Leonida Kovač: Nasta Rojc i naše doba

Nasta Rojc“Mnogo cijenjena gospođo! Već je puno vremena prošlo, što ste mi na moju molbu poslali jedan članak o Vašem životu. Htjela sam da mi pošaljete autoportret Vašeg umjetničkog života. Čitajući Vaš članak, bilo mi je vrlo teško u duši, pun je gorčine i sarkazma, a sve to počiva na dubokoj boli.

Možda Vas nitko tako dobro ne shvaća kao ja, koja imam razloga da se isto tako rugam sebi – pravoj budali što je dopustila da ju izrabe i onda odbace, a sve to po diktatu uzvišene kritike. Vi međutim radili ste samo po svojoj vlastitoj želji za sebe u svojem domu i žrtvovali mnogo u svoju umjetnost a sada, prema Vašem članku, zamijenili ste kist kuhačom. (…) Ako biste Vi htjeli taj članak postaviti drugačije (izvući mu otrovne zube prema samoj sebi) moglo bi se onda vrlo lijepo uvrstiti.”

Ovim se riječima u pismu datiranom 20. srpnja 1940. godine slikarici Nasti Rojc obraća književnica i novinarka Marija Jurić Zagorka, osnivačica i urednica časopisa za ženu i dom Hrvatica. Zagorka od umjetnice koja je probleme rodnog identiteta maestralno artikulirala nizom autoportreta naslikanih tijekom prva tri desetljeća dvadesetog stoljeća [1], traži literarni autoportret. Citirano se pismo, kao i dva autobiografska spisa Naste Rojc, čuva u privatnoj zbirci dr. Josipa Kovačića koja je i svojevrsni muzej zbivanja izbrisanih iz povijesnog pamćenja djelatnošću historiografije hrvatske moderne umjetnosti.

Nasta Rojc rođena je u Bjelovaru 6. studenog 1883. u uglednoj i imućnoj građanskoj obitelji. Umrla je u Zagrebu na svoj rođendan 1964. godine. Tijekom 1901. i 1902. usprkos protivljenju oca, ministra bogoštovlja i nastave, te kasnije hrvatskog podbana i zastupnika u jugoslavenskom parlamentu,  pohađa u Zagrebu privatnu slikarsku školu Otona Ivekovića. Od 1902. do 1904. studira u Beču na Kunstschule für Frauen und Mädchen, a za vrijeme studija pohađa i fotografsku školu u Kölnerhofgasse. 1907. godine upisuje se na Frauen Akademie na Barrerstrasse u Münchenu, gdje studira u klasi Heinricha Knirra. Nezadovoljna njegovim načinom poduke, upisuje se u Heimannovu školu, gdje satove crtanja akta pohađa s Miroslavom Kraljevićem.  Za vrijeme školovanja u Münchenu, viđa se s Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom, slikarima koje je lokalna povijest umjetnosti uzdigla u status rodonačelnika hrvatskog modernog slikarstva svodeći ih pod zajednički nazivnik “slikara münchenskog kruga”.  U razdoblju od 1908. – 1912. Nasta Rojc ponovno studira na Umjetničkoj školi u Beču, gdje 1913. izlaže u Künstlerhausu dobivši pohvalne kritike. Nakon jednogodišnjeg boravka u Engleskoj tijekom 1924. i 1925. godine, 1926.  samostalno izlaže u londonskoj Gieves Art Gallery. Po izlasku afirmativne kritike izložbe u Timesu, dobiva poziv od londonskog Women’s International Arts Cluba za sudjelovanje na njihovoj proljetnoj izložbi.[2]  Svjesna institucionalnih i ideoloških tendencija minorizacije umjetničke produkcije žena, Nasta Rojc u Zagrebu inicira osnivanje Kluba likovnih umjetnica koji počinje djelovati 1928. godine.

Čitajući pismo kojim Zagorka Nastu Rojc moli da iz članka “izvuče otrovne zube usmjerene prema samoj sebi” nameće se pitanje o razlozima zbog kojih je slikarica koja je u razdoblju između dva rata kao iznimna portretistica bila cijenjena u domovini i inozemstvu praktički izbrisana iz genealogije hrvatske moderne umjetnosti. Kakav je to “diktat uzvišene kritike” djelima Naste Rojc koja je, uostalom, s mitologiziranim “münchenskim krugom” tijekom prvog desetljeća dvadesetog stoljeća bivala u tangencijalnom odnosu, uskratio pravo da budu razmatrana u kontekstu početaka hrvatskog slikarskog moderniteta? Možda činjenica da, nezadovoljna bečkim i münchenskim slikarskim konzervativizmom ne odlazi poput svojih kolega i prijatelja Kraljevića i Račića u Pariz na izvor manetizma i cézanneizma koji će za hrvatsku umjetničku kritiku postati normom modernosti, već oduševivši se na venecijanskom Biennalu 1907. godine djelima britaniziranog Amerikanca Johna Singera Sargenta, ustrajava u nakani slikanja portreta “svojim širokim kistom”.[3]

Iste te 1928. godine kad osniva Klub likovnih umjetnica, Nasta Rojc slika Naše doba, sliku čija je nekonvencionalna slikarska forma i sociokritička žestina usporediva s djelima avangardnih umjetnika i umjetnica koji istodobno djeluju u weimarskoj Njemačkoj. Ta je, u povijesti hrvatske moderne umjetnosti prešućena slika, nakon Izložbe umjetnica Male Antante održane u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani 1938., po prvi put izložena 2007. godine na izložbi samoreprezentacijskih radova Naste Rojc i Stjepana Lahovskog naslovljenoj Zelene vrpce [4] postavljenoj u zagrebačkom Muzeju arhitekture. Posrijedi je ulje na platnu srednjeg rombičnog formata, a integralni dio slike je i masivni, grubi, crni drveni okvir na kojemu se nalaze četiri kružne reljefne aplikacije izrezane u obliku cirkularne pile. U gornjoj aplikaciji, smještenoj točno nad tjemenom prikaza Boga Oca, upisani su umjetničini inicijali, a u donjoj, smještenoj pod prikazom uglednih građana, cilindraša u svečanim odijelima koja označuju njihov društveni status i autoritarne pozicije, upisana je godina 1928. i nad njom, kapitalom, tekst Naše doba.

Performativ slike Naste Rojc u čijem se referencijalnom polju nalazi naslovni konstativ, ostvaruje se u njezinome centrifugalnom ritmu. Polje slike strukturirano je kružećim, koncentričnim registrima unutar jednog jedinstvenog slikarskog plana, a vrtložna, spiralna linija, eksplicirana je kao reprezentacija cirkularne pile, uslijed čije rotacije, doslovce, lete glave. Zahvaćeni vrtnjom kobne centrifuge, među zavojnicama spirale prikazani su predstavnici svih društvenih slojeva, pri čemu je izrijekom označena njihova rasna, vjerska, rodna, klasna i ideološka pripadnost. Nalaze se tu svećenici, komunisti, prostitutke, anarhisti, vojnici, pin-up djevojke, umjetnici, topovske cijevi, aktivističke parole, slikarske palete, negroidni kerubini, tenkovske gusjenice, srpovi i čekići, Biblije, odrezane uši. Smrt lijepome, Živjela korupcija, Živio nered, Konac umjetnosti, i još štošta – piše na naslikanim papirićima koji lebde nad potocima krvi.

Nasta Rojc

Historiografija hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća permanentno inzistira na prepoznavanju avangardnih tendencija na lokalnoj umjetničkoj sceni, dokazujući tako ukorijenjenost i pripadnost hrvatske umjetnosti europskom kulturnom kontekstu. Napisane su tako brojne studije, priređene mnoge izložbe, održani simpoziji, no ova se slika, kao i općenito, opus Naste Rojc redovito prešućuje. Ako je, uglavnom, formalna srodnost temeljni kriterij za prepoznavanje modernosti nečijeg opusa, prešućivanje slike Naše doba tim je začudnije, jer je već na prvi pogled moguće pronaći performativne analogije ove slike sa suvremenim joj fenomenima koji se u povijesti europske umjetnosti označuju krovnim terminom povijesnih avangardi. Tu prije svega mislim na određene radove nastale u kontekstu dadaističkog pokreta, te pokreta Neue Sachlichkeit, odnosno na socijalno-kritičke opuse, primjerice, njemačkih umjetnica Hanne Höch, Jeanne Mammen, ili neizostavnih Georga Grosza i Otta Dixa.

Ukazujući na različite primjene termina moderno od kasnog šesnaestog do dvadesetog stoljeća, Raymond Williams konstatira kako se pojam modernizam, kao naziv čitavog kulturalnog pokreta i povijesnog trenutka, pojavljuje kao opći termin tek od pedesetih godina dvadesetog stoljeća, označujući dominantnu verziju “modernog”, ili čak “apsolutno moderno” u razdoblju između 1890. i 1940. godine. Williams govori o naknadno rođenoj ideologiji modernizma, a teorijske konture koje je modernistička retorika primjenjivala i specifične autore “modernizma” smatra krajnje selektiranom verzijom modernoga koja na kraju prisvaja cjelinu moderniteta. [5]

Prvi portret amblematskog označitelja modernosti – automobila, u hrvatskoj je umjetnosti naslikala upravo Nasta Rojc 1925. godine. Posrijedi je slika Naš auto u Škotskoj, nastala za vrijeme njezinog jednogodišnjeg boravka u Velikoj Britaniji. U nizu pisama upućenih roditeljima u Zagreb tada četrdesetdvogodišnja umjetnica opširno opisuje vožnju automobilom i emanicipiranost britanskih žena:

Danas je Miss. O. umorna pa smo ranije prekinule put i doista polako vozile 25-30 milja na sat. Auto za autom nas je prestizao, većinom dame šofiraju, po dvije kao i mi, i po jedna i po 4 bez muževa, koji valda dotle moraju negde raditi da zasluže što taj šport stoji. (…) Dame uživaju ovde veliku slobodu, podpunu ravnopravnost u svemu, pa uslijed športskog života vidiš ih mnogo u hlačama svakojake vrsti, al uvijek se oblače s ukusom i lijepo česlaju odrezane kose i fino se ponašaju i dobro izgledaju. Nikomu ne upane u oči ako dama, bila mlada ili stara putuje sama bez šofera u autu, stavi auto u garažu, uzme sobu u “Innu” (hotel na selu ili uz cestu) i odputuje drugo jutro. [6]

Slobodni, patrijarhalnim normama nesputani život Engleskinja o kojemu Nasta Rojc 1925. godine izvještava svoje roditelje, zapravo je opis tzv. tipa “nove žene” koja u javni prostor ulazi u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, kada se uostalom, na umjetničkoj sceni pojavljuju i avangardne umjetničke prakse. Kao što su primjerice, dadaizam ili nadrealizam minirali građansku predodžbu umjetnosti, tako je i lik “nove žene” kojemu se imamentnim poimao svojevrsni androgini izgled, vizualno označavao čin transgresije rigidnih normi građanske ženstvenosti. Za razliku od devetnaestostoljetnih pasivizirajućih i potčinjavajućih normi ženskosti i ženstvenosti, avangardni lik “nove žene”, označavao je aktivnu, neovisnu osobu koja nekim respektabilnim poslom osigurava vlastitu ekonomsku neovisnost.

Nedatirani autobiografski zapis Naste Rojc pisan u trećem licu koji, sudeći prema sadržaju vjerojatno nastaje oko 1947. godine, svjedoči o njezinom odbacivanju (malo)građanskih normi od ranog djetinjstva. Tekst započinje ovako:

Rodila se 1883. u blatnom i prašnom mjestancu Bjelovaru, tamo polazila realnu gimnaziju za oba spola. Uz razna razmatranja i predavanja o tome kako treba postati “koristan član ljudske zajednice”, bilo je i tučnjava do krvi za ženska prava. Najmanja i najmlađa u razredima, prezirala je muške drugove zbog toga što su glupi i kukavice i dokazivala im je rukopipatelno da jače i veće tijelo ne vrijedi ni u tučnjavi koliko odvažan, brz, junački duh! – kod oba spola, te je vodila prve bitke za ravnopravnost. Već kao malo slabašno dijete crtala je gdje je bilo kakove prilike za to, kakov veliki papir i komad meke cigle ili ugljena, ogromne glave i figure i modelirala iz tijesta i blata životinje, konje i ljude koje je oko sebe vidila i motrila. Sa 7 godina odbacila je nauku o Bogu kako su je stariji naučili i stvorila si svoj sud o zakonima prirode i u tom pogledu postavila si je program svog života kao inteligentni stvor koji ima volju, kog se je cijeli život držala: “Neću biti slijepi rob prirode”.[7]

Nasta Rojc bila je homoseksualna. Usprkos formalnom braku sklopljenom 1910. godine s prijateljem i kolegom Brankom Šenoom, od 1923. otvoreno živi u lezbijskoj vezi s Alexandrinom M. Onslow, časnicom britanske vojske koju upoznaje neposredno po završetku Prvog svjetskog rata. U njihovoj kući na Rokovom perivoju br. 6 u Zagrebu nalazio se umjetničin atelje koji je ujedno bio i salon,  poput suvremenih mu pariških salona Gertrude Stein i Alice B. Toklas u Rue des Fleures, ili onoga književnice Natalie Clifford Barney i slikarice Romaine Brooks u  Rue Jacob. Alexandrina Onslow kao članica Britanskog ženskog društva za transport  ranjenika, Prvi svjetski rat provodi na svim frontovima, a kraj rata dočekuje na Solunskom frontu. Sredinom dvadesetih godina, nakon zajedničkog boravka u Engleskoj i Škotskoj 1924. – 1925. godine, definitivno se nastanjuje u Zagrebu gdje do svoje smrti 1949. godine živi s Nastom Rojc.

U neobjavljenom autobiografskom tekstu Sjene, svjetlo i mrak pisanom tijekom 1918. i 1919. godine, od kojega je sačuvano 267 strojno pisanih stranica, Nasta Rojc obznanjuje kako je očev pristanak na njezino umjetničko školovanje bio rezultat nagodbe. Ona je, naime, zauzvrat, u skladu s kodeksom građanske ženstvenosti, trebala prisustvovati zabavama, odnosno balovima u roditeljskom domu. Pristala je, međutim:

Jednom finom gospodinu uspjelo je ipak skloniti me na mali razgovor. Ali budući puta taj je gospodin poslao ispričnicu i nije više dolazio. Drugi se malo više sa mnom razgovarao i budući puta je i taj poslao ispričnicu. Nakon nekoliko zabava bilo je i nekoliko gospode manje, konačno su dolazili još samo oni, koji su tom zgodom mogli biti sa svojim odabranim damama. Tata je to primjetio, ali si nije znao protumačiti. Ja sam se ponašala točno po našem ugovoru i tražila izvršenje drugog dijela nagodbe. Davno poslije pripovijedala sam ocu zašto su mnogi izostali. Tražila sam naime od te gospode za dokaz priznate mi ljubavi, da mi idu s puta, te više ne dolaze na naše zabave. U ferije sam s veseljem Jandovici pripovijedala kako sam si mudro pomogla, jer ja hoću učiti slikati, a ne stvarati bolesne, nesretne ljude.”[8]

I ona slika. U razdoblju od 1902. do 1911. naslikala je brojne psihološke portrete prijateljica s bečke akademije i ženske aktove, među kojima i antologijski Autoakt pred vizijom Venere. Između 1908. i 1910. godine ponovno studira u Beču. Vrijeme je to kad se zbog otežane materijalne situacije u obitelji  i inzistiranja oca (koji tada preuzima visoku političku dužnost) na respektu spram “javnog mnijenja”, pristaje vjenčati s Brankom Šenoom. U nikad objavljenoj autobiografiji Nasta Rojc to opisuje ovako:

Mene je silno vuklo u Beč pa da pokušam slikati sada slično kao Sargent, velikim kistovima. Znala sam da su se naše materijalne prilike uvelike pogoršale time što je tata napustio zvanje i gospodarstvo narodnoj stvari za volju. Slutila sam da će opet biti borbe i žao mi je bilo doći sa tim zahtjevom. Otac mi je predložio da se radije udam i napustim studije, ali ja sam za se brak drugačije zamišljala no što ga obično ljudi zamišljaju, te rado pristala da učinim ocu veselje, ali uz uvjet da se u mom životu baš ništa ne promijeni, te da se moj brak ograniči na ceremoniju u crkvi bez promjene imena ili ikakve druge promjene. Ne želim se prodati nikomu, niti mom poštovanom prijatelju koji je već jednom igrao ulogu zaručnika, već želim ostati čovjek, imati zvanje koje će mi ispunjati život i zaslužiti sama svoj kruh. [9] 

Kao protuuslugu za brak s Brankom Šenoom, otac je Nasti Rojc trebao pomoći da dođe do vlastitog ateljea. Ona taj sporazum opisuje sljedećim riječima:

Među nama po mojoj želji taj brak ne smije biti brak. Moja teška bolest bila mi je za to dobra obrana, a ruka pomoći si međusobno. Teškim srcem, radi sebe pristala sam na taj neugodni, opasni korak, a za nagradu obećao mi je otac da će mi pomoći doći do svog ateljea(…). [10]

Premda je Nasta Rojc nakon udaje zadržala vlastito prezime kojim je do smrti potpisivala sve svoje slike, organizatori izložbe Hrvatskog društva umjetnosti održane 1911. godine u Zagrebu potpisali su ih u katalogu prezimenom Šenoa, što je izazvalo njezinu zaprepaštenost i ogorčenje [11]. Taj incident nije bio jedino lišavanje umjetnice vlastitog imena. U arhivu dr. Kovačića među ostalim dokumentima Naste Rojc čuva se i osmrtnica kojom ožalošćena obitelj 1964. godine obavještava javnost o smrti Naste Šenoa rođene Rojc. Malograđanski um, kojemu se umjetnica cijelog života žestoko suprotstavljala, posthumno joj je pokušao falsificirati i biografiju, te je prilagoditi normama društvene prihvatljivosti koje se ni do danas, pedeset godina nakon njezine smrti, u zemlji u kojoj je živjela nisu bitno promijenile. I možda je upravo to razlog zbog kojega Nasta Rojc nije upisana u rodoslovno stablo hrvatske moderne umjetnosti. Ona nikada nije bila apolitična, a upravo je apolitičnost umjetnosti pretpostavka na kojoj se temelji naknadno stvorena ideologija visokog modernizma o kojoj piše Williams.

Autoportret u dragu iz 1914. godine na čijoj je poleđini umjetnica vlastoručno napisala Simbolistički autoportret: Ja borac, Ja 1914, politički je čin. Prikazujući se u dragu, dakle odjevenom u elegantno muško odijelo s kravatom kao dekadentni dandy, kose svezane crvenim svilenim rupcem pod crnim, plitkim muškim šeširom širokog oboda, i s “gusarskom” naušnicom u lijevom uhu, Nasta Rojc inzistira na prvom licu jednine, na ličnoj zamjenici Ja, na samoodređenju – borac, u konkretnom trenutku vlastite povijesti. 1914. godine Nasta Rojc reprezentira konstituciju pozicije govornog subjekta koji jest želeći subjekt, konstituciju koja se događa mimo normativne heteroseksualne rodne identifikacije i izvan simboličkog poretka, poretka jezika, koji jest zakon i temeljni društveni ugovor. U dragu, Nasta Rojc sebe reprezentira bez maske: građanske, heteronormativne maske ženstvenosti. Taj autoportret nastao je devet godina prije najpoznatijeg svjetskog slikarskog autoportreta u dragu u kojemu je eskpatrirana Amerikanka Romaine Brooks u Parizu 1923. sebe prikazala kao dandyja s cilindrom. Nakon retrospektivne izložbe održane 2000. godine u National Museum of Women in the Arts Washingtonu kada je njezin desetljećima zaboravljeni i retorikom modernističke estetike i povijesti umjetnosti minorizirani opus revaloriziran, revidirana je i ekstenzija pojma avangarde. Opus Romaine Brooks nije etiketiran avangardnim na temelju formalnih inovacija, već zbog invencije slikarskog jezika koji je učinio vidljivim postojanje onih spolnih identiteta koje diskurzivni normativni heteroseksizam prohibira. Ne u Parizu, gradu s raskošnim nasljeđem baudleairizma i wildeovskog dandizma, te postojanjem konverzacijeske zajednice u rasponu od Colette do Gertrude Stein, Djune Barnes, Sylvije Beach, Adrienne Monnier i Giselle Freund, nego u malom provincijalnom Zagrebu, Nasta Rojc, “htijući sebi pobjeći čitajući Wildeove priče”[12], portretira se u dragu. Ne 1923. poput upravo po tom autoportretu svjetski poznate američke Parižanke, već još davnije 1914. godine. I dok se autoportret Romaine Brooks danas nalazi u washingtonskom Smithsonian American Art Museumu, drag autoportret Naste Rojc ne nalazi se ni u jednoj nacionalnoj muzejsko-galerijskoj institiuciji, već mu se nakon slikaričine retrospektivne izložbe održane pred sam kraj dvadesetog stoljeća u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, gubi svaki trag.

U autobiografiji Naste Rojc Sjene, svjetlo i mrak koju autorica 1918. godine posvećuje “onima koji mi zadaše bol iz koje se rodi ovo djelo”, čitam kako se 1914. godine kad započinje Prvi svjetski rat, a ona sebe slika kao borca, zgraža nad paležom srpskih dućana u Zagrebu i naziva to psihopatskom pojavom. Čitam i o tome kako se za vrijeme studija u Beču druži s kolegicom, poljskom anarhisticom i kako radije negoli filozofe čita djela psihijatara. U autobiografskom zapisu napisanom po završetku Drugog svjetskog rata ona govori o svojoj odluci da 1938. godine “istupi iz javnog života kao slikarica” jer “naslućuje što će se doskora u svijetu zbiti”. Citiram:

U velikoj kolektivnoj izložbi sa preko 300 svojih radova u starom Umjetničkom paviljonu drži predavanje o propasti stare kulture, o neizbježnom preokretu, katastrofom za svijet, iz koje će se roditi nova kultura od koje se obrisi u umjetnosti još ne vide. U slici “Naše doba” 1928. ona o tom govori, nerazumljivo za savremenike i drži predavanje na zagrebačkom radiju. Po svoj prilici, također nerazumljivo za većinu. Njezini rođaci drže da je malo “nora”. I tako dođe godina 1941. U njoj se odmah probudi otpor starog borca za ljudske pravice. Kad vidi prvu neprijateljsku značku, boje (žuto i crveno) iste su kao na onoj noroj slici, i nju stegne oko srca, kao borca prije nego pohrli u bitku. Odmah nagovara svoje dobre prijatelje svih slojeva da se dadu u otpor i potpomaže one teške prve početke N.O.B. do 1943. kad nju i drugaricu Onslow strpaju u zatvor na prijavu dvaju koristoljubivih sluga neprijatelja – Ustaša. [13]

Nasta Rojc i Alexandrina Onslow puštene su iz zatvora zbog nedostatka dokaza i do kraja rata nastavile su pomagati N.O.B. Međutim kuća koju im je ustaški režim konfiscirao nije im vraćena ni nakon završetka rata, već im je bilo dopušteno koristiti samo nekoliko prostorija. Tu situaciju ona komentira ovako:

”Tog dana kad N.R. tako teško oboli došao je u komisiju o tom dijelu stana, na poziv nasilnog stanara, onaj isti bivši ustaša koji je prijavio N.R. i Onslow ustaškoj policiji da o tom sudi. To je toliko bolilo partizanski osjećaj N.R. da joj je fizički pozlilo od duševne muke. I te duševne muke, muče ju još 2 godine nakon oslobođenja, kada su ona i drugovi mislili da će drama već biti na pozornici, a triptih (slika) već izložena. I narod trpi dalje od moći egoista, fašista. Hoće li se ikada osloboditi?! Hoće li ikada uživati plodove ogromnih žrtava?!” [14]

Čitajući spise Naste Rojc i gledajući njezinu sliku Naše doba naslikanu davne 1928. godine, u osvit prve velike globalne ekonomske krize – uvertire u katastrofu koju je umjetnica pravodobno prepoznala, nameće mi se pitanje što bi ona učinila da Zagorka danas zatraži od nje autoportret.

Leonida Kovač

[1] Studija o samoreprezentacijskim radovima Naste Rojc objavljena je u knjizi Leonida Kovač, Anonimalia: Normativni diskurzi i samoreprezentacija umjetnica 20. stoljeća (poglavlje «Bête noire: pogled mimo perspektive»), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010.

[2] Podaci o londonskoj izložbi navedeni su prema nepotpisanom tekstu Izložba Naste Rojc (Priređena Umjetničkom Salonu Ede Ulricha Zagrebu), Svijet, Ilustrovani tjednik, Zagreb, Knjiga II, Godina I, br. 20.,13. XI., 1926.

[3] Oduševljenje Sargentovim portretima Nasta Rojc opisuje u neobjavljenom tekstu autobiografije naslovljene Sjene, svjetlo i mrak pisane tijekom 1918. i 1919. godine. Rukopis se nalazi u zbirci dr. Josipa Kovačića.

[4] autorica izložbe Leonida Kovač

[5] predavanje održano 17. ožujka 1987. na University of Bristol citirano je prema tekstu objavljenome u knjizi Francis Frascina and Jonathan Harris (ed.), Art in Modern Culture: An Anthology of Critical Texts,  Phaidon Press, London, 1992, str. 23-27.

[6] pismo je datirano 9.6.1925. Nalazi se u zbirci dr. Josipa Kovačića.

[7] Autobiografski tekst, pronađen u ostavštini Naste Rojc danas se nalazi u zbirci dr. Josipa Kovačića u Zagrebu.

[8] Nasta Rojc, Sjene, svjetlo mrak, neobjavljeni rukopis, str. 78-79

[9]  ibid., str 135

[10] ibid.,str. 165, 169-170, 172

[11] ibid., str. 176

[12] ibid., str. 219

[13] Nasta Rojc, Autobiografski zapis iz ostavštine (u zbirci Kovačić).

[14] ibid.

*Tekst Leonide Kovač objavljen je u katalogu izložbe “Nasta Rojc – kritička retrospektiva”, postavljene u Umjetničkom paviljonu do 1. lipnja 2014.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...