Slovensko je kazalište za razliku od domaćih prilika u prvome redu redateljsko kazalište. Zasigurno najbolja slovenska kazališna redateljica jest Mateja Koležnik, čije smo predstave imali prilike gledati u zagrebačkim kazalištima od HNK-a (Elektri pristaje crnina, 2008) do Gavelle (Ženidba, 2011), a u najsvježijem pamćenju ostaje iznimna Hedda Gabler na 30. Gavellinim večerima. Njezina je prepoznatljiva estetika u mnogočemu slična Katie Mitchell – matematički precizno sažima klasične drame bez humornih elemenata te pomalo filmski kadrovira i niže scene. Leonce i Lena u izvedbi Mestnog gledališča ljubljanskoga naglašuju upravo tu matematičku preciznost njezine estetike, stoga suvremena bajka njemačkoga buntovnika i revolucionara Georga Büchnera dobiva pesimistične i formalističke note.
”Povijest bi europske drame vjerojatno bila drukčija da je Büchner poživio”, riječi su Georga Steinera o književniku koji je iza sebe ostavio svega tri drame: Dantonovu smrt (1835; DLJI 2012, r. Oliver Frljić), Woyzecka (1836; Kazalište Virovitica 2009, r. Samo M. Strelec) i Leonca i Lenu (1836; Kazalište Komedija 1981), te nikad razdijeljen politički pamflet ”Mir kolibama! Rat palačama!” u Hesenskome zemaljskom glasniku godinu prije izdavanja prve drame. U oblikovanju loših šala u Leoncu i Leni oslanjao se na romantičarske uzore Brentana i Tiecka, a od Shakespearea i de Musseta preuzima dramaturški model. Čitavim najavljenim ”veselim” komadom prevladavaju suvremene boljke poput melankoličnoga osjećaja apsurda, sebičnosti i cinizma. Büchner se izruguje idealističkoj filozofiji, dvorskome poltronstvu te oslikava nevidljivo društvo, ono za koje nitko ne mari. Podjednako rastvara filozofijska pitanja poput problema identiteta te odnosa slobodne volje i determinizma.
Koležnik dramu znatno skraćuje te na pozornici scenske krivulje (Marko Japelj) donosi pesimističnu i hladnu grotesknu bajku s uzvišenim likovima, naglašenom geometrijom u kostimima Alana Hranitelja i s mnoštvom psiholoških rezova. U takvoj sažetoj dramaturgiji ne ostavlja se prostor slojevitosti, mnogoznačnosti i promišljanju o vlastitim (ne)mogućnostima izbora. Susreti Leoncea (Jure Henigman) i Lene (Jana Zupančič) sasvim su slučajni, njihovi izbori jednaki (odbijaju udovoljavati plemićkim očevima), no na kraju, bez obzira na igru protiv ljubavi – izvjesna je ženidba, povijest se ponavlja, političko-plemićki establišment ostaje. Djeca postupaju poput očeva, ne mogu pobjeći usudu. Njihov je izbor unaprijed određen tim roditeljskim alternativama. Vlastito djelovanje tako se pokazuje duboko ukorijenjenom zabludom našega kognitivnog sustava (Daniel Wegner, The Illusion of Conscious Will, MIT, 2012).
Uigranost ansambla Mestnog gledališča ljubljanskog, njihova spremnost i otvorenost prema različitim redateljskim poetikama i estetikama, predstavi s toliko isprogramiranih detalja, uz naravno neizbježne groteskne pokrete (Matija Ferlin), daje nešto humora. Posve distancirani od publike, na kosini koja se ovisno o prizoru pomiče, više pripadaju kaleidoskopskoj fragmentiranosti filma nego stvaranju kazališne iluzije, čemu pridonosi i oblikovanje svjetla Andreja Koležnika. Oni su dio već gotove vizualne cjeline. Sve je unaprijed jasno. Sličnu atmosferu distanciranosti i kolažiranja prizora Koležnik postiže u Čarobnoj gori (SNG Drama Ljubljana/SSG Trst, 2014) i Pred pomirenje (Prešernovo gledališče Kranj, 2015). Iako su zanatski besprijekorna, takvim scenskim rješenjima nedostaje pronicanja u biti odnosa između likova te otvaranje pitanja koje sam komad nosi. Takvu kazališnu pronicljivost redateljica itekako ima od Hedde Gabler do Roze Bernd.
Anđela Vidović
* Najboljom predstavom 52. Borštnikovog srečanja proglašena je ”Nemoć” (Mini Teater Ljubljana/Imaginarni), a nagradu za režiju dobio je Žiga Divjak za ”Človek, ki je gledal svet”. Od predstava koje smo ove godine pratili na festivalu, nagrađeni su još Ana Urbanc za ulogu Jenny (”Birdland’‘, SNG Drama Maribor), mladi glumac Nik Škrlec za ulogu Hansa Schniera u predstavi ”Nemoć” (Mini Teater Ljubljana/Imaginarni), Alan Hranitelj za kostimografiju (”Leonce i Lena”) i Damir Leventić za scenografiju (”Nemoć”). Obrazloženje stručnoga žirija pročitajte ovdje.