Sumrak kazališta u Hrvatskoj: Lijepa i turobna naša i vaša

Riječ godine, poistinjavanje (post-truth), ne opisuje svijet u kojem živimo, iznosi nagrađivani Independentov dopisnik Robert Fisk s Bliskoga istoka. Prema Fisku živimo u svijetu laži drugih na Bliskome istoku, zapadu i u Rusiji. Već dugo i živimo, prepuštajući profesionalno novinarstvo društvenim mrežama i samoprozvanim različitim perspektivama koje izjednačuju moralnost i nemoralnost. U njihovu su perspektivizmu one samo lice i naličje istoga novčića. Pojam pravednosti briše se iz leksika novinara, političara, javnosti, ali i kulture.

Otkad pratim maleni kazališni segment kulture, poistinjavanje je njezin vjerni suputnik, a pravednost nepoznanica u leksiku. Uostalom, kazalište je samo po sebi zamišljeno kao laž jer prikazujući svijet, zapravo potkazuje i sebe, reći će Ivan Vidić prije deset godina u Vijencu.

Kraj ili sumrak 2016. obilježile su dvije predstave domaćih dramskih pisaca, vječno pesimističnog i crnohumornog Ivana Vidića te plodnog i izvođenog Mate Matišića. Vidićev Noćni život (ZKM) u režiji Paola Magellija predstava je oscilacija koja podcrtava bolno breme suvremenoga hrvatskog društva i društva uopće – posvemašnji nedostatak solidarnosti. Matišićevi Ljudi od voska (HNK) u režiji Janusza Kice suočavanju nas s vlastitim izborima ili pogreškama u ograničenom dosegu, iz perspektive intelektualca, pomalo i buržuja, Viktora. Vidićev je glavni lik masa, a Matišićev pojedinac. Vidićevoj je masi, parafrazirajući Magellija u programskoj knjižici, bog Google, a Matišićevu pojedincu on sam.

Noćni život revolucionara

Oktobarskom revolucijom 1917. mase su se pokušale homogenizirati uvođenjem novoga društvenog poretka, građenjem društva bez eksploatacije i klasa, Aeroflot postaje jednim od jačih avioprijevoznika, a turizam cvate. Stotinu godina kasnije, proizvoljnom tehnološkom revolucijom pokušavamo izjednačiti heterogenost društvenih skupina s različitošću perspektiva i dokinuti svaki profesionalizam – drago naše post-truth doba. Stoga su Vidićevi likovi heterogeni luzeri – feministkinje, umirovljenici, studenti, profesori, kulturnjaci, nezaposleni, dušobrižnici, seksualni predatori, policajci i propovjednici. Javljaju se za riječ, iznose pamflete umjesto argumenata i njihove su bitke uvijek porazi jer takav prevladavajući princip rušenja ne sadržava princip građenja.

U Magellijevoj režiji, ansambl predstava obiluje oscilacijama i promašajima aktivizma domaćeg tipa koji šalje drsku poruku suvremenim revolucionarima za šankom ili Facebookom – suviše smo ljudski pokvareni i nesolidarni da bismo mogli sanjati i mijenjati. Nismo ni previše pametni, vodimo se ubujevskim principom hranjenja i seksa, izražavamo se jezikom ulice. U takvoj Hrvatskoj živimo. Kimanjem glave jednoglasno prihvaćamo neprovjereni stav, pristajemo uz reforme svih vrsta, smjenjujemo uprave, dopuštamo da neprovjerene informacije plove okolo dok u iste ne povjerujemo. Uličnim jezikom, puno zujimo, malo meda dajemo.

Vidićev je izraz težak, neprohodan za ansambl, stoga su i oscilacije, kao i ritam predstave velike. Prisutna su ponavljanja i statičnost jer su likovi karakterno prazni. Oni olako prelaze iz idealizma u cinizam, iz opreza u impulzivnost, iz nježnosti u okrutnost. Na idejnoj razini, Noćni život je predstava koja je napokon pokazala dovoljno hrabrosti da se jednako obračunava s ”hipsterskom” ljevicom i ”ruralnom” desnicom, preciznije s društvom u cjelini. Nedostajalo je ujednačenosti i još drskijeg glasa kako bi se prikazao konačni trijumf gluposti nad beskrupuloznom inteligencijom.

Ljudi od voska

Matišićeva je drama kudikamo ambicioznija jer trendovski povezuje autobiografske elemente s fikcijom te pokušava pružiti više umjetničke dosege. No, problem se ne pojavljuje u tekstu (koji je neujednačen, ali solidan), nego u disbalansu dizajnerske i sterilne scenografije Numena i Ivane Jonke, izvrsne etno jazz glazbe Tamare Obrovac i samoga dramskoga teksta. U sva tri dijela – bilo da je riječ o građanskome stanu ili autorovim Ričicama, scenografija je nevjerojatno distancirana i hladna naspram nerijetko prizemnih dijaloga, ponajprije u prvome i drugom stavku drame.

Protagonist u sva tri stavka je Viktor (Goran Grgić), dramski pisac i scenarist, bivša rock-zvijezda. U Obožavateljici, ujedno i najboljem dijelu predstave, dobiva priliku biti otac najmanje njegovu, kasnije mrtvom djetetu. Prvi musliman u selu obilježen je osobnim tragedijama ljudi iz maloga mjesta gdje Viktor piše o preminuloj Zdenki i nanovo dobiva priliku biti ocem mrtvome djetetu. Treću priliku očinstva dobiva u Ispod perike, smrću psihijatrice Jasne (Alma Prica). Iz propuštenih prilika i promašenih ljudskih sudbina, stječe se dojam kako se glavni lik ne suočava s vlastitim izborima i/ili pogreškama te biva zatočenikom vlastitog ega oko kojeg gradi zbivanja u sva tri stavka drame.

Dramski bi preokret možda nastupio da Viktor zbilja dobije kratku priliku biti ocem najmanje njegovoj, ali mrtvoj, djeci jer bi se onda, premda nakratko suočio s vlastitom emotivnom zatvorenošću i socijalnom nesnalažljivošću kao rezultatom ”pogrešnih” izbora. Najjaču kariku dramskoga triptiha ne čini sveprisutna slikovitost, trenutak kada dramski pisac ulaskom na scenu naglašuje čitavo vrijeme očitu isprepletenost stvarnosti i fikcije, nego Kicino redateljsko umijeće da iz pojedinih malih uloga načini precizne i dojmljive minijature. Bojan Navojec izvrstan je u nijansiranju nježnosti i okrutnosti lokalnog dilera, Siniša Popović kao povrijeđeni otac i potencijalni zlostavljač te Milan Pleština kao otac ratnoga invalida.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More