Likovnost – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 25 Apr 2019 14:22:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Arteistov izbor od tri izložbe za superjunake i kontemplaciju: Buntak, Vuković i Glavurtić https://arteist.hr/arteistov-izbor-tri-izlozbe-za-superjunake-i-kontemplaciju/ https://arteist.hr/arteistov-izbor-tri-izlozbe-za-superjunake-i-kontemplaciju/#respond Wed, 17 Apr 2019 11:16:13 +0000 https://arteist.hr/?p=19524 Donosimo Arteistov skromni obol u borbi za kvalitetniju likovnu naobrazbu našeg napaćenog naroda. Na repertoaru u galerijama su: Buntak, Vuković i Glavurtić.]]>
Često nam promaknu jako dobre pa i sjajne izložbe. U Arteistu se trudimo pratiti ih, preporučiti barem ponekim storyem i vizualom na našem Instagram profilu. Teška vremena nam ne idu na ruku. Ipak, u tim teškim vremenima likovna scena pokazuje se prilično živom, a izložbe su korektne i vrijedne pažnje. Zašto ih ne posjećujemo? Jedan od razloga je sigurno činjenica da rijetko koja galerija (osim onih velikih javnih) ima u troškovniku dovoljno sredstava za oglašavanje. Tako šira javnost koja prati samo mainstream medije ostaje zakinuta za sadržaje o kojima se zagriženi kulturnjaci informiraju na alternativnim medijima. Drugi razlog je bez sumnje vrlo niska likovna kultura koju ima naša nacija. Dovoljno je reći da samo gimnazijski učenici dobivaju poduku iz likovne i glazbene kulture. Slijedi Arteistov skromni obol u borbi za kvalitetniju likovnu naobrazbu našeg napaćenog naroda.

Tomislav Buntak (1971.), Lost in space, Kabinet grafike, do 20. travnja

Buntak valjda i u snu slika. Nakon što je prošlu jesen preuzeo vodstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu ovaj neumorni slikar nije se odrekao stvaranja i izlaganja. U razgovoru objavljenom prije gotovo dvije godine na Arteistu, Buntak je komentirao kako postoje prigovori da „njegovo slikarstvo nije aktualno, da je eskapističko, da ne dotiče stvarnost“. Međutim, on se oko toga ne zamara jer vidi da je recepcija njegove umjetnosti zavidno dobra, a svjestan je da je to ponajviše zato što „ljudi žele harmoničnu atmosferu, gdje se mogu osjećati opušteno, gdje ih nitko ne pritišće, gdje je priroda uravnotežena i nije uništena, gdje mogu uspostaviti veze s ljudima koji ne moraju biti iz istog naroda. Žele atmosferu međusobnog uvažavanja u različitosti.“

U listopadu 2018. izlagao je Vizije radosti u Domu Marina Držića u Dubrovniku, a nakon toga je krenuo dovršavati i raditi nove radove za izložbu u Kabinetu grafike. Izložena su dva impozantna (200 x 420 cm i 200 x 980 cm) stripovski povezani slikocrteža nastala tehnikom olovke i tuša na papiru i jedan odvojeni crtež olovkom kružne forme. Ovaj posljednji kao i prvi prikazuje većinom nage žene čija su tijela posve iscrtkana kratkim potezima koji se ponegdje križaju čineći zanimljive mrežaste površine. Žene su smještene u jezeru prepunom raznog bilja koje se isprepliće s njima potpuno ispunjavajući kompoziciju do totalno zagušenog kadra. Najveći rad na izložbi Željko Marciuš u katalogu pojašnjava kao „sublimiranu Buntakovu SF viziju“ u kojoj je „podmorje preobraženo u kozmički ocean“. Umjesto flore i faune ovdje vidimo svemirske letjelice. Umjesto nagih ljudskih tijela – astronaute. Ova Buntakova futuristička utopija najintrigantnije je djelo na izložbe prepuno fantastičnog narativa koji otvara vrata bezbrojnim tumačenjima.

Fotografija: Kabinet grafike

Buntak se i ovaj put pokazuje kao crtač koji uvijek ima nešto novo za reći, nešto drugačije za pokazati. Izložba Lost in space od prostora Kabineta grafike u Hebrangovoj 1 učinila je kontemplativno mjesto u kojem ćete se htjeti zadržati.

„Aluzivna analogija – simbolička usporedba Buntaka sa Supermanom, čovjekom s drugog planeta, Kriptona, metafora je koja se odnosi na esenciju autora viđena kao supercrtača koji produhovljenim prizorima pobuđuje imaginaciju i pokazuje jedinstveni užitak crtanja unutar humanističkog i humanog pogleda na svijet.“  iz predgovora Željka Marciuša

Nataša Vuković (1986.), Distorzija, Galerija Karas, do 21. travnja

Što se dogoditi kada se ulje na platnu premaže epoksi smolom? Slikarica mlađe generacije Nataša Vuković svoje lišće u svim nijansama zelenkasto-plave po završetku slikanja premazuje epoksi smolom koja se dugo suši i zahtjeva dobru zaštitu platna kako se prašina ili bilo koja drugo nepoželjna stvar ne bi zalijepila za smolu. Natašin poliptih Distorzija snažno uvlači pogled među svoje bogato lišće koje moćno prodire u prostor galerije. Epoksidnim premazom slikarica uspijeva dobiti 3D efekt slike kojim se postiže određena futuristička zagonetnost platana.

Autorica predgovora Ana-Marija Koljanin zapisala je: „Kako su Natašine slike ujedno i zrcala, i prikazuju i odražavaju, užitak u slici može biti potpun; možda i cjelovit ili neizmjeran, no možda samo razlomljen ili glazirano mutan. Vidimo se, sami sebe, među biljkama; u zelenom, tirkiznom; u nijansama, tonovima, pretapanjima; staklima, zrcalima; u lišću, pred grmljem. Tu smo, a nismo sami. Tu su barem biljke oko nas.“

Fotografija: Juraj Vuglač za portal Urbanka

Osim poliptiha na izložbi je prikazano još šest djela koja prikazuju varijacije na teme lišća. Pojedina  platna Nataša dijagonalno dijeli tako da jedan dio ostavi bez epoksi premaza čime dodatno naglašava sjajni dio kompozicije povlačeći onaj matirani dio u drugi plan što daje finu dinamiku cjelokupnom djelu. Još jedna izložba koja djeluje iscjeljujuće na umornog gradskog čovjeka. Preporučujemo i nadamo se da će nas slikarica koja ne izlaže često što prije razveseliti novim izlaganjem.

Miro Glavurtić (1932.), Bog i psine, Galerija Forum, do 11. svibnja

Od 2014. kada ga je i upoznao, Feđa Gavrilović silno je želio organizirati izložbu umjetniku i književniku Miri Glavurtiću, jednom od začetnika beogradske skupine nadrealista Medijale. Napokon mu se želja ostvarila i u Galeriji Forum čiji je voditelj postavio je izložbu Bog i psine kojom se većina mlađe zagrebačke publike prvi put susreće s ovim osebujnim umjetnikom. U radijskom razgovoru za emisiju Bokobran koju uređuje i vodi Nevenka Šarčević naglasio je važnost poznavanja djela ovog svestranog umjetnika pojašnjavajući da „on možda nije toliko poznat u Hrvatskoj, ali kao jedan od osnivača najvažnije srpske umjetničke grupe 20. stoljeća, kao umjetnik koji živi i radi u Zagrebu od 1993. u kojem je osnovao i izdavačku kuću Sion – svakako zaslužuje našu pažnju“. Upečatljivi naziv izložbe spaja Glavurtićev izraženi katolicizam (rođen je i odgojen katolički u Kotoru) i naslov njegovog romana Psine o Kotoru koji je objavljen 1982. u Beogradu u kojem se Kotor prikazuje kao dechiricovski grad.

Fotografija: Galerija Forum

Odabir djela obuhvaća široki vremenski raspon: od pedesetih godina do devedesetih godina prikazano je 14 djela u različitim tehnikama: tuš na papiru, ulje na lesonitu, jajčana tempera na platnu. Najveća je pažnja usmjerena na djela nastala krajem pedesetih i početkom šezdesetih jer je to period najplodnijih godina Medijale. Djela obiluju organskim bujanjem, citatima iz povijesti, stvarnosti koja je kombinacija sna i noćne more, svakodnevnog života koji se neobično nadovezuje na snovite prizore u kojima žive čudnovata bića iz mitologije i znanstveno-fantastičnih filmova.

Brojni citati prate izložbu čineći je posebno slojevitom i izvrsno kontekstualiziranom: citati iz romana Psine, knjige Satana (publicistička knjiga koja analizira sva pojavljivanja sotone u povijesti) kao citati Mirka Kovača koji je načinio njegov literarni portret.

„Glavurtićevo stvaralaštvo karakterizira napetost između precizne i disciplinirane linije njegova crteža i neobičnih likova, objekata i prostora koje stvara. To su slike bogate imaginacije s referencijama na povijest umjetnosti, kao i na geometriju, koja je ljudski pokušaj oponašanja kozmičkog (mističnog) stvaranja… Miro Glavurtić je duboko očaran ljudima, svijetom i civilizacijom („Makar i u dekadentnom stadiju?“, pitao sam ga jednom aludirajući na dragog nam Spenglera – „U kojem god stadiju!“, odgovorio mi je). Čini mi se kako on poručuje da, ako ponekad ni u ljudima, ni u svijetu, ni u civilizaciji ne možemo pronaći ništa vrijedno poštovanja ili divljenja, to trebamo izmišljati, upisivati u njih i konstruirati. Jer, na koncu, mi samo smo ti ljudi, taj svijet i ta civilizacija.“ Iz predgovora Feđe Gavrilovića

Nakon prošlogodišnje izložbe Stevana Luketića, Gavrilović nas je Glavurtićem još jednom ugodno iznenadio izvlačeći na površinu gotovo zaboravljene velikane našega doba.

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/arteistov-izbor-tri-izlozbe-za-superjunake-i-kontemplaciju/feed/ 0
Neumorna potraga Tamare Kučinović za najdubljom intimom https://arteist.hr/tamara-kucinovic-portret/ https://arteist.hr/tamara-kucinovic-portret/#respond Tue, 16 Apr 2019 15:20:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19513 U doba ambalaže i plićine, njezine nas predstave vraćaju u izmaštano, a ponekad tako blisko vrijeme kad nismo bili odrasli.]]>

Jedna od najvećih prošlogodišnjih premijera na Broadwayu bila je – lutkarska. ”King Kong” iz 1933. postao je mjuzikl, Ann Darrow u duhu vremena više nije vrišteća, nego neustrašiva plavuša, a sama je marioneta ogromne životinje viša od šest metara i tonu teška. Za njezinu animaciju bilo je potrebno dvadesetero izvođača, a za pokretanje jednoga uda desetero. Kazalište je tu da uvijek pomiče granice. Toga su odavno svjesni u komercijalnom i za naše pojmove iznimno skupom sportu poput Broadwaya. Lutkarstvo u ”King Kongu” nije bilo izlet, nego ispitivanje i prožimanje mnogobrojnih kazališnih mogućnosti i tehnika prisutnih, primjerice i u oživljenom hitu ”Anđeli u Americi”.

Razmišljati o lutkarstvu kao ograničenoj formi za djecu nižih uzrasta, znači ujedno i slabo poznavanje kazališne povijesti i ograničenost mašte. Lutkarstvo se, ističe teatrolog Igor Tretinjak, u zadnjih stotinu godina nevjerojatnom brzinom raste i razvija. Tu brzinu ne možemo uočiti u svim našim lutkarskim predstavama, no entuzijazam i energija koja se stvara na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, pomalo mijenja percepciju i krvnu sliku lutkarskoga kazališta u cjelini. Izlaze sve obrazovaniji i razigraniji glumci i animatori, a Akademija se može podičiti prvom diplomiranom lutkarskom redateljicom, Tamarom Kučinović, koju je oblikovao Osijek i Državna akademija kazališne umjetnosti u Sankt Peterburgu.

U sveopćoj krizi redatelja mlađe generacije, Kučinović pripada najraznovrsnijim, najzaigranijim i najkvalitetnijim lutkarskim redateljima. Relativno nepoznata široj javnosti, s mnoštvom nagrada u naramku, izgrađuje svoj vlastiti svijet na uvjetno rečeno marginama – u Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Čakovcu i Splitu te je samo pitanje vremena kad će njezin talent biti šire prepoznat. Poetiku ponajviše izgrađuje na iznimnoj vizualnosti i atmosferi. Postavlja li predstavu u gradskom kazalištu ili radi li sa studentima, svijet koji izgrađuje brižljivo je planiran i uvodi vas u priču prije samoga ulaza u zamišljeni kazališni prostor.

Nerijetko odabire klasične, univerzalne priče, no njezina interpretacija u potpunosti je pomaknuta, drukčija i moderna čime postiže heterogeno spajanje forme i sadržaja. Kučinović je itekako svjesna zašto je pripovijedanje važno za djecu i odrasle pa nas njezine predstave nerijetko vode u svjetove gdje smrt označuje nestanak boja, ribar prijateljuje s pingvinom, čovjek je malen naspram prirode, a djeca izmišljaju prijatelje. Njezino pripovijedanje na sceni sastoji se od mnoštva detalja, scenskih razina, istraživanja mogućnosti animacije, pokreta i glume. Studioznost i maštovitost s kojom izgrađuje te različite snovite krajolike s glumcima ne bi ni kazalište za odrasle ostavila ravnodušnim.

Dindim, o nježnosti; Umjetnička organizacija Gllugl

Na prošlogodišnjem je, 11. Malom Maruliću ”Dindim, o nježnosti” proglašena najboljom predstavom koju je radila u suautorstvu s ansamblom varaždinskog Gllugla, a ove godine na 12. Mali Marulić odlazi sa ”Zamrznutim pjesmama” (GKL Rijeka). Obje predstave karakterizira iznimna toplina, ljubav i tuga prijateljstva prožeta humornom notom. U doba ambalaže i plićine, njezine nas predstave, poput slikovnica Jo Witek, podsjećaju na neumornu potragu za onim što nas čini zdravom djecom, a poslije i odraslima – našom intimom, skrivenim osjećajima i potrebom za drugim i dijeljenjem. Kada se svi natječu u društvenom angažmanu, ona nas vraća u izmaštano, a ponekad tako blisko vrijeme kad nismo bili odrasli.

Zamrznute pjesme, GKL Rijeka

Zanimljivo, iz svijeta se režije za odrasle posve lako prebaciti u svijet režije za djecu. Uostalom, neke su od najboljih predstava za djecu režirali Saša Anočić, Olja Lozica, Anica Tomić ili Rene Medvešek. No, kad ste u svijetu režije za djecu, a posebno lutkarske, ne vrijedi uvijek obrnuti reciprocitet. Na Broadwayu prožimanje svih kazališnih tehnika nije novina, a mi se još toliko toga trebamo usuditi. Nadam se da će se Tamara Kučinović i dalje moći usuditi pomicati granice našega kazališta u smjeru u kojem god to ona poželi. No, prvo joj moramo još malo odškrinuti vrata.

Anđela Vidović

*Esej je prvotno objavljen u tjedniku Express (broj 457) te se uz dopuštenje uredništva prenosi na Arteist.

 

]]>
https://arteist.hr/tamara-kucinovic-portret/feed/ 0
“Napravi rez i prihvati da se trebaš baviti umjetnošću” – najbolja rečenica koju je Zoran Šimunović mogao čuti https://arteist.hr/slikara-zorana-simunovica-otkrili-amerikanci-a-onda-i-mi/ https://arteist.hr/slikara-zorana-simunovica-otkrili-amerikanci-a-onda-i-mi/#respond Wed, 10 Apr 2019 22:53:41 +0000 https://arteist.hr/?p=19468 Ovaj smo portret umjetnika objavili potaknuti interesom američkog časopisa Regard Magazine za domaćeg slikara Zorana Šimunovića.]]>

Njegova obitelj uspješno se bavi poljoprivredom pa nije neobično što se u mladim danima počeo tražiti na Agronomskom fakultetu. Međutim, nije prošlo dugo vremena da Zoran Šimunović i njegova familija shvate i prihvate da se dijete treba baviti umjetnošću. Njegova supruga Ivana pomogla mu je kako sam kaže “napraviti rez i prihvatiti da se treba baviti umjetnošću” jer je to jedino što je zaista htio i u čemu je bio dobar.

Danas znamo da je Zoranova odluka bila najbolja koju je mogao donijeti. Prije nekoliko dana u popularnom američkom Regard Magazine izašao je prilog “Croatia full of life” u kojem su predstavljeni hrvatski ambasadori s naglaskom na dizajnere, glumce i jednog jedinog umjetnika – Zorana Šimunovića iz Osijeka.

Detalj fotografije iz Ragard Magazine. Fotograf: Dimitry Loiseau

Nakon što je završio Akademiju likovnih umjetnosti zaposlio se u nagrađivanom Gradskom muzeju Vukovar kao kustos likovnih zbirki. To mu je otvorilo nove vidike i poglede na umjetnost pa se drugačije počeo postavljati i prema svom radu, ali i prema umjetnosti općenito. Shvatio je između ostalog ono što mnogima ne pođe za rukom: svoj rad treba cijeniti i pristupati što profesionalnije njegovoj prezentaciji. Cijena njegovih radova dosegla je 30 000 kn.

“Počeo sam s dosta nižim cijenama. Nakon dugogodišnjeg rada i mnogih izložaba podizao sam lagano cijenu jer su postojali kupci koju su radove kupovali po cijenama koje sam postavljao. Vodim se time da moram biti prisutan na sceni i imati kupce za cijenu koju odredim. Kakva mi korist ako procijenim da moj rad vrijedi 50 000 eura, ako mi ga nitko neće kupiti za te novce?”

Izlaže po cijeloj Hrvatskoj, od Dubrovnika, Biograda na Moru, Istre, Zagreba, Čakovca do rodne Slavonije. Ove godine ima i samostalnu izložbu u Grazu. “Sve skupa ove godine ću odraditi šest izložbi. Dosta je to, možda i malo previše jer se neke vremenski skoro poklapaju pa moram jako puno slikati da izložbe ne bi bile “siromašne”. U međuvremenu se dogodi i da se najave neki privatni kolekcionari ili ljubitelji umjetnina pa morate imati u ateljeu barem tri slike koje ćete ljudima pokazati i ponuditi. Uz posao u muzeju to znači raditi zaista po cijele dane, a nekad se odradi i noćna smjena. Tu je i ovaj menadžerski dio posla koji odrađujem sam: dogovaranje i organizacija izložaba, rad na medijskoj promociji… Ali ja se želim baviti slikarstvom tako da mi ono bude primarni izvor zarade i da mu se mogu posve posvetiti pa mi za sada takav ritam još ne predstavlja nesavladivi teret. Premda je nekad vraški teško sve izbalansirati, takav ozbiljan i temeljit pristup se do sada pokazao uspješnim te mi otvorio mnoga vrata prema svijetu. Na koncu, u procesu slikanja morate konstantno biti budni i promišljati o svakom sljedećem potezu kista. U mom slučaju slikanje zahtjeva jako puno promišljanja tako da je svaka slika naslikana u mislima prije nego što je naslikana na platnu. Eto još jednog razloga za više rada, a manje spavanja”.

Fotografija: Dražen Benčević

Posljednji ciklus koji je zagrebačka publika mogla vidjeti u Galeriji Vladimir Filakovac od 11. ožujka do 4. travnja ove godine nastavak je njegove serije “Hommage prostoru” koju je prvi put pokazao u Biogradu na Moru u ljeto 2018. Njegove izložbe nikad ne prikazuju ista djela. “Slike se prodaju pa uvijek slikam nove jer mi se čini fer i prema publici pokazati im svoje najnovije radove, a ne reciklirati stare posuđujući ih od vlasnika. Stvaram ono što vidim i ne mogu negirati niti se oglušiti na prostor koji me okružuje. U konačnici on me na neki način i definira. Trenutačno mi je najveća inspiracija moj dom koji se “preselio” na moja kvadratna platna veličine 1,50 x 1,50 m.

Svakidašnji dekorativni i uporabni predmeti poziraju mi u dekonstruiranju prostora i tako nastaje moj likovni svemir. Svaki kutak mog umjetničkog djela je personaliziran i nosi neku oznaku koja odaje uspomene i pasioniranost domom. Mi u Hrvatskoj smo jako vezani za dom pa mi se ne čini ništa neobično to koliko me moja “četiri zida” inspiriraju. Naizgled nevažne figurice i igračke, biljke i voće postaju važni jer su na platnima zabilježeni kao artefakti moga postajanja. Moj dom prepun je detalja, sitnica i da – žutih plastičnih patkica koje su igračke našeg psa, a za koje me ljudi često znaju pitati zašto ih slikam. Valjda privlače najviše pozornost.”

Detalj Zoranovog platna iz ciklusa “hommage prostoru”

Ovaj mladi umjetnik pasioniran između ostalog i tetovažama, priču o svom radu na sebi zaokružio je upisom na doktorski studij koji će mu sigurno dati legitimitet da se okuša i u nekim drugim vidovima kulturno-umjetničkog djelovanja. Do tad ga pratite na društvenim mrežama:

Instagram: zsimunovic6
Facebook: Zoran Šimunović
Web: zoransimunovic.com
Email. simunovic.zoran@gmail.com

Anita Ruso

]]>
https://arteist.hr/slikara-zorana-simunovica-otkrili-amerikanci-a-onda-i-mi/feed/ 0
Građevina za koju su se svi otimali: 80 godina Meštrovićevog paviljona u Zagrebu https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/ https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/#respond Tue, 26 Mar 2019 10:24:05 +0000 https://arteist.hr/?p=19352 U Atelijeru Meštrović od prosinca 2018. do 7. travnja 2019. prikazuje se izložba "Meštrovićev znak u Zagrebu: 80 godina Meštrovićeva paviljona" kustosice Barbare Vujanović.]]>

U vrijeme neobično lijepog cvjetanja magnolije mnogi još oplakuju onu koja je rasla uz Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Gotovo cijela prošla godina bila je u znaku obrane čuvanja identiteta okoliša Džamije kao i njezinog kamenog omotača koji se u zoni prilaznih stepenica mijenjao u čudnim uvjetima, s velikim protivljenjem stručnjaka o čemu smo i pisali. Nasilan i pristran kulturocid za koji naivno mislimo da se može dogoditi samo tijekom ratnih razdoblja može se – svjedoci smo – dogoditi i u odsustvu ratnih razaranja.

Pri razmatranju Doma hrvatskih likovnih umjetnika, odnosno Meštrovićeva paviljona, njegovih funkcionalnih prenamjena, strukturalnih preinaka, te općenito njegove dramatične sudbine od izgradnje do danas,
nameće se činjenica njegove iznimne arhitektonske vitalnosti. Upravo ga je zbog nje prisvajao svaki politički sistem i, što je još bitnije, upravo je zahvaljujući njoj opstao, doduše ne u apsolutnoj cjelovitosti, kao
„jedan od najznačajnijih znakova zagrebačkog urbaniteta“.

Barbara Vujanović

Najbolji način da nešto argumentirano branimo jest da predmet dobro upoznamo. Barbara Vujanović, viša kustosica Atelijera Meštrović zagrebačkoj je publici priredila izložbu koja na zanimljiv, edukativan i pristupačan način donosi povijest jedne građevine koja već 80 godina čini okosnicu jedne od najprepoznatljivijih urbanističkih vizura zagrebačkog Donjeg grada. Njezina knjiga Meštorovićev znak u Zagrebu obrađuje umjetnikove građevine i javne spomenike kojima je obilježio Zagreb. Izložba je po riječima autorice “nastavak istraživanja započetih s knjigom”.

Postav izložbe koji čine dvije poveće makete Meštrovićeva paviljona i vizualne instalacije u izvedbi umjetnika Ivana Marušića Klifa projicirane na zid mogu na samom početku obilaska dati dojam manjka sadržaja. Međutim, premda je likovni postav Filipa Beusana minimalistički, sama izložba otkriva bogatu i raznoliku povijest kontroverzne građevine oko koje se desetljećima podizala buka. Dvojezični katalog potpisuju dvije autorice: Vendula Hnídková koja Meštovićev paviljon smješta u širi povijesni i graditeljsko-arhitektonski kontekst dok kustosica Vujanović obrazlaže mijene same građevine koje su se događale kao odrazi vremena i prostora. Katalog je obogaćen fotografijama iz različitih životnih etapa paviljona koje su prikazane na izložbi. Na samom kraju nalazi se recenzija Ane Šverko.

Zgrada muzeja umjetnosti ili izložbene dvorane tridesetih godina 20. stoljeća nije bila baš česta narudžba u građevinskom sektoru. Dok su se na početku tog desetljeća pojedine države teško nosile s problemima uzrokovanim velikom gospodarskom krizom,u njegovoj drugoj polovici pozornost političara nervozno se usredotočila na goleme investicije u industriju oružja koju su intenzivno poticali autoritarni režimi u Njemačkoj, Italiji, Sovjetskom Savezu. Zaoštrenu društvenu situaciju pratili su tokovi javnih financija, pa tako u teškim vremenima koja su vodila prema ratnom sukobu arhitekti nisu baš imali previše prilika graditi objekte namijenjene kulturi. I zato su se, s obzirom na sve uži prostor u području kulture, a želeći sudjelovati u arhitektonskoj produkciji, suvremeni umjetnici nerijetko stavljali u službu totalitarnim režimima i njihovoj promidžbi.

Vendula Hnídková

Prazan prostor tog dijela grada istočno od Trga bana Josipa Jelačića intrigirao je kako arhitekte i urbaniste tako i gradske vijećnike. Primarna je njihova ideja bila na trgu izgraditi muzej koji bi obuhvaćao postave Etnografskog muzeja, Muzeja grada Zagreba i Moderne galerije te arhiv i knjižnicu. Sam se Meštrović pobunio protiv takve preambiciozne ideje u ožujku 1928. godine, kada su članovi Hrvatskoga društva umjetnosti “Strossmayer” raspravljali o optimalnoj namjeni trga. Članovi društva nisu imali adekvatan prostor za izlaganje te su počeli razvijati ideju o gradnji izložbenog prostora dok je istovremeno postojala inicijativa za izgradnju spomenika kralju Petru I.

Brački kamen nepobitna je Meštrovićeva spona s antičkom, rimskom i hrvatskom kamenoklesarskom tradicijom, ali i spona između njegovih dvaju talenata, kiparskog i arhitektonskog.

Barbara Vujanović

Upravo je Meštrović dobio zadatak da izradi konjanički spomenik. Predloživši da se reljef kralja smjesti u Dom umjetnosti koji bi valjalo izgraditi na trgu, Meštrović je vrlo mudro zadovoljio potrebe dviju naizgled suprotstavljenih inicijativa. Godine 1933. Meštrović je dobio novu narudžbu – izradu idejne koncepcije Doma umjetnosti s memorijalnim kiparskim djelom Petru I. u čast. Meštrović je surađivao s arhitektima Haroldom Bilinićem, Lavoslavom Horvatom, Ivanom Zemljakom, Zvonimirom Kavurićem i Nikolom Molnarom, a konzultanti na projektu bili su Drago Ibler i Lav Kalda.

Jer arhitekturu nije moguće svesti na prostornu činjenicu izoliranu od događaja i dojmova koje emanira i reflektira.

Ana Šverko

Nakon samo dvije i pol godine Dom umjetnika je 1941. samovoljom ustaškog režima predodređen za džamiju. Kako je paviljon postao džamija, kada je i zašto džamija prestala postojati pa je paviljon pretvoren u Muzej narodnog oslobođenja / Muzej revolucije naroda Hrvatske? Kako je paviljonu napokon 1993. vraćena primarna funkcija, ovaj put pod nazivom Dom Hrvatskoga društva likovnih umjetnika detaljno je prikazano na ovoj vrijednoj izložbi kojom je predočena sva slojevitost Meštrovićeva paviljona.

Anita Ruso

__

Trajanje izložbe je produljeno do 7. travnja 2019.

]]>
https://arteist.hr/80-godina-mestroviceva-paviljona/feed/ 0
FOTOPRIČA: Zidovi bezimenih diletanata https://arteist.hr/zagrebacki-grafiti/ https://arteist.hr/zagrebacki-grafiti/#respond Thu, 14 Feb 2019 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19134 Britkog jezika i koncizne forme, grafiti mogu biti moćan kanal koji se nerijetko bavi osobnim krizama i iskrenim emocijama. ]]>

Društveno se djelovanje neovisno o pozivu i obrazovanju rađa iz puke želje da ispravimo što vidimo ili samo pošaljemo svoju poruku. Iskomuniciramo ono što nemamo priliku ili nitko do sada nije. Kad želiš nešto reći, a nisi rječit/a i ne znaš slikati ni pjevati, možeš napisati grafit. Kome i gdje?

Grafiti niču posvuda i za svakoga. Ljudi to rade jer žele i ne traže ništa zauzvrat, osim da ih pustite da to rade i dalje. Dostupni su dok ih netko ne ukloni ili dok ne izblijede zbog vremenskih uvjeta. I što ih se više zabranjuje bit će bolji – jer možda baš zbog toga što su zabranjeni – postoje.

Zadranin Jure Zubčić ispravio je tako u prolazu grafit na zgradi Mjesnog odbora. O tome je izvijestio javnost na svojem Facebooku.

Nekoliko dana nakon toga oba grafita su prebojana, a Jure je obavio informativni razgovor s temeljnom policijom zbog izazvane medijske pažnje. No nakon mjesec dana potražila ga je i krim policija koja je zadobila anonimnu kaznenu prijavu protiv Jure zbog uništavanja javne imovine i dovođenja u zabludu da su pripadnici hrvatskog naroda ksenofobični.

Nakon toga Jure je na svojem Facebooku objavio da moli anonimnog prijavitelja da se javi –  jer je njegovo djelo javno. Bez odgovora dosad.

Aktivist Jure osjeća unutarnji poriv da djeluje i želi se boriti za društvo u kojem ima pravo reći što misli. Kaže da smo nekoć živjeli u totalitarnom sistemu, a danas smo stvorili prividnu slobodu govora u kojoj se više nego ikad bojimo što ćemo reći. Dodaje da smo nažalost kao društvo od starog i novog sistema ”prihvatili” samo najgore, nismo naslijedili kolektivnu svijest za opće dobro, a ni razvili zdravu individualnu odgovornost. Dvostruko ništa. Na kraju, svjestan da živi u društvu kompletno okrenutih vrijednosti, zaključuje: ”Tragedija je da je to što sam napravio –  uopće vijest!”.

U Zagrebu, iza MSU-a, isti grafit je također ispravljen iz UBI SRBINA u LJUBI SRBINA.

Izgleda da je bolje da pucamo i ubijamo jedni druge nego da stvaramo. Društvo koje potiče svoje pripadnike (od čijeg rada i zarade i samo živi) na kreativno izražavanje, učenje, transformaciju i istraživanje za nas je još uvijek samo utopija.


Tko god je mislio da će u kapitalizmu (ili onome što mi danas tu imamo kao produkt bajke o kapitalizmu na Balkanu) omastiti brk, previdio je nekoliko nužnih koraka pri uspostavljanju istog. Ljudi su nekim čudom postali slobodniji, žele živjeti kako im se sviđa, a ne kako piše u religijskom priručniku. Pa je tako trkač u kapitalističkoj utrci lakomo zatvorio oči nad slobodama govora, izričaja i toleranciji kao osnovi njegove vrle ideje novog društva. I u svom jadu što mu društvo ”ne uspijeva” kako je isplanirao sad još i jadnim pederima hoće zabraniti da žive kako žele. Što te briga tko s kim spolno opći, zbog čega i u koji otvor? Ali, kad si u naletu bijesa jer ti je alegorija kapitalizma popucala po šavovima, najlakše se istresati na najbliže koji strše.

(Ne idu visoke štikle uz najniži nivo inteligencije). Priča o apsurdu društva (na talijanskom se jako lijepo kaže stucco e pittura fa bella figura – slobodnim prijevodom štukatura i boja čine prekrasnu figuru) stvorenog djelovanjem PR službi i umjetnim stvarnostima društvenih mreža koje zarađuju prodavanjem nepostojećeg. Masovno uljepšavanje i glancanje dozlogrdio nam je. Sve je to lijepo na visokoj štikli, no u izobilju blještavila ponestade nam intelektualne hrane.


Postani otac kad si spreman za to. Kad ćeš postati kći ne možeš puno birati, ali ćeš se morati pomiriti sa situacijom. Edukativan priziv savjesti i još jedna lekcija iz škole života sa zagrebačkih ulica.

Nije moglo proći bez pornografije. Pratimo trendove. Poezija i matematika oduvijek su bile povezane. Metafizika. Pazi što radiš i kuda klataraš.

Pravo je retoričko pitanje upućeno onima kojima grafiti žuljaju oči. Navijačko-stadionski. Ponekad nam je i drago da je društvo tako apsurdno pa barem imamo genijalne grafite koji nam u trenutku promijene tok misli.

Kad ih nametnuta autocenzura ubode gdje su najslabiji ili ih ljube ostavi, oni od svojih novaca kupe sprej. Svojim djelovanjem ne žele ništa zaraditi. Osim par prijava i novčanih kazni, ako se baš nisu dobro zakukuljili ili su bjesomučno tvrdoglavi.

Kratki natpisi postaju antologija prostora i vremena u kojem se nalaze i snažna su slika svakodnevice. Predstavljaju moćan kanal djelovanja običnih ljudi koji pogođeni nepravdom pršte od gnjeva. Britkog jezika i koncizne forme, grafiti govore o situacijama (i pogledima na situacije) koje se neće lako naći u medijima glavne struje. Znaju se baviti i osobnim krizama ili nas inspiriraju iskrenim emocijama. Potkradu se tu psovke i teške uvrede, nedopustive u službenom govoru i pismu, često neprihvatljivog sadržaja kako se navodi u nekim policijskim izvješćima analize grafita. A ima i onih koji na društvenim mrežama skupe i nekoliko stotina komentara, nakon kojih ih i dalje nitko nije u stanju suvislo protumačiti.

Uz ovoliko inspiracije iz okoline poremećenih vrijednosti potpaljena osobnim dišpetom, diletantska umjetnost pisanja po javnoj i privatnoj imovini zasad neće i ne može umrijeti. Za one koji se žele detaljnije upoznati sa svijetom šarolikih natpisa za fasadama, profesor Stipe Botica sa skupinom studenata Filozofskog fakulteta izdao je već dva izdanja knjige Suvremeni hrvatski grafiti.

Epilog

Grafiti kao umjetnost nagrđivanja javne imovine iz poriva da se kaže istina, čine bitnu dimenziju kulturne baštine urbanih sredina i njihovih stanovnika. Nekoliko slojeva prešaranih površina postalo je dijelom fasada naše metropole, ali izgleda da ih prolaznici često ni ne primjećuju. Koliko lokalno stanovništvo uopće pridaje važnost natpisima po zgradama u svojoj svakodnevnoj strci, govori podatak istraživanja povezanih s razvojem turizma da su mnogi gosti Zagreba, generalno zadovoljni ponudom, naveli kao jedan od problema grada – zašarana pročelja zgrada grafitima. Izgleda da su naši grafiti zanimljiviji našim gostima, koji vjerojatno pismene poruke nerijetko ni ne razumiju zbog jezične barijere. Stoga su 2017. donesene Antigrafiterske mjere – Akcijski plan za sprječavanje vandalskog grafitiranja u gradu Zagrebu, čiji je cilj da svi građani prionu poslu, a ne da se kažnjavaju počinitelji. Plan je najviše usmjeren na edukaciju mladih ljudi i svih pripadnika zajednice, kako bi se spriječilo uništavanje, a počinitelje potaknulo da sami uklone štetu. Velik broj onih koji su dosad otkriveni pomoću nadzornih kamera pristali su sami ukloniti štetu.

Mladi zagrebački grafiter za šaranje po zidu dobio je osam mjeseci zatvora, no s još jednom kaznom sve mu je pretvoreno u 730 sati rada za opće dobro. Plus 1800 kuna štete za uništavanje pročelja novoobnovljene zgrade na Trešnjevci. Prema riječima djelatnika iz komunalnog poduzeća postupak uklanjanja grafita s pročelja zgrade košta od 3000 do 5000 kuna. Najučinkovitija mjera je premazivanje fasade antigrafiterskim premazom jer se s tako obrađene površine grafiti lako mogu skinuti vodom. U međuvremenu su se specijalizirale i tvrtke koje skidaju grafite s fasada, nešto poput anitigrafiterskog osiguravajućeg društva. Najčešće rade po principu ‘paušala’, redovito im se plaća određena svota antigrafiterske police osiguranja i kad se grafit pojavi – postoji sistem kako im se dojavljuje, zatim oni izlaze na teren i otklanjaju ga. No, u zadnje vrijeme, ni oni, iako profesionalci koji su ispekli svoj posao u inozemstvu, nemaju posla. Ljudi se, kako kažu, ne obaziru baš na to kao nekad i ne prijavljuju mlade vandale, izgleda imaju važnijeg posla.

Kazneni zakon tretira grafitiranje kao kazneno djelo oštećenja tuđe imovine i propisuje kazne zatvora do dvije godine (od 6 mjeseci do 5 godina, ovisno o ‘težini’ i ‘veličini’ štete). U Londonu je kazna od 75 engleskih funti i do 5000 engleskih funti za teška oštećenja. U Rimu i do 1000 eura. U Zagrebu također vrijedi i kazna od 1000 do 2000 kuna ako se grafiter uhvati na licu mjesta. Ponekad se stanari, neovisno o projektu i akcijama, sami organiziraju i postave sigurnosne kamere jer postoji i odluka o komunalnom redu koja propisuje da se pročelja zgrada moraju održavati urednima. U slučaju nepridržavanja, kazne su i do 10 000 kuna.

Miss Amrita

Foto: Zagrebački grafiti, Miss Amrita i redakcija

* Fotopriča je nastala u sklopu projekta Arteistove abecede medijske pismenosti i radionice Kultura u kvartu te uz potporu Grada Zagreba u okviru programa i projekta udruga iz područja udruga mladih ili udruga za mlade.

]]>
https://arteist.hr/zagrebacki-grafiti/feed/ 0
Liebe Kunst. Liebe Zwei. Liebe Status abnormal. https://arteist.hr/umjetnik-vs-zakonodavstvo/ https://arteist.hr/umjetnik-vs-zakonodavstvo/#respond Mon, 11 Feb 2019 13:26:17 +0000 https://arteist.hr/?p=19107 U veljači je izašao novi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti s brojnim problemima za samostalne umjetnike.]]>

Važeći Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva usvojen je 1996. godine. Svi pokušaji njegove reforme ostali su u ladicama uglavnom nailazeći na protivljenja iz strukovnih krugova. Tako je 7. veljače 2019. izašao i novi Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti.

Ponovno se nakon 2011. uvodi nova kategorija – stručnjaka u kulturi, koja obuhvaća sve one koji nisu umjetnici, a obavljaju djelatnost u kulturi te se određuje minimalni dohodak za ostvarivanje prava uplate doprinosa.

Vesna Vuković je još u srpnju 2018. ukazala na te probleme u bilten.org:

  • stručnjak u kulturi

”Jedna je činjenica da je u institucionalnom smislu umjetničko polje duboko transformirano i da mnogo stručnjaka – među kojima se izdvaja figura kustosa, nekad ključna funkcija svake izlagačke institucije – danas radi u prekarnim uvjetima, bez stalnog zaposlenja i – bez institucije. Nadalje, u devastiranom medijskom polju bez redakcija i časopisa, a s njima i stalnih zaposlenja, ostali su brojni umjetnički kritičari. Pribrojimo li im fotografe, snimatelje, grafičke urednike itd. slika će postati još kompleksnija, a neprepoznavanje stvarnosti rada u polju dobit će drugu dimenziju: onu (realnog) straha od rastuće konkurencije.”

  • uvođenje minimalnog dohotka

”Po prvi put uvodi se minimalni iznos ukupnog prosječnog godišnjeg dohotka koji obavljanjem umjetničke djelatnosti godišnje mora ostvariti samostalni umjetnik da bi mogao steći pravo na uplatu doprinosa iz državnog proračuna”, koji je u Nacrtu Zakona određen visinom dvije prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj godišnje.

U Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti u članku 18. stoji:

”Samostalni umjetnik ne može steći pravo na uplatu doprinosa za obvezna osiguranja iz sredstava državnog proračuna ako je u tri godine koje prethode godini u kojoj podnosi zahtjev za uplatu doprinosa ostvario ukupni bruto prihod od samostalne djelatnosti u iznosu manjem od 18 prosječnih bruto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske, koju je odredilo nadležno tijelo za godinu koja prethodi godini u kojoj samostalni umjetnik podnosi zahtjev za uplatu doprinosa.”

Na takvu odluku zanimljivo nije dopuštena žalba, a donositelj odluke je ministar, kako stoji u članku 20:

”O stjecanju prava na uplatu obveznih doprinosa iz sredstava državnog proračuna odlučuje ministar nadležan za kulturu rješenjem, na prijedlog Stručnog povjerenstva za priznavanje prava na uplatu obveznih doprinosa iz sredstava državnog proračuna (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo). Protiv toga rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.”

Mnogo je tu profesionalnih problema za samostalne umjetnike, ali i unitarnosti u odlučivanju. Jedna od strukovnih udruga, HDLU Zagreb poziva na 1. okrugli stol samostalnih i profesionalnih likovnih umjetnika. Dobrodošli su samostalni umjetnici, članovi HZSU-a iz drugih profesija, koji žele razgovarati s kolegama o svojim iskustvima u struci, posebno pred donošenje novog Zakona o umjetnicima, u svrhu boljeg samoorganiziranja i samoosnaživanja samostalnih hrvatskih umjetnika.

Prijedlog Nacrta je tu, radna je skupina tu, čitajte, informirajte se i solidarizirajte.

Marin Raster

]]>
https://arteist.hr/umjetnik-vs-zakonodavstvo/feed/ 0