Leonida Kifer: Slučajno odabrana

Puno sam ja puta bila slučajno odabrana. Volim te riječi, tako dobro zvuče, uvjere te da si imao vrašku sreću da od tisuće, ili milijuna ljudi, baš ti budeš te divne sreće. Ili nesreće. Kako kada.

Većinom te obavijeste telefonom, ili, ponekad, ukoliko je dobrostojeće poduzeće, ulože 3.10 kn za poštansku markicu pa te obavijeste plavom kuvertom. Tu i tamo neka srednje informatički pismena osoba uloži napor pa otipka mail. Ali, da, najčešće zvoni dragi telefon. I to, moglo bi se reći već u pravilu, u najnezgodnije vrijeme. Eto recimo, dođeš doma sav strgan od posla, s velikim gnjevom i gađenjem prema ljudima, skuhaš si kavu, onako poštenu s pola džezve soca, umiriš mozak, smanjiš otkucaje srca, lagano počneš zatvarati premorene oči kad odjednom onaj vražji zvuk telefonskog aparata! Poznato??? Oh, mnogima je. Itekako.

A onda proklinješ tu napravu, i onu budalu koja je to patentirala, i one koji zovu, i sav živi svijet. I opet, nakon što pola sata iznosiš sve moguće i nemoguće razloge u nadi da će te ostaviti na miru, dođeš do početka. Opet moraš smirivati sam sebe. A da ne spominjem ono kad si slučajno izabran za nešto, ali moraš kupiti proizvod u vrijednosti sanjanog ali neostvarivog ljetovanja.

I sad, kavu si popio, pa još jedna bila bi jako jako pogubna za tvoje ne baš sjajno srčeko, pa onda uključi ono malo mozga i razmisli na koji se način smiriti. Isključiti telefon ne možeš, jer bi te mogao zvati netko od starije rodbine pa kako bi im se onda objasnilo da su te neki tamo nepoznati ljudi toliko naživcirali da iskopčaš uređaj iz struje. Teško. Skoro pa nikako. Alternativa kavi je cigareta. Da, ali ti već četiri, pet dana ne pušiš. Hm, problem? Ma ne, okrećeš se po praznoj kući, i vrtiš po glavi kako samo jedna, ali stvarno samo jedna cigareta, i odmah nastavljaš dalje s nepušenjem, a uostalom, nikoga nema doma, nitko neće ni primijetiti. I tako, prekopavaš po starim mjestima gdje se nalaze ogromne zalihe cigareta, skrivene od svih i svega, i sjedneš na krevet, s pepeljarom na trbuhu, i povučeš prvi dim.

Mozak ti reagira na poznatu tvar, i počinješ se opuštati. Kakav telefon, kakve brige, što je to? Nikad čula. I tako, nekoliko minuta uživanja u cigareti i kraj. Ma nemoguće. Tako brzo. Hm, pa mislim da je vrijeme da i drugu zapalim. Ionako nitko neće saznati. Ali ova je zaista, zaista posljednja. Kunem se svime živim da neću. Ma ono, neka mi otkažu i ruke i noge ako još koju zapalim.

I tako, ta druga, ona je za telefon. Prva je bila za posao, na kojemu bespotrebno gubiš živce. Ova druga, ta je za taj poziv. U kojem sam slučajno odabrana. Oh, baš sam sretnica!!! Kao i stotine drugih ljudi koje su danas zvali jer su i oni –  slučajno odabrani.  Hm, velike su to slučajnosti! I taman se odmorim, sakrijem tragove cigareta, osvježim prostor skupim parfemom, ponovno zvono. Sve si nekako u glavi vrtim da je sigurno dostavljač, nenaručeni poklon paket, samo moram platiti poštarinu. Otvaram vrata,a ono susjeda, najveća tračara, došla mi se pohvaliti kako je dobila poziv u kojem su joj rekli da je –  slučajno odabrana!!! Ma daj, pa zar i ona? Koliko nas još ima, da osnujemo neki klub, klub slučajno odabranih? Eto, ne moram ja ni biti predsjednica takvog kluba, mene zovu jednom tjedno.

Znam nekoliko osoba iz viđenja, koji tvrde da ih zovu dva – tri puta na dan. Ti imaju više iskustva nego ja. Puštam susjedu u kuću, ljuta na sebe što nisam pomela hodnik, i pospremila razbacane cipele. Ali, što mogu? Nisam se još uopće stigla opustiti danas. I tako, krug se nastavlja. A mrzim te krugove. Sad je drugi krug kave. Dakle, iz one pristojnosti, i sva u nadi da ću joj malo omekšati jezik jer mi ni blagovaonica ne izgleda kao ona iz kataloga, nudim joj kavu. A dobra domaćica nikako ne smije odbiti popiti s gostom. Pa onda, kava za obje.

I dok se pokušavam koncentrirati na to da mi ova kava ne iskipi, ometa me susjedin blago iritantni glas. Pita me znam li što ima novo u susjedstvu? Pa, iskreno, ne znam. Objašnjavati joj kako me ni ne zanima, to je unaprijed poznato –  gubitak vremena. Ah, kaže mi, kako bi ja i mogla znati, kad radim od 6 ujutro, dolazim doma, kuham, čistim, peglam, sadim cvijeće, sadim vrt, radim s djecom zadaću i tko zna što još ne. Ali, nastavlja mi ona, zato i imam nju. Ona ionako ne kuha jer joj donose gotov obrok, cvijeće joj sadi neka žena koja joj ujedno sprema i pegla, pa onda ima vremena držati naše susjedstvo pod kontrolom. Ja si pak mislim –  jadni mi ako nas ona drži pod kontrolom, ta ni vlastiti jezik ne može držati pod kontrolom. No dobro, postavljam joj kavu u najnovije šalice, pazim da ne napravim ni jednu mrlju. Ako uprskam, ovo će se pričati tjednima. Uveličano do neba i natrag.

I tako, počela je prepričavati, od kuće do kuće. Što je tko rekao, napravio, obukao. Moram priznati, susjeda mi ima fenomenalnu sposobnost uočavanja detalja. Čak ni ja nisam primijetila da mi susjeda dvije kuće dalje ima komadiće blata pod trećim noktom lijeve ruke. Do vraga, pa kako mi je to moglo promaknuti? Loša, loša, loša, loša sam. Ali, zato sam blagoslovljena ovom susjedom, ona je i oko, i uho, i nos, i ruka. Sve je to ona. A najviše je usta. O da, usta našeg susjedstva.  I dalje ona lagano pijucka kavu, a moje oči promatraju kazaljke na satu, a pri tome mi glava, kao na lutci, kima i ohrabruje susjedu. Pola sata, sat, sat i pol.  Saznala sam sve, pa čak i ono što sam mislila da ne mogu saznati. I usput rečeno, nemam pojma što mi je rekla. Tu masu informacija ni policijska postaja ne može upamtiti, a gdje ja. Ja koja sam se već na rubu očaja molila da mi telefon zazvoni, i samo da još jednom čujem ono, sad već divno, ugodno – slučajno ste odabrana.

Napokon je došla do zaključka kako ja vjerojatno negdje žurim za poslom, i da je vrijeme da ode. Pa se lagano diže, i pogledava po mojom nepospremljenom kući. Ništa ne govori. Ova šutnja je gora od sto riječi, vjerujte mi. Oh, bit ću glavna tema!!! Ne! I ovdje sam –  slučajno odabrana. Odabrana da punim usta svojim neredom. Da budem proglašena lošom ženom, majkom. Lošom. Totalno lošom. Nema veze što imam dvoje djece koja su se sama spremala u školu pa su eto ostavili malo nereda za kasnije, nema veze što mi je suprug blatnim cipelama protutnjao kućom u potrazi za ključevima auta. Nema to ništa veze. Apsolutno ništa. Ja sam loša, i još uvijek –  slučajno odabrana.  Ispraćam susjedu, i već u glavi planiram kako u što kraće vrijeme skuhati dobar ručak s kvalitetnim sastojcima, jer se danas mora strogo paziti na sastojke u prehrani. Nema šanse da staviš tri grama više proteina nego je propisano, ili pola grama ugljikohidrata po obroku. Jer, onda, onda ispadaš iz kruga dobrih kuharica. Da, da, i za to postoji krug. Hm, krećem prema kuhinji, ovako obučena, jer više nemam vremena za presvlačenje. Sve će to lijepo perilica oprati. A onda, onda opet zvono na vratima. Uh, sad već bijesna, otvaram vrata i pitam se što je susjeda zaboravila reći mi? Kad ono, vjerski sljedbenici. Opet sam ja – blagoslovljeno slučajno odabrana. Nude mi razne knjige, kako bih se upoznala s njihovom zajednicom. A ja se nemam vremena upoznati ni s vlastitim mislima. A gdje još s nekom zajednicom? Pristojno odbijam, ali upornost je tu. O da, baš su uporni. Propuštam jedinu priliku za spokojem. Aha, tu su u pravu. Propustila sam ja danas mnogo prilika za spokojem. Kako sam ustala, tako sam propuštala. Sa mnom zaista ništa nije u redu. Ili sam i ovdje –  slučajno odabrana? I tako, povuci potegni, jedva se ih riješila. dobila sam čak neobavezni poklon –  brošuru. Hm, to postoje obavezni i neobavezni pokloni? Nisam znala. Očito dugo nikome nisam ništa poklonila. Izašla sam iz trenda.

No, pustimo sad trendove, moja djeca će doći gladna, i pet do dvanaest je za pripremu nekog obroka. Kuhati prema propisima više ne stignem. Zato, s obzirom da je danas dan kršenja svega, vadim iz zamrzivača posljednji komad zamrznutog tijesta za pizzu. Izvrsno, sira imam, domaćih kobasica također, kečapa čak u rezervama, tako da, jedan fini i mojoj djeci dugo čekani obrok. Eto. Sad ću i sama sebi priznati da sam loša majka. Hranim djecu tim prokletim namirnicama, povećavam im rizike od srčanog udara, rizike od prerane smrti. Pa, ovdje barem nisam slučajno odabrana, ovo sam sama odlučila. Pa neka me kazne! Dva tjedna su mi se djeca ekološki zdravo hranila, pa sad su zaslužila za nagradu najesti se nezdravog.  I tako, bogato nadjevam tijesto, čak pjevušim neku laganu pjesmu, kad zvoni mobitel. Jao, pa on jedini još nije zvonio! Svekrva…. Svekrva…. Javiti se, ne javiti. Pitanje je sad. Ali, javila se ja. I požalila. Jer, razmišljala je koju će od četiri snahe danas posjetiti. Pa je eto  –  slučajno izabrala mene. Uz napomenu, da valjda imam neki kolač uz kavu. Njoj se danas jede nešto slatko.

Brzo, brzo, brzo misli kolač….. kakav kolač možeš napraviti za pola sata? Palačinke? Ne, to pobogu nije kolač. Moja svekrva pod riječju kolač podrazumijeva buhtle, kiflice, orehnjaču.  A ne tamo neke palačinke. Koje zna napraviti i mala beba. Dakle, biram li biti popljuvana ili ne stići ništa napraviti? Da, biram biti popljuvana i brzo mutim jaja i pravim smjesu za palačinke. Napunit ću je nekom brzinskom kremom, malo voća, posuti cimetom. Svaka snaha će sve učiniti za voljenu svekrvu, pa tako i ja. Ili bar, sve što može. U nedostatku vremena. Mašte. Volje. Energije.

Dok pečem palačinke, pizza je u pećnici. Smjesu sam za punjenje palačinki pripremila. I sada, opet, opet zvono. Silovito netko pritišće zvono. I već znam tko je. Prvi put se danas smijem. Moja djeca! Otvaram vrata, a ona moja dva gladna stvorenja me skoro ruše. Skaču od sreće –  Mama je napravila pizuu!!! Oh, pa mislila sam da ovoliko pica može samo vašeg tatu obradovati. Ali, nisam im to rekla. To da kažem, navuklo bi si na vrat centar za socijalnu skrb. Gdje bi mi se postavila za nadzor –  slučajno odabrana radnica. Dakle, mama je ovo odvrtila u glavi, poslala djecu da operu ruke. Zatim je mama postavila stol.  Gladna djeca su za stolom.

Vadi se vruća pizza, režu se komadi. Djeci mi ispadaju oči dok gledaju kako se sir razvlači. Sjedamo  i jedemo. Malo si opečemo jezik, ali nema veze. Jer ovo je doooobra pizza. Uh! Taman se počela i ja opuštati, gutati ovu ukusnu ali nezdravu hranu, kad opet zvono. Ovaj put, moje dijete leti otvoriti. Na spomen –  baka je došla, došlo mi je da povratim pizzu. Toliko o užitku. Ona je baš slučajno odabrala sad doći.

Odmah je sjela za stol, a ja je brižno ponudila iako sam znala da će prokomentirati da ona ovako nezdravu hranu ne može smisliti. I tako je bilo. Zatim sam napunila palačinke kremom. Preokrenula je oči, ali kad je počela jesti, vidjela sam da uživa. Nisam onda toliko loša? Ili jesam. Na kraju, kad je pojela palačinki više nego ja u pola godine, samo je zamolila čašu vode. Na dječje pitanje kako to da pije vodu, odgovorila je –  nakon dobre hrane pijem samo vodu! Ovo me rasplakalo. Dobra hrana. Iz njezinih usta ovo je nešto najnježnije i najiskrenije što mi je ikada rekla.

Donijela sam joj čašu, popila je i rekla –  dobro što sam te slučajno odabrala.

 

 

I tako ja ležim u krevetu, nepospremljene kuće, krepana ali opet, nekako čudno sretna. Gledam televiziju i na zvuk telefona, javljam se. Ponovno sam slučajno odabrana. Ovaj put se ne prepirem. Slušam što mi nude. Kad su mi sve rekli, sve što imaju zapisano po raznim papirima, samo sam im ljubazno rekla da ovaj put ne želim ništa, i da sam jako sretna što sam –  slučajno odabrana. Nakon toga, zaogrnula sam se dekom i otišla sanjati. Jer možda i u snovima budem –  slučajno odabrana.

Leonida Kifer

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More