“Imao sam puno ozljeda i prelazio preko njih. Saniraš se i ideš dalje!”

Leonard Jakovina

Gotovo je nezamislivo zamisliti svijet u kojem ne postoji ples. Na svjetskim su se pozornicama plesne predstave mogle vidjeti već od baroka, no u Hrvatskoj se ples na pozornici pojavio tek početkom 19. stoljeća i to u kazalištu na Markovu trgu u Zagrebu.

Prvi cjelovečernji balet zagrebačka je publika imala priliku vidjeti tek 1892. godine. Dvije godine kasnije intendant Stjepan Miletić osnovao je stalnu Operu, kojoj je dodao i baletnu grupu. Iz te baletne grupe prelaskom s Markova trga u novu kazališnu zgradu, baletna je grupa dobila status baletnog ansambla. Zagrebačka je publika tada prvi put mogla vidjeti domaću produkciju “Coppélije” i “Giselle“. Baletni ansambl Hrvatskog narodnog kazališta i dan danas je jedini stalni baletni ansambl u gradu Zagrebu koji sustavno realizira baletne produkcije. Opera “Sicilijanske večernje G. Verdija na sceni je udružila baletne i operne snage Hrvatskog narodnog kazališta, ili pučki nazvano Velikoga kazališta. Na scenu se u njoj popeo i sam ravnatelj baleta, Leonard Jakovina, koji je ujedno i koreografirao opernu produkciju. Upravo je to sjajan povod za razgovor s njim.

Nakon završene Škole za klasični balet u Zagrebu školovanje ste nastavili u Münchenu na Visokoj školi za glazbu i kazalište. Bili ste član ansambla u Bayerisches Staatsballetta, zatim prvak u berlinskom Staatsballettu, a sad ste ravnatelj baleta HNK u Zagrebu. Kad je krenuo Vaš baletni put?
Sa sedam godina krenuo je moj put prema baletnoj sceni. Tada sam bio premlad da bih to sam odlučio, već me moja me majka poslala u baletnu školu nakon što je vidjela da imam talent za ples. Stalno sam doma bio nešto “cupkao“, pa me upisala da vidimo ima li nešto više u tome. Prošao sam početnu audiciju u baletnoj školi. Krenuo sam i tako je taj put išao kroz srednju školu. Na početku su me učitelji poticali da radim na sebi i da trebam vježbati, jer nisam odmah u početku u plesu vidio svoj budući poziv. Negdje oko dvanaeste godine, sam vidio da napredujem, da učim rapidno, da mi se tijelo formira u plesača. Gledao sam puno video materijala i razgovarao sa starijim kolegama koji su mi bili uzor. Rekli su mi da imam talent i da se isplati krenuti u ples u profesionalnom smislu. Paralelno sam uz opće školovanje do petnaeste godine pohađao i plesnu školu. Tada sam prešao u München na plesno visoko školovanje. Nikad neću zaboraviti kad sam prošao tamo audiciju, u Zagrebu nas je bilo maksimalno troje, četvero dječaka, gotovo nisam imao konkurenciju, a tamo sam se odmah suočio s pedesetak kolega. Odjednom sam bio okružen ljudima koji se bore, koji se nadmeću. Svatko je želio biti bolji od onog drugog. Bili smo u tri odvojene grupe. Tad sam shvatio – opa, ima nas više. Krenulo je tad nadmetanje tko će više pirueta zavrtiti, tko će više skočit, tko će bolje i duže otplesat… Dan za danom sam počeo shvaćati da je to – to! Da hoću bit borac i napraviti karijeru te da sad imam viši cilj. Konkurencija u Münchenu me je definitivno motivirala i potegnula u dobrom smjeru.

Na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu možemo Vas vidjeti u Verdijevoj operi “Sicilijanske večernje“. Suradnju na projektu počeli ste kao koreograf?
Premijera je bila u subotu 24. listopada, bilo je jako uspješno. Saznao sam da ću raditi na operi krajem prošle sezone. Prišao mi je maestro Bareza, ravnatelj opere i rekao mi je: “Leo, pazite, imam jednu fenomenalnu ideju. Janusz Kica će početkom sezone raditi “Sicilijanske večernje“ od Verdija, jeste li zainteresirani koreografirati ih?“. U toj operi su na kraju četvrtog čina “Četiri godišnja doba“. To je poznati balet baš iz te opere. Odgovorio sam mu da sam apsolutno zainteresiran. Nikad prije nisam radio s gospodinom Kicom, ali sam imao neki osjećaj da će to biti fenomenalno. Da će biti lijepo iskustvo. Ubrzo sam se nakon toga na jednom sastanku upoznao s gospodinom Kicom, koji me odmah očarao kao umjetnik. Krenuli smo detaljno razgovarati o projektu. Objasnio mi je svoje viđenje komada i što bi htio postići sa “Sicilijanskim večernjim“. Općenito smo razgovarali o poziciji baleta u operi te našoj budućoj predstavi. Rekao mi je da imam apsolutno otvorene ruke tih pola sata da kreiram nešto. Znači, apsolutno iz sebe, iz svoje glave, svojih afiniteta i ideja. U potpunosti sam se s time složio. Preko ljeta slušao sam operu. Maksimalno preslušavao dio po dio. Nisu mi “Četiri godišnja doba“ bila nepoznanica jer sam već bio u svojoj karijeri plesao na tu muziku. Međutim, kako sam ovaj put se našao u ulozi koreografa želio sam da balet ima smisla. Rekao sam gospodinu Kici da ne bih želio koreografirati balet unutar opere koji nije njezin sastavni dio. Koji je neka apstrakcija. Da opera prestane i da sad mi tek toliko kao balet nešto otplešemo. Želio sam da balet u predstavi ima svoj dramaturški smisao, da prati sinopsis. Iščitavajući libreto došao sam na ideju da balet ide po sustavu sjećanja, tj. da pjevači budu prisutni na sceni cijelo vrijeme, a ne da se maknu. Tako su pjevači postali dio baletne koreografije. Janusz Kica se složio s mojom idejom i onda sam krenuo u stvaranje tih pola sata baleta, plus još jednog malog dijela na samom početku, za uvertire. Jako sam zadovoljan cijelim procesom rada. Ideja koju sam imao na početku se ostvarila.

Leonard Jakovina

Jeste li odmah znali da ćete i sami nastupati u operi?
Što se moje uloge plesača tiče, ja u početku uopće nisam planirao biti na pozornici. Nakon što sam koreografirao prvih deset do petnaest minuta došao ih je pogledati Janusz Kica. Bio je očaran i rekao je da je to definitivno to i da mu se sviđa kako radim. Onda se dogodilo nešto lukavo, ne znam je li to bilo namjerno ili je baš tad došlo do te ideje. Stao je i rekao: “Leo, imam jedan problem.“ Ja sam rekao: “Recite, Janusz, što se dešava?“ A on je rekao: “Treba mi još jedan lik, treba mi na sceni Frederique.“ To je tragično preminuli brat od Helene i jaka je ličnost u toj operi. Trebao mu je dakle još jedan plesač u projektu. Baletni ansambl je tada bio u procesu rada i na vlastitoj produkciji u koreografiji Staše Zurovca, koja će izaći u 11. mjesecu. Tu su još bile pripreme za “Bajaderu“ i “Anu Karenjinu“. Bilo mi je komplicirano još jednog plesača izvadit van s tih pokusa. Već sam u operu uključio troje iz ansambla, dvoje muških i jednu plesačicu te dvoje djece iz Škole za klasični balet, koji su nam bili prijeko potrebni za ostvarenje priče. I tako, kako nisam znao koga bih još uzeo iz drugih projekata, rekao sam da ću sam izaći na scenu. Cijeli proces rada mi je bio toliko divan i lijep. Dojmio me se način na koji je gospodin Kica radio s opernim zborom, pjevačima i mojim plesačima i kako im prenosi svoje režijske ideje. Tako se u meni rodila želja da budem dio projekta i na sceni. Obožavam takve kreativne situacije. Dobio sam onda od njega dodatni režijski moment, a i sâm sam sebi koreografirao dodatne dijelove da svoj lik ubacim u priču. Time sam upotpunio jedan opus, dramaturški opus. S odmakom vidim da bi mi Frederique jako falio. Pojava toga lika na sceni je i meni i publici olakšala shvaćanje priče, dramaturgije polusatnoga baleta.

Tijekom aktivne plesne karijere surađivali ste s mnogim velikim baletnim imenima. S kime Vam je bio posebni užitak surađivati, odnosno čiju estetiku dijelite?
To je tako teško odgovoriti. S toliko sam koreografa surađivao u svojoj karijeri… Veliki trag na mene je na primjer ostavio Patrice Barthes, apsolutno što se tiče klasike. Nekog neoklasičnog stila. Zatim John Neuayer, Angelin Preljoçaj, Mauro Bigonzetti, Nacho Duato, Hans van Manen, William Forsythe… To su sve veliki koreografi koji su utjecali na mene. Angelin Preljoçaj i Patrice Barthes su apsolutno ostavili najveći trag u mojoj karijeri.

Bavite se i pedagoškim radom. Pripremate kolege plesače za različita međunarodna natjecanja i gala-koncerte na europskim baletnim pozornicama. Koliko uspjesi na natjecanjima pomažu u plesačkoj karijeri?
Definitivno pomažu. Sad na poziciji ravnatelja baleta Hrvatskoga narodnoga kazališta pripremam ansambl za tekući repertoar. S pripremama za gala koncerte i natjecanja sam se više bavio dok sam bio u svom plesačkom pogonu i dok sam imao aktivnu karijeru u Berlinu. Zadnjih četiri, pet godina mnogi su mi plesači pristupili da ih pripremam za natjecanja, od natjecanja u Vargi u Bugarskoj preko natjecanja u Jacksonu u SAD-u do natjecanja u Lausanne u Švicarskoj. Pripremao sam ih za klasični repertoar, ali sam kreirao i moderne varijacije kad su trebali imati mod točku za natjecanja ili za gala koncerte. Natjecanja svakom plesaču daju nešto, ne samo stavku u biernuografiji, već i iskustvo i širi obzor prema plesu. Upoznavanje s kolegama i žirijem, s koreografima… Na taj način usput grade i svoje ime. Ipak su u plesnoj umjetnosti natjecanja važna. Gala koncerti su također važni jer si na sceni cijelo vrijeme prisutan. Tvoje ime kruži okolo. Posebice ako imaš kvalitetu.

Oduzima li bavljenje baletom cijeli dan?
Baletna umjetnost kao takva podrazumijeva da vam je baletnim umjetnicima cijeli život podređen baletu. U baletnim školama djeca provode od 8 do 14 sati i potom još idu i u redovitu školu. Aktivni plesači od 10 do 11.15 ujutro imaju svoje svakodnevne vježbe zagrijavanja. Tada nakon kratke pauze slijede probe koje znaju trajati i do 15 sati. Tad završavaju probe za ansambl, ali solisti nastavljaju i dalje, od 15, 15.30 pa do 19 sati. Zatim se ansambl vraća i od 19 do 21 opet rade. Oni su skroz, gotovo cijeli dan posvećeni svome poslu. Imaju tri do četiri sata pauze za odmor. Kad igraju predstavu u 19.30, onda rade od 10 do 13 i onda imaju pauzu od 6 sati da se psihički i fizički odmore i pripreme za izvedbu.

Leonard Jakovina

Koliko su česte i opasne ozljede baletana?
Suočeni ste na svakodnevnoj bazi da vam se nešto može desiti. Takva nam je profesija. Povreda se može dogoditi u 10 ujutro, može se dogoditi usred predstave. To je najgore. Vidio sam za karijere u Berlinu na sceni i lomova i težih ozljeda za vrijeme predstave. Drugi plesači su tad dolazili na scenu i doslovce izvukli kolegu s pozornice. Znala je predstava ići dalje uz brzu novo dogovorenu koreografiju. Improvizirali bi se dijelovi ili bi novi plesač preuzeo ulogu. Rizik je uvijek prisutan i zato je jako važno dobro se zagrijati i paziti na svoje tijelo. Prehrana je također iznimno važna, da plesač dobro naspava između dva radna dana. Time se ozljede dijelom mogu spriječiti, ali ja ne znam ni jednog plesača da u karijeri nije imao neku ozljedu. I sâm sam ih imao jako puno i prelazio preko njih. Saniraš se i ideš dalje. Balet je ljubav za koju živiš i preuzmeš tu dozu rizika od tjelesnih ozljeda.

Uskoro nas u HNK-u očekuje premijera baleta “Modrobradi”. O kakvom se projektu radi?
13.11. nas očekuje prva baletna premijera ove sezone. Staša Zurovac koreografira balet “Modrobradi“ sa svojim čestim suradnikom, skladateljem Marijanom Nećakom. Skladba je predivna, savršena i jako mi se sviđa. Veselim se jako tom projektu i jedva čekam da izađe van. Glazbena je to koreodrama koja se temelji na poznatoj legendi o Modrobradom, bogatom plemiću koji je bešćutno ubijao svoje žene i skrivao im tijela. Staša je pronašao inspiraciju i u pripovijesti “Modrobradi i njegovih sedam žena“ francuskoga nobelovca Antola Francea i u originalnoj priči (“La Berbe Bleru“) Charlesa Perraulta. Koreografirao je svojim specifičnim plesnim izričajem. Bit će tu parodije, komedije, drame… Jedan miks svega. U izvedbi sudjeluje i glumac Nikša Kušelj. On ima jako važnu ulogu u koreodrami. Mislim da će to biti nešto posebno. Neću puno otkrivati, ali uživam na probama i vjerujem da će uživati i svi koji dođu u HNK. Muzika je predobra i mislim da će to biti veliki hit Hrvatskoga narodnoga kazališta.

FMV

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...