Posljednji pozdrav pjesnika ljubavi i boli

Posthumna zbirka poezije i zapisa Leonarda Cohena The Flame teško će ikome promijeniti mišljenje o nesumnjivo velikom autoru. Sastavljena nakon njegove smrti pod paskom Cohenova sina Adama, u pitanju je kolekcija šezdeset tri neobjavljene pjesme, uključujući i one s posljednja četiri studijska ostvarenja te, možda najzanimljivijih Cohenovih dnevničkih zapisa, odnosno natuknica za nikad završene pjesme.

Iako se ne radi o krucijalnom prilogu autorovom opusu, The Flame ipak pruža uvid u mehanizme razmišljanja, propitivanja i igranja brojim motivima i klišejima, a najviše u svijest autora o vlastitoj prolaznosti. U tom kontekstu, zbirka služi kao fusnota njegovih posljednjih dvadeset diskografskih godina, obilježenih ostvarenjima koja su spajala svijest o neumitnom prolasku vremena i dobro poznatu potrebu za nastupanjem i novim izdanjima, potaknutu prije svega financijskim nevoljama nakon dobrovoljnog povlačenja iz javnosti u devedesetima.

Sve se to na ovaj ili onaj način tu spominje. Lišene često namjerno kičaste instrumentalizacije, uglazbljene pjesme na papiru, u različitim fazama nastanka, djeluju kao svjestan posljednji pozdrav. S albumom ”Old Ideas” (2012) Cohen je počeo demistifikaciju koju djelomično potvrđuje vlastitim izravnim usporedbama sa suvremenicima poput Boba Dylana ili Toma Waitsa, a na momente parodira kao u bizarnoj ”Kanye West is Not Picasso”. Ovdje zabilježena verzija Cohena odaje umor, strah, čežnju i zbunjenost, možda i netipičnu za osobu u posljednjoj fazi života, koja je uz to ostavila svoj trag u svijetu.

Stihovi i motivi zbirke često otkrivaju razliku između osobe i uloge. Pjesme koje tematiziraju romantične odnose cinično naglašavaju autorovu dob i implicitnu želju da se ona poništi. Žudnja je izražena kao čin milosti koji druga strana pruža ostatku nekadašnje osobe. Upravo su takvi trenutci najzanimljiviji dio. U svojim stihovima ne krije strah od smrti, baš kao ni pokušaj da pronađe mir u različitim aspektima religioznosti, no sve ukrašava momentima sarkazma, suhog humora i ponekad namjerno dosadnim, svakodnevnim, ali humanizirajućim detaljima.

Završene pjesme predstavljaju Cohena kao čovjeka s planom. Ponajprije se to odnosi na one s posljednjeg albuma ”You Want it Darker” (2016) na kojem gotovo svaka pjesma djeluje kao zatvaranje određenog poglavlja. Neuglazbljene pjesme pokazuju daleko veću nesigurnost, umornog starca koji tumara ulicama nakon koncerata koje ne želi uvijek održavati.

Athens Inter, C.  July 30

a dream a couple of nights ago

a fierce god came thru the door

almost broke down the door

my house was a frail affair

Negdje između velikih tema ljubavi, smrti, erotike, židovstva, budizma i kršćanstva, u ovim se stihovima sakrio i onaj Leonard Cohen koji nije jedan od najvećih autora popularne glazbe dvadesetog stoljeća. Sitničav, usamljen i posvećen svakodnevici kao i bilo tko drugi. U tom smislu The Flame je dekonstrukcija mita o umjetniku, možda ne u onoj mjeri kao što je to autobiografija Patti Smith M Train (koja barem polovicu stranica posvećuje ispijanju kave i gledanju televizijskih serija Ubojstvo i Zakon i red: Odjel za žrtve), no dovoljna da ocrta osobu koja se nalazi iza stihova.

the flowers hate us

the animals pray for our death

as soon as i found out

i murdered my dog

now i knew what they were up to

(The Flowers hate us)

Nakon što uklonimo tu mješavinu samopouzdanja i umora od života, ostaje nešto neočekivano – realizam. Zbirka završava Cohenovim govorom koji je održao po primitku nagrade Prince of Asturias u Španjolskoj, 21. listopada 2011. U njemu govori o svojem prvom učitelju gitare i šest akorda iz flamenca na kojima je utemeljio svoj glazbeni izričaj. To nije govor mitomana, ženskara, pjesnika ljubavi i boli. To je govor čovjeka dovoljno sretnog da pronađe vlastiti poziv.

Mnogo se puta u tim tekstovima naglašuje važnost pisanja, a The Flame potvrđuje da je, bez obzira na to što nam govorio, Leonard Cohen uvijek prvo pisao ne samo o sebi, nego i za sebe. Način na koji je to radio bio je pak univerzalan i duboko ljudski, čak i onda kad se čini ciničnim i sitničavim.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...