razgraničava i / ili povezuje teritorij Bosne i Hercegovine. Značenje Povelje rasvjetljuje obiman zbornik, a na spomeniku je isklesan tek jednostavan natpis: „Prozor u Rami“, grb Rame i datum s Povelje. Valja naglasiti kako Petar Dolić nije upao zamku historiografske naracije, jer danas se osobito u Bosni mitologiziraju stećci, odnosno pretjerano se govori i poziva na prošlost za današnje ideološke potrebe što je usporedivo kod nas sa srednjovjekovnim reljefima crkvenog namještaja koji sadrže motive takozvanog starohrvatskog pletera. Koliko se Dolić posvetio radu dok ga je klesao pokazuje sam Tvrtkov biljeg.

Kad ga promatramo, doima se kao da sam „kamen pleše“, valovit je i istodobno krajnje sveden na simbol. Uz primjerenost mjesta na kojemu se nalazi, ovo spomeničko rješenje itekako pokazuje razumijevanje povijesnih konotacija na koje aludira, simbol je poštovanja sekularnih društvenih principa kroz predlaganje odvajanja općinskoga praznika od vjerskoga blagdana, a potpuno značenje dobiva, poput svake skulpture, u obilasku, dakle kontaktu Ramljaka i posjetitelja ovog jedinstvenog prirodnog i bogatog kulturno-povijesnog prostora. Radi potrebnog razdvajanja blagdana od praznika u multireligijskoj sredini, na znanstveno-stručnom skupu u svjetlu međureligijskoga dijaloga iznesen je prijedlog da Dan općine, koji se inače slavi na katolički blagdan Male Gospe, bude 11. kolovoza, na dan prvog spomena Prozora u povijesnim izvorima.

Stoga je ovaj javni spomenik, kojemu je prethodio znanstveno-stručni skup i objava zbornika, dobar pokazatelj kako ramska sredina, iako granična i mala, na ozbiljan način nastoji oplemeniti svoju sredinu (već tradicionalno!) vrijednim likovnim djelima, u čemu se pokazala nepristranom kako u argumentiranju povijesnih događaja tako i u poštovanju Drugih s kojima, premda nema jednaku religiju, kulturu i običaje, gradi isti životni prostor.

Nevenka Šarčević

 

Ive Šimat Banov, autor kapitalnog djela “Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas” i jedan od najvećih autoriteta za kiparstvo u Hrvatskoj, povodom podizanja spomenika, a na poticaj entuzijastičnih naručitelja zapisao je o Tvrtkovu biljegu sljedeći tekst koji prenosimo u cijelosti uz dopuštenje autorice Nevenke Šarčević:

“Tri metra visoki kamen u središtu prometnice (rotora) na ulazu-izlazu iz grada Prozora stoji kao stijena važna za ovaj grad i ove ljude, za njegovu povijest i sadašnjost. Izrađen od domaćega kamena kao da priziva kiparevo ime (Dolić). I tko bi onda bio i pozvaniji od onoga kojega ime počiva u naravi i imenu samoga kamena (dolit)?! Stopljen s elementima tzv. Prozorske povelje i grba koji se u dokumentima pripisuje i Rami i Bosni, to je i konceptualno i organička cjelina. Našavši se pred zadaćom učitavanja Tvrtkove uloge, Petar Dolić je dobro razumio što mu je činiti. Odmah je na početku shvatio da se kao kipar (kao „vješti“ majstor) treba svjesno „poništiti“, a prije svega, odbaciti umijeće i sitničavo elaboriranje i svaki nagon neke detaljističke pedanterije.

Pritom je to slično kao i veliki hrvatski kipar Vanja Radauš, koji je tamo na Tulovim gredama Velebita, ugledavši uspravljene stijene pomislio na Stvoritelja te uvidjevši svoja ograničenja, zavapio: kakav sam ti ja kipar?! Stoga je kamenom-stijenom-temom Dolić razumio veličinu biljega u blizini staroga srednjovjekovnoga grada-utvrde-gradine. Tako je kipar jake volje i suptilne ruke, kipar snažnih i dubokih zasjeka, ali i mekoga pisma, kipar koji je svoj nježni rukopis ispisao i u najtvrđim materijalima, na ovoj zadaći svjesno ostao pomalo i anoniman. Tako se priča o obliku i kamenu seli iz tematskog u oblikovni jezik, u jednostavnost i jasnost kamene mase pune osjećaja postojanosti i trajnosti bježeći, kao i sam tvorac, iz svakoga stilskoga kalupa u korist trajnosti i veličine Tvrtkova djela. Tu je, dakle, i smjernost i mudrost kipara da pobjegne od „autorstva“, od „rukopisa“, nadasve od autorske taštine ili jasnijega (portretnoga) određivanja lika.

Oslobođen svake natruhe virtuozne modelacije (koje posjeduje u drugim radnjama), bježeći od toga da se svidi svima i da svi vide isto, znao je da prizvati lik velikoga čovjeka, iščitati sve njegove posebnosti znači donekle osiromašiti njegovo simboličko značenje, te da to priziva puki izvod iz matične knjige rođenih, a ne izvod iz tla zemlje i naroda, iz kojega kao miljokaz izrasta ovaj lik-kamen. A vidjevši u ovome kamenu pridjeve a ne imenice; vidjevši stamenost, poštenje, postojanost, težinu…, a ne zadaću biografa-kipara svjesno je u sebi žrtvovao kipara kako bi osjetio veličinu te planine od čovjeka.

Znao je da mu na ovome mjestu trebaju gipkije objasnidbene sveze koje se neće spoticati o detalje, nego da je moguće s ovime, biljegom smjerokazom i miljokazom, ponovno pronaći oblikovnu i tematsku cjelovitost. I tu je trebao duboki, a ne površinski kop čovjeka i umjetnika koji zna značenja povijesnoga lika, koji iznovice aktualizira prošlost kao sadašnjost i koji najbolje zna oblike toga štovanja. Jer portretirati konkretnu, ma koliko veliku osobu, znači priznati i njezinu smrtnost, a biljegom-kamenom znači govoriti o njegovoj trajnosti, važnosti i značenju.

Svrdlajući u dubinu ostao je izvana prirodan, težak, nepomičan, oblikovno jasan i moderan, a u sadržaju dubok i legendaran. Ostao je stijena-biljeg, a ne lice s osobne iskaznice; besmrtan, a ne, kao i sve i sva, smrtan lik. Poradi diskretnih, ali znalačkih intervencija iznutra, taj kip-kamen njedri diskretnu larvu svjetlosti koja idu protiv komemorativne naravi biljega u korist prostora i tla u kojemu su istinski ponos zemlja i ljudi. U prostoru u kojemu je Tvrtkov biljegspomenik planina duhovnoga i fizičkoga zdravlja. Tvrtko je stijena.”

 

]]>
https://arteist.hr/tvrtkov-biljeg-ili-o-svrsi-spomenika-danas/feed/ 0 Trvrkov biljeg
Na monumentalnim platnima Ane Ratković Sobota promišljeno su izrasle šume https://arteist.hr/ana-ratkovic-sobota-izlaze-u-laubi/ https://arteist.hr/ana-ratkovic-sobota-izlaze-u-laubi/#respond Tue, 20 Feb 2018 07:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15894 Ana Ratković Sobota svojim je Šumama prepoznatljivo slojevito, gotovo rastersko, građenje površine slike prometnula u promišljeno, organsko komponiranje kompozicije. Ne propustite izložbu u Laubi ove mlade slikarice. ]]>

Slučajno ili ne, nakon slikarskoga ciklusa posvećenoga planinama, umjetnica mlađe generacije, Ana Ratković Sobota (Zagreb, 1988.), inspiraciju je pronašla u vizualno i simbolički potentnom motivu šume. U Laubi – Kući za ljude i umjetnost predstavila je pet radova velikih dimenzija na kojima je predočila svoje ekspresivne vizije rečenih pejzaža. I kao još jedna zanimljiva koincidencija, gotovo istovremeno u galeriji se održava se izložba Stipana TadićaHrvatske planine.

S minimalnim i logičnim pomakom tematskoga fokusa dogodila se i promjena u rukopisu, koji je postao još kompleksniji i istančaniji. Autoričino prepoznatljivo slojevito, gotovo rastersko, građenje površine slike prometnulo se u promišljeno, organsko komponiranje kompozicije. Ono zapravo izvire iz samoga procesa rada, kojega autor predgovora, Leo Vidmar, ovako opisuje: “Svi radovi su stvarani u tri faze kako bi se dobilo na intenzitetu i gustoći potankosti. (…) U prvoj fazi nanosi se akrilni podslik. U drugoj se aplicira uljni premaz višestruko svjetliji od prvotnog sloja, a u trećoj gusta boja koju autorica grebe, urezujući linije i točke u površinu slike.”

Ovisno o usredotočenosti na mikrorazinu ili na cjelinu, Šume Ane Ratković Sobote egzistiraju na granici figurativnoga i apstraktnoga. “Svojim ranim radovima, pod utjecajem japanske umjetnosti i majstora Hiroshige, umjetnica je veličala ljepotu prirode i njezina iscjeliteljska svojstva”, upozorava Vidmar. Još uvijek je moguće uočiti srodnost s istočnjačkim majstorima grafike, u smislu forme, rukopisne dovitljivosti i utjecanju prirodi.

„(…)šuma je zapravo kosa planine, čini njezinu snagu, jer joj omogućuje da stvori kišu, odnosno blagodati neba u svakom smislu toga pojma (…).”

Chevalier, A. Gheerbrant, Rječnik simbola – mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje brojevi

Razrađenoj i razvedenoj strukturi pridružena je i koloristička komponenta, koja gdjekad, kao i drugi likovni elementi, odražava realnu mogućnost krajolika, kojim je slikarica doista kročila. Ponekad je jedinstvo elemenata transponirano u posve subjektivno viđenje šume, to jest u imaginarno područje sazdano na sjećanjima. Upravo je ovaj odmak omogućio slikarsko sazrijevanje, te ujedno onemogućio upadanje u shematiziranost i predvidljivost, koji bi u konačnici banalizirali pristup motivu, i učinili ga dekorativnom doskočicom.

Slike Ane Ratković Sobote zahtijevaju pažnju i vrijeme. Ono je potrebno kako bi se pogledom osvojila impresivna dimenzija platna, kako bi se razaznali detalji, i kako bi se povezalo s dinamičnom napetošću između površinskog i dubinskog prikaza šume, i svih njezinih blagodati.

 

Barbara Vujanović

Izložbu možete pogledati do srijede, 21. veljače 2018.

 

]]>
https://arteist.hr/ana-ratkovic-sobota-izlaze-u-laubi/feed/ 0 Ana Ratković Sobota izlaže u Laubi
Gastonovih 60: Beskrajno naivan u pacifizmu i iznimno oštar u satiri https://arteist.hr/gaston-60-rodendan-francuski-institut/ https://arteist.hr/gaston-60-rodendan-francuski-institut/#respond Thu, 15 Feb 2018 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15793 Šeprtljavi Gaston slavi 60. rođendan u Francuskome institutu. Predstavlja najbolje iz mladenačke kulture druge polovice dvadesetog stoljeća – dobronamjeran je, skroman, iskren, sklon propitivanju autoriteta i korporativnih interesa.]]>

Tijekom godina, devetsto i nešto gegova ”Gastona Šeprtlje” objavljeno je u petnaest samostalnih albuma, s nekoliko kompilacijskih izdanja poput aktualnoga ”Gaston slavi šezdeseti rođendan” u izdanju Zagrebačke naklade. Tim povodom organizirana je i izložba Veleposlanstva Belgije u Republici Hrvatskoj koja je publici predstavljena u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu. Na samome otvorenju predstavljena su dva posljednja albuma Gastona Lagaffea prevedena na hrvatski jezik.

Nastao davne 1957., Gaston Lagaffe, u prijevodima većine domaćih i regionalnih izdavača najpoznatiji kao Gaston Šeprtlja, te kao Gaston Zmotanac u aktualnome prijevodu Zagrebačke naklade, jedan je od zaštitnih znakova francusko-belgijske škole stripa. Za razliku od drugih legendarnih likova koje povezujemo s tom stripovskom tradicijom poput Asterixa ili Luckyja Lukea s kojima dijeli specifičan smisao za humor i fizičku komediju, Gaston ne posjeduje nikakve herojske osobine i ne ističe se ničim osim nespretnošću, ali i nesputanom maštom.

Gastonov ”otac”, scenarist i crtač André Franquin, rođen je u Eterbeeku u Belgiji 1924. Crtao je od malih nogu i već u mladosti surađivao s Mauriceom de Bevereom, poznatijim kao Morris, tvorcem Luckyja Lukea, i Pierreom Cullifordom ili Peyom, autorom Štrumpfova, da bi nakon Drugog svjetskog rata dobio posao u izdavačkoj kući Dupuis. Franquin je smjestio šeprtljavog protagonista u uredsku svakodnevicu proširenu jednom zanimljivom metadosjetkom. Naime, Gaston je zaposlenik fikcionalizirane inačice redakcije Spiroua, u stvarnosti strip-časopisa u kojem je Gaston i započeo stripovski život.

Franquin, koji je radio na ”Spirou i Fantasiju”, primarnom serijalu časopisa Spirou, prvi je put predstavio lik Gastona u broju 985, u veljači 1957. Gastonova početna svrha bila je popunjavanje prostora u časopisu, a njegov dolazak najavljen je mjesecima unaprijed tajanstvenim plavim stopama po rubovima korica. U početku bi Gaston, ”junak bez posla”, dobio tek po jedan kadar pa potom pasicu na dnu stranice. Tek od 1959. Gaston dobiva pola, a od sredine šezdesetih cijelu stranicu. Ispočetka se pojavljuje kao sporedni lik u ”Avanturama Spiroua i Fantasija”, najčešće tako što bi nespretnošću zadao glavobolje naslovnom dvojcu. No Franquin se s vremenom zasitio rada na ”Spirou i Fantasij”, serijalu koji je naslijedio od Josepha Jijé Gillaina 1946., pa ga je 1968. napustio i odlučio se koncentrirati na sve popularnijeg Gastona na kojem je radio praktički do svoje smrti 1997., uz usporeni tempo rada tijekom osamdesetih.

”Gaston” je pisan u klasičnom ”geg” formatu francusko-belgijskog stripa. Epizoda zauzima jednu stranicu, poanta šale često je vizualna, unaprijed naglašena dijalogom, a humor se oslanja na mješavinu fizičke komedije, verbalne dosjetke i kontinuiranog epizodičnog vica. Franquin se scenaristički često oslanjao na nervozne likove, a to je crtački sjajno upotpunjavao uporabom raznobojne estetike, naglašenim korištenjem kontrasta svjetla i sjene te osebujnim darom za naglašavanje pokreta. Strip nema striktnu radnju. Njegov humor proizlazi ponajprije iz osobnosti glavnog lika, koja je mješavina lijenosti i iznenadne, nekontrolirane hiperaktivnosti. Isprva zamišljen kao iritantni, nemarni i ne baš bistri adolescent, Gaston je s vremenom dobio čvrstu osobnost upotpunjenu pogrešno usmjerenom kreativnošću i specifičnim smislom za humor. Vođen dobrim namjerama, ali i manjkom zdravog razuma, Gaston često uzrokuje nesreće kamo god se okrene iz čega i proizlazi njegov nadimak Lagaffe (usp. franc. pogreška).

Lik Gastona spoj je prenaglašenih arhetipova ludog znanstvenika i vječnog Petra Pana utjelovljenih u liku čija nemarna pojava – zeleni džemper, uske traperice, istrošene plave espadrile, nemarno održavana kosa koja ide preko očiju i ušiju – predstavlja mladenačku kontrakulturu od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada strip doživljava vrhunac popularnosti.

 

Gaston je utjelovljenje dobronamjernog, mada često entropičnoga slobodnog duha. Tijekom godina eksperimentirao je s kuhanjem, raketnom znanošću, glazbom, elektroničkom opremom, telekomunikacijama, kemijom, uvijek s ludo zabavnim, ali i katastrofalnim rezultatima. Među njegovim najpoznatijim izumima su ”gastonfon”, kombinacija harfe i divovskog roga koja proizvodi nesnosan zvuk u ušima svih prisutnih osim u onima svojeg vlasnika, a Gaston ga drugom prilikom koristi kao aktivističko sredstvo tjeranja lovaca na kitove. Tu su i kaput koji grije sam sebe te pneumatska pepeljara osmišljena da usisava pepeo cigareta, a redovito usiše ugovore jednog od glavnih antagonista serijala, bogatog biznismena De Mesmaekera. Drugi njegov stalni ”neprijatelj” je i policajac koji ga neprekidno upozorava kako parkira prepoznatljivi starinski Fiat na nedozvoljenom mjestu. Gaston to koristi kao povod za brojne nepodopštine poput maskiranja prometnog znaka za zabranjeno parkiranje u divovsku lizalicu i sl.

S druge strane, on je i utjelovljenje prokrastinacije, uvijek spreman na bezrazložno odlaganje posla, a to njegovu osnovnu uredsku funkciju – odgovaranje na pisma čitatelja – čini praktički nemogućom misijom izgubljenom u začaranom krugu nerada. Često se naš junak nakupljene gomile pošte mora rješavati neobičnim izumiteljskim hobijem zbog kojeg je, uostalom, i došlo do zaostataka.

Jasno je stoga da je Franquinu Gaston meta i sredstvo kritika. On je lijen, nespretan, nesmotren, vrlo često opasan za sebe ili druge, ali istodobno predstavlja ono najbolje iz mladenačke kulture druge polovice dvadesetog stoljeća – dobronamjeran je, skroman, iskren, sklon propitivanju autoriteta i korporativnih interesa. Drugim riječima, ”Gaston” je djelo istodobno beskrajno naivno u pacifizmu i iznimno oštro u satiri suvremenih birokratskih organizacija. Autori u časopisu Spirou bili su ograničeni u izražavanju političkih stajališta, no Franquin je uz izrugivanje birokraciji, autoritetima i normama produktivnosti vrlo jasno naglašavao ideje miroljubivosti i brige za okoliš pa je izvan Spiroua Gastona ”posuđivao” kao promotivni materijal organizacijama poput Greenpeacea ili Amnesty Internationala.

O trajnoj popularnosti Franquina i njegova trapava junaka govore ne samo sveprisutnost njegova lika i djela, nego i prikazana filmska adaptacija ”Gaston Lagaffe” Pierrea-Françoisa Martina Lavala na otvorenju izložbe. Film u travnju stiže u hrvatska kina.

Karlo Rafaneli

***

Izložbu o kralju šeprtljavosti možete pogledati od 14. veljače do 4. ožujka 2018. u Francuskome institutu.

 

]]>
https://arteist.hr/gaston-60-rodendan-francuski-institut/feed/ 0 60. rođendan najpoznatijega šeprtlje Gastona
Glorija Lizde – fotografije potaknute shizofrenijom pomažu mi da upoznam sebe https://arteist.hr/glorija-lizde-izlozba-fotografija/ https://arteist.hr/glorija-lizde-izlozba-fotografija/#respond Tue, 13 Feb 2018 07:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=15769 Intrigantna osobna poetika mlade fotografkinje Glorie Lizde donosi unificirane portrete triju sestara te izvedbe očevih halucinacija prouzrokovanih shizofrenijom (duševnom bolešću koja se označava kodom F20.5.) koje se isprepliću s prikazima mrtve prirode.]]>

Mlada fotografska scena odnedavno je bogatija za jedan izlagački prostor. U samom središtu Zagreba, na Trgu Republike Hrvatske, koncem prošle godine otvorena je prva specijalizirana galerija za studente fotografije – Galerija f8 Akademije dramskih umjetnosti. Galerija je zamišljena kao mjesto predstavljanja i propitivanja odnosa između zainteresirane publike i studenta – umjetnika, s ciljem prezentiranja često nevidljivoga studentskog rada sudu javnosti, te približavanja prvenstveno medija fotografije, ali i ostalih segmenata audiovizualnih i izvedbenih umjetnosti zainteresiranoj javnosti. Voditeljica novootvorenoga prostora je docentica na ADU, Jelena Blagović Pavičić.

Prva samostalna izložba, odnosno prvi diplomski ispit obranjen u galeriji, je izložba Glorije Lizde (Split, 1991.) pod nazivom F20.5. Iako je na samim počecima, autorica je razvila intrigantnu osobnu poetiku koja uvelike počiva na građenju sadržaja i kompozicije fotografije kroz nenametljivo razrađivanje narativnih i simboličkih odnosa između tijela, nerijetko vlastita, predmeta, svakodnevnih i umjetničkih, te prostora (ciklusi (Ne)stalno, Prostor sjećanja).

U recentnom ciklusu, koji je razvijan čak tri godine pod mentorstvom profesora Darija Petkovića i Jelene Blagović Pavičić, fotografkinja uz pomoć sestara, blizanki, prodire u obiteljsku prošlost, baveći se delikatnom teme duševne bolesti shizofrenije. Naslov izložbe naime označuje medicinski kôd bolesti. Glorija Lizde ovako opisuje proces:

„Rekonstruirajući vlastitu prošlost i reinterpretirajući očeve vizualne halucinacije, insceniram situacije u koje postavljam svoje sestre blizanke i sebe, kako bih osvijestila i prikazala utjecaj koji je bolest imala na cijelu obitelj. Fotografiju, poput terapijskog sredstva, koristim kako bih s odmakom ponovno proživjela i prihvatila snažna iskustva i sjećanja, utjelovila ih i transformirala, te tako iznova upoznala sebe.“

Mogući kôd za ulazak u kompleksnu temu jest slomljena i nanovo spojena porculanska šalica, iskorištena za vizualni identitet izložbe. Komadići su spojeni naočigled nevješto, a začudnost (nefunkcionalnoga) predmeta, koji bi oštrim bridovima mogao raniti, naglašena je trima ručkicama. Simbolika je bjelodana – tri sestre, lom, fragmentarnost, mogućnost ponovne boli. Ciklus je konstruiran na dinamici sjedinjenja tri sestre/iskustva/memorije, i koncentriranja na pojedinu mladu ženu. Tripartitnost se proteže od tri zasebna portreta, kojima započinje postav izložbe, pa sve do kompozicije strukturalno osnažene suprotstavljanjem vertikale tri nebodera, dok na četvrtom, zavezanih očiju stoje sestre i Glorija koja u ruci drži svjetiljku.

Petra Šarin, autorica predgovora, uočila je nadalje da „umjetnica koristi kapacitet fotografije za resemantizaciju istanjenih sjećanja, a završenu seriju dijeli na tri segmenta: unificirane portrete triju sestara te izvedbe očevih halucinacija koje se isprepliću s prikazima mrtve prirode. Tako proširuje priču o očevim unutarnjim antagonizmima kroz druge članove obitelji, koji su njima predodređeni, sintetizirajući istovremeno više pogleda na „jednu stvarnost“.“

Oživotvorujući fantazmagorične scene, koje su utjecale na odrastanje, Glorija Lizde vješto izbjegava patetiku i banaliziranje predočavanja duševne bolesti i njezinih posljedica na obitelj, kao cjelinu, i na članove. Kompozicije su pročišćene od bilo kakve suvišnosti redundantnih detalja. Primjerice, (auto)portreti u interijerima i eksterijerima, lišeni su šminke, pa i geste ili mimike koje bi odavale karakter i stav protagonistica. One su jednostavno prepuštene halucinantnim vizijama, koje gdjekad pažnju plijene nadrealnom ljepotom, dok poneke izazivaju izrazitu emociju nelagode.

Sve su pak provučene kroz autoričinu prepoznatljivu estetiku i stilizaciju, koje odlikuje prigušeni kolorit, koji tek gdjegdje eksplodira u dramatičnom crvenilu prezrele lubenice, u krvi odsječenih ribljih glava, u tragovima što se cijede i kaplju po nogama, u krugovima iscrtanim na glavama ukopanima u zemlju.

Iako smo, gotovo voajerski, pripušteni u osobnu i intimnu priču, zapravo se osjećamo pozvanima ne samo razumjeti bolest o kojoj se ovdje odvažno i posve odgovorno progovara, već i vlastite traume i demone, koje je katkada moguće rastvoriti i pustite ih da se liječe kroz terapeutski učinak umjetnosti.

Barbara Vujanović

Foto: Katedra za fotografiju ADU

Izložba je otvorena do 3. ožujka 2018.

]]>
https://arteist.hr/glorija-lizde-izlozba-fotografija/feed/ 0 Glorija Lizde, izložba F20.5, Galerija f8 Akademije dramske umjetnosti, Zagreb, 31. siječnja – 3. ožujka 2018.
Što za vikend u Osijeku? Na repertoaru su Bure baruta i Osmi dani grafike https://arteist.hr/sto-za-vikend-u-osijeku-bure-baruta-i-osmi-dani-grafike/ https://arteist.hr/sto-za-vikend-u-osijeku-bure-baruta-i-osmi-dani-grafike/#respond Sat, 10 Feb 2018 10:00:15 +0000 https://arteist.hr/?p=15671 U Osijeku trenutno možete pogledati zanimljive izložbe: VIII Dani grafike i „Bure baruta“. Dani grafike predstavljaju tokijsku skupinu grafičara HAN 17 i njezinog glavnog predstavnika Harumija Sonoyame. Istovremeno traje manifestacija "Bure Baruta" namijenjena predstavljanju mladih umjetnika iz Osijeka i regije. ]]>

Već tradicionalna manifestacija Muzeja likovnih umjetnosti – Dani grafike – ove je godine dobila novo ruho. Odstupilo se od dosadašnjih smjernica koje je postavila i u posljednjih četrnaest godina provodila kustosica Jasminka Najcer Sabljak, a kojoj je cilj bio da ovom manifestacijom doprinese popularizaciji grafike kao medija te da prikaže tradicionalne i suvremene grafičke izričaje sučeljene „u sklopu jednog izložbenog projekta koji je imao zadaću afirmirati grafiku, grafički medij, umjetnike ili djela s područja istočne Slavonije“. U koncepcijskom je zaokretu izostao naglasak na popularizaciji domaće grafičarske produkcije i ostavštine.

Osmi po redu Dani grafike, koje kustoski uređuje Ivan Roth, organizirani su u suradnji s Veleposlanstvom Japana u Republici Hrvatskoj te Leonom Zakrajšekom, predsjednikom inozemnog izvršnog komiteta Japan Print Association za izlaganje u Europi povodom 25. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa Hrvatske i Japana. Ovo nije prvo predstavljanje japanske grafike u Hrvatskoj u posljednje vrijeme budući da su se već mogle vidjeti slične velike izložbe poput „Suvremena japanska grafika“ (Umjetnička galerija Dubrovnik, lipanj – kolovoz 2015.) ili „Suvremena japanska grafika – 50 umjetnika“ (Gliptoteka HAZU, listopad 2017.). Iako je šteta što smo koncepcijskim zaokretom ostali bez manifestacije na kojoj bismo se upoznavali s lokalnom, regionalnom i domaćom produkcijom, treba se nadati da zaokret nije napravljen stihijski te da će koncepcijska promjena u budućnosti doživjeti svoje logično opravdanje i ostvariti dodatnu vrijednosnu potvrdu.

Foto: Inja Pavlić

Na VIII Danima grafike predstavljene su dvije izložbe – ona tokijske skupine grafičara HAN 17 te samostalna izložba njezinog glavnog predstavnika Harumija Sonoyame. Cjelokupni dojam izložbe odaje kako se radi o umjetnicima koji su uvelike okrenuti zapadnjačkim iskustvima. Ne propuštaju to spomenuti Zakrajšek i Roth u kataloškim tekstovima. Zakrajšek piše kako su se početkom 20. stoljeća intenzivirala studijska putovanja japanskih grafičara na Zapad što je dovelo do učestalije kombinacije tehnika, „tiska se i uljenim bojama i koriste materijali uobičajeni za Zapad, što je novina u Japanu, koji je do tada bio poznat po tradiciji i negiranju zapadnog stila i tehnologije.“

Već nakon prvih susreta japanske tradicije i Zapada, navodi Roth, „brzo se zapadnjački senzibilitet udomaćuje i stvara vrlo specifičnu grafičku školu s elementima europske i američke, ali od njih potpuno različitu.“ Usvajajući iskustva svojih prethodnika koji su potaknuli proboj prema Zapadu, grafičari skupine HAN 17 jednako tako „koriste suvremene tehnike otiskivanja, ali nikako ne zanemaruju one konvencionalne i tradicionalne grafičke tehnike“.

Vladimir Devidé u knjizi „Japanska haiku poezija i njen kulturnopovijesni okvir“ citira japanskog nobelovca Yukawa Hidekija koji kaže kako je japanski mentalitet „u većini slučajeva neprikladan za apstraktno mišljenje i zanimaju ga samo opipljive stvari“, a to opipljivo on gleda i slika kao da živi u tome jer japanski slikar, pisat će Devidé, nikada „nije osjećao da bi bio izvan ili ispred onog što je slikao; on i kao slikar i kao gledatelj živi unutar svojeg doživljaja, unutar slike kojom ga je opisao, i zato usporednice u prirodi ostaju usporednice i na njegovoj slici.“ Isti je odnos prema motivu vidljiv i u tradicionalnoj japanskoj grafici.

Foto: Inja Pavlić

Prolazeći izložbenim prostorijama i gledajući sve te izloške, uočava se kako je zapadnjački pogled na svijet snažno prodro u japanski umjetnički okvir. Otkriva se to osobito u motivici i načinu korištenja perspektive, dok se od tradicionalnog zadržalo isključivo služenje starim grafičkim tehnologijama – i to samo kod nekih autora. Naime, već više od stoljeća japanska umjetnost vodi misaoni i formalni dijalog sa zapadnom sestricom. Kao što su se europski umjetnici od druge polovici 19. stoljeća inspirirali Japanom, tako se i Japan inspirirao Zapadom. Višestoljetna je estetika zena pokleknula pred zapadnjačkom objektivnošću i racionalizmom.

U pokušaju da usporedi zapadnu i istočnu estetiku Alan Watts kao glavno obilježje ističe sklonost zapadnjaka da prirodu podredi svojoj volji te joj nametne racionalni okvir po svojoj mjeri, dok istočnjaka ne zanima preslikavanje, nego potraga za esencijom stvari i njezinim duhom. Ova je izložba dobar pokazatelj kako ovakva podjela više ne vrijedi, barem ne u kontekstu onoga što je izloženo jer na izložbi je prisutno previše Zapada da bi bilo dovoljno mjesta za Istok.

Foto: Inja Pavlić

U Osijeku se trenutno može vidjeti još jedna višegodišnja izložbena manifestacija namijenjena predstavljanju mladih umjetnika iz Osijeka i šire regije. Na izložbi pod nazivom „Bure baruta“ u Galeriji Kazamat već se sedmu godinu zaredom predstavljaju umjetnički dosezi autora mlađe generacije čime se stvorila izložbena platforma koja im pomaže da institucionaliziraju vlastite umjetničke pokušaje. Na sedmom izdanju djelima su se predstavili Luka Petrak, Mirna Pokorić i Dorian Trepić. Svi troje proizašli su iz skuta Umjetničke akademije u Osijeku gdje su ili već diplomirali ili, poput Trepića, još uvijek studiraju (prije završetka diplomskog studija Pokorić je završila studij na akademiji Širokom Brijegu).

Petrak se predstavio video radom „Waypoint“ koji je proizašao iz njegove diplomske radnje. Video koji prikazuje vijoreću zastavu sublimacija je niza slika na kojima se Petrak bavio motivom zastave koristeći je kako bi izgradio prostor platna. Prostor slike kao opreka stvarnom prostoru te slikani pejzaž kao opreka stvarnom pejzažu osnovni su interes mladog Petraka. Za razliku od ranijih – također distopijskih, ali koloristički puno snažnijih pejzaža inspiriranih svijetom računalnih igara – nova su platna prilično pročišćena te obilježena tek zastavama koje ukazuju na postojanje prostornosti unutar prizora – dojmu prostornosti doprinosi korištenje asfaltnog praha kojim se naznačuje postojanje tla i prostorne dubine. Na izložbi su slike izostavljene te se na uvid daje tek video kao sinegdohalni predstavnik slikanih sekvencija. Promjena medija omogućila je autoru nastavak procesa redukcije – ovoga puta ne samo unutar platna, nego i redukcije platna samog.

Foto :  Ivana Škvorčević

Redukcijskoga se pristupa držao i Dorian Trepić u „Digitalnim prostorima“. Sa svega nekoliko linija oblikovao je Trepić u Microsoft Paintu skladne kompozicije u kojima polazi od fotografija stvarnih prostora pročišćenih autorovom intervencijom. Dodatni naglasak printovima daje nabijeni kolorit. Šteta je, međutim, što je otisak jednoga printa izveden vrlo loše jer bitna je stvar kod redukcijskih djela nastalih na tragu minimalne umjetnosti da budu tehnički perfektno realizirana.

Mirna Pokorić predstavila se nizom djela u kojima se kao niti poveznice javljaju otisak, trag i memorija – osobno autoričino sjećanje, memorija Drugog ili pak sjećanje upisano u njezin radni prostora ili onaj u kojem izlaže. Tragovi koje autorica koristi nemaju vrijednost povijesnih činjenica, nego su dio imaginarnoga arhivskog sustava koji Pokorić gradi. Svoja, kao i tuđa osobna sjećanja ona podvrgava procesu destruktivne reinterpretacije ne bi li poništila postojeće te im dala novo značenje. Taj segment njezina pristupa radu zorno očituju fotografije iz dvaju albuma jedne osječke obitelji koje koristi kao matricu koju boja jajčanom temperom otiskujući je zatim na papir – iz jednog albuma u crno, a iz drugog u bijelo.

„Crni“ album arheološki rekonstruira tako što slaže njegov dekonstruiran negativ slijedeći prilikom apliciranja crnih otisaka fotografija raspored koji su one zauzimale u postojećem albumu. Kod „bijelog“ albuma otiskuje cijele stranice fotoalbuma koje potom stavlja u okvire za fotografije čime aludira na izvornu funkciju otisnutog materijala. Na nasuprotnim panoima jednog prostora galerije nalaze se murali koji svojim dimenzijama ponavljaju dimenzije ulaznih vrata kazamatskih prostora u kojima se nalaze atelijeri umjetnika, pa tako i autoričin. Za izvedbu jednoga murala koristi se otpala zidna prašina skupljena s poda sa svim pridruženim nečistoćama i pomiješana sa žumanjkom, dok se kod drugog umjesto prašine koristi pigment „Ostwald blue“.

Foto:  Ivana Škvorčević

Goethe, a shodno njemu i Kandinski, plavu boju vežu uz beskraj te nadčulnu i nebesku dimenziju što u odnosu na prvi mural pokazuje uspostavu dihotomijskoga odnosa između zemaljske dimenzije i onoga iznad. I ovom simbolikom autorica progovara u prvom licu povezujući prostor atelijera – koji je njezin prostor slobode – i svega onoga što se nalazi s vanjske strane vrata – grube i prljave realnosti. Uz spomenuta, izloženo je još nekoliko djela koja se naslanjaju na isti koncepcijski okvir.

Kao zamjerku se ovoj zapravo prilično razrađenoj koncepciji treba navesti način na koji su djela postavljena u prostor. Cjelina, naime, ostavlja konfuzan dojam čemu doprinosi nepostojanje legendi uz izloške koje bi svakako omogućile cjelovitije razumijevanje autoričine koncepcije, osobito zato što ovako posjetitelj nema nikakvu informaciju o isprepletenosti materijalnih ostataka korištenih u radu, sjećanja i autoričine intervencije – a to, konačno, čini onu bítnu dimenziju svih ovih izložaka.

Igor Loinjak

Foto: MLU Osijek i HDLU Osijek

 Ivana Škvorčević

Izložbu Bure Baruta u Galeriji Kazamat možete pogledati do nedjelje, 18. veljače 2018.

Osme dane grafike u Muzeju likovnih umjetnosti Osijek možete pogledati do 8. ožujka 2018.

]]>
https://arteist.hr/sto-za-vikend-u-osijeku-bure-baruta-i-osmi-dani-grafike/feed/ 0 Izložbe u Osijeku
Melankolični fotografski rukopisi s potpisom južnokorejske tradicije https://arteist.hr/melankolicni-fotografski-rukopisi-iz-korejske-tradicije/ https://arteist.hr/melankolicni-fotografski-rukopisi-iz-korejske-tradicije/#respond Mon, 05 Feb 2018 23:18:31 +0000 https://arteist.hr/?p=15669 Hrvatska publika ima priliku upoznati varijetete i širinu utjecaja hana na južnokorejski suvremeni izričaj na izložbi fotografija članova AZIT grupe, postavljenoj u Galeriji Fotokluba Zagreb.]]>

Jedna od specifičnosti bremenite korejske kulture jest han. Taj suptilni i teško prevodljivi pojam uključuje veoma široki spektar značenja, ponajprije onih koji se odnose na emocije – poput boli, (s)trpljenja, tuge, kajanja, ali i sreće i veselja. Han su ishodili i oblikovali događaji u povijesti, kao što su ratovi i izolacija. Taj se kolektivni duh pretočio u razne vidove individualnog identiteta i djelovanja, pa i u umjetnost. Hrvatska publika ima priliku upoznati varijetete i širinu utjecaja hana na južnokorejski suvremeni izričaj na izložbi fotografija članova AZIT grupe, postavljenoj u Galeriji Fotokluba Zagreb.

Objedinjeni pod naslovom Han – iz dubine tišine, četvoro autora, Mi Joung Kim, Henry Kim, Hanmo Yang i Kun Hyo Lee, izlažu cikluse karakterističnih osobnih poetika, koje na različite načine utjelovljuju spomenuti pojam i emociju. Tako je recimo Hanmo Yang zaokupljen izazovnom estetikom azijske arhitekture, ponajprije one korejske, kineske i japanske. Na svojim fotografijama u boji autor bilježi „ljepotu linija“ tradicionalnih palača, koje odražavaju upravo ideju tradicije i filozofije konfucijanizma, te istražuje istovjetnost u mentalitetu starih arhitektura iz triju zemalja.

 

Duhovna je dimenzija zapravo prisutnima u svim ciklusima. Onaj autorice Mi Joung Kim, naslovljen Izgubljena sjećanja, otisnut je na ručno izrađenom papiru, koji svojom prirodnom strukturom dodatno potencira lakoću profinjenih pejzaža. U njima fotografkinja traži motiv puta, koji je često doveden gotovo do apstraktne razine pojavnosti. Tema u stvari ukazuje na filozofiju taoizma, jer „tao“ znači – put.

Uopće, svaki autor osvještava svoj odnos s tradicijom. Fotografije autora Kuna Hyoa Leeja ostvarene su u formi svitka, a prikazuju prazninu, ili kako sam fotograf kaže: „Ja snimam prazan prostor, moj glavni objekt/subjekt je praznina, ne objekti poput stabala ili planina, čak ni ljudi…“. Bilježenje eteričnih odraza praznine na površini vode, ili odsjaja u zraku, kao i njihovo promatranje u konačnom iskazu svjetlopisa, izjednačava se sa zen budističkom meditacijom.

I na posljetku, Henry Kim vječnu dinamiku yin i yang principa, to jest proces puta od života do smrti, pronalazi na zahrđalim površinama, koje su uslijed kemijskih promjena, u otoku vremena, poprimile izražajne i koloristički uzbudljive strukture. Činjenici propadanja i prolaznosti suprotstavljena je začudna ljepota apstraktnih tvorevina.

Izložba koju su mimoišle glasne medijske najave, svakako zaslužuje pozornost. Riječ je o zaokruženim i posve dorečenim fotografskim rukopisima, koji pronose melankoličnu etiku i estetiku korejske tradicije, nadovezujući se na poticaj kompleksnih azijskih filozofija.

Barbara Vujanović

Izložba fotografija Han – iz dubine tišine, 13. siječnja – 16. veljače 2018.

 

 

]]>
https://arteist.hr/melankolicni-fotografski-rukopisi-iz-korejske-tradicije/feed/ 0 Korejska fotografija