“Leđa najčešće krijemo, baš kao i emocije”: Alen Marić oduševio svojom prvom izložbom

"Živimo sto na sat i mislimo da to tako treba biti, konstantno smo u trku, razmišljamo o karijeri, o uspjehu, o banalnim stvarima i nemamo vremena za vlastite emocije i pozabaviti se s onim što nosimo unutra."

U Galeriji fotografije Fotokluba Split krajem kolovoza je otvorena izložba “Teret”, a potpisuje ju mladi i perspektivni fotograf Alen Marić. Obuhvaća ciklus od 21 crno-bijelu fotografiju kroz koje autor autobiografski bilježi vlastitu traumu suočavanja s gubitkom bliske osobe.

“Teret” Alena Marića: Prva izložba mladog fotografa testament je patnji, ali i izdržljivosti

Polazeći od višeznačne simbolike ljudskih leđa, Marić pred objektiv izlaže svoje ogoljeno, ranjivo tijelo koje, lišeno identiteta, crta lica, facijalne ekspresije i bilo kakve gestualnosti, estetski i emocionalni naboj komprimira isključivo u položaj tijela, odnosno položaj leđa suočenih s teretom gubitka. S Alenom smo razgovarali o fotografiji, uzorima i autorima koje cijeni te njegovoj prvoj samostalnoj izložbi.

Za početak, jedno očekivano pitanje – odakle ljubav prema fotografiji?
Pa krenulo je tako što bih išao s bratom u šetnju, ili po dalmatinski rečeno, u đir i brat bi sa sobom ponio svoj fotoaparat. S vremenom mi je fotografiranje postajalo sve zanimljivije, pitao sam brata da mi posudi aparat i eto, krenulo je. Počelo je moje istraživanje, svakodnevne šetnje, hvatanje momenata i ljudi… Ljubav je potrajala do danas.

Koji su tvoji fotografski uzori ili neki autori čiji je rad utjecao i na tebe?
Da budem u potpunosti iskren, ne znam imam li baš uzore, ali svakako postoje ljudi koji po meni rade zanimljive i super stvari. Primjerice, Matea Smolčić Senčar i njena pinhole serija jako mi je visoko na ljestvici i to je možda nešto najbolje što sam dosad vidio. Na temelju njenih fotografija počeo sam sasvim drukčije doživljavati fotografiju. Zanimljiv mi je i stil Rena Hanga, a jako sam dugo bio i pod dojmom izložbe fotografija u organizaciji Amnestyja Internationala u Portugalu.

Odakle je zapravo krenula tvoja priča s leđima?
Unazad par godina čitao sam knjigu Arhipelag Gulag od Solženjicina i tamo sam naišao na te jako teške opise ljudi u pretrpanim vagona koji bi unutra umirali, ali ih se čak ni mrtve nije moglo ”izbaciti” van jer nije bilo milimetra prostora. Čitajući knjigu krenuo sam vizualizirati tu njihovu patnju upravo kroz položaje njihovih tijela, odnosno njihovih leđa. I tako je za mene počela ta ”opsesija” ljudskim leđima. Moj prvi koncept bio je zapravo da pokušam te univerzalne ljudske emocije – patnju, tugu i bol – prikazati na ljudskim leđima. Želio sam prikazati tu neku vrstu tuge koju svi često osjećamo, trpimo i zadržavamo jer ne znamo kako tu tugu pustiti, kako se osloboditi ili se nekada naprosto ne možemo osloboditi toga. Zašto baš leđa? Prva asocijacija mi je bila to nakupljanje stvari koje nosimo svugdje i kako se često ljudi kada su pod stresom žale na bol u leđima jer je to ”mjesto” na kojem sav taj teret svakodnevnice skladištimo. Osim toga, to je dio tijela koji svi najčešće krijemo ispod odjeće, jednako kao što to radimo i s emocijama – bojimo se izraziti, pokazati da smo tužni, u konačnici bojimo se odtugovati jer nam životni ritam diktira da sve bude što brže i što učinkovitije. Živimo sto na sat i mislimo da to tako treba biti, konstantno smo u trku, razmišljamo o karijeri, o uspjehu, o banalnim stvarima i nemamo vremena za vlastite emocije i pozabaviti se s onim što nosimo unutra. A kada stvarno dođe trenutak, kada smo stvarni tužni i kada shvatimo da moramo usporiti i, što bi se reklo, stati na balun, onda postane jasno da su u životu važnije neke sasvim druge stvari – čitanje, šetanje, druženje s prijateljima i obitelji… Uspjeh, karijera, ambicije – tada sve pada u drugi plan.

Koliko ti je bilo teško stati ispred vlastitog objektiva?
Pa nisam uopće ikad pomislio da ću to raditi, ali stjecajem okolnosti tako se dogodilo. Moj prvi koncept krenuo je od fotografiranja drugih, tuđih leđa, koja bi kroz fotografiju postala vizualni simbol određenih životnih stanja i emocija. Međutim, ta su stanja i te su se emocije u jednom trenutku dogodile meni i više nije imalo smisla tražiti ih u drugima, u tuđim leđima, jer ja sam ih proživljavao. Bilo je vrlo intenzivno i naporno jer u svakom sessionu ja bih nekoliko sati proveo sjedeći na podu ili šetajući u prostoru i iznova prolazeći sve te vrlo intenzivne emocije i snimanje bi trajalo po nekoliko sati, a ja bih od toga fotografirao ne više od 30 minuta. Na kraju mislim da sam prikazao i iznio svaku emociju. Isto tako, riječ je o vrlo specifičnom prostoru, nedovršenom megalomanskom građevinskom projektu, i ta količina svjetlosti i tame uvjetovala je i moj rad. Nekako su se fotografije same posložile, čak i u trenucima kad bi mi se desila blokada i kada više ne bih znao što radim, dolazile su prirodno.

Misliš li ponekad, kada je riječ o autobiografskim umjetničkim konceptima, da kontekst nadvlada estetsku vrijednost djela?
Ovisno, i da i ne. Ako taj rad, kakav god on bio (u smislu tehničke izvedbe), ima emociju bez da posjetitelj i publika znaju upće što je bilo i kontekst nastanka tog rada, mislim da je to onda najbolje što itko može napraviti. Ako netko nakon izložbe otiđe kući i razmišlja o onom što je vidio, da ga je to na neki način dotaknulo na osobnoj razini – onda je to za mene to. S druge strane, kada znate kontekst nečega, mislim da je to totalno druga sfera fotografije i umjetnosti uopće. Svakako mislim da je bitno da autor, umjetnik nešto kaže o svom radu, pa bila to rečenica ili deset njih. Na kraju svatko će doživjeti na svoj način, s kontekstom ili bez, samo kada znamo kontekst više ulazimo u svijet autora i poistovjećujemo se s njegovim iskustvom. Kao što sam ja kroz svoju izložbu vidio da se ljudi poistovjećuju s mojim iskustvom, ali zasigurno je svatko od posjetitelja gledajući fotografije proživljavao svoj ”teret”, a ne moje osobno iskustvo.

S obzirom na hiperprodukciju i zasićenost društva fotografijom i generalnom vizualnošću, koji bi to po tebi bio moment u kojem se razlikuje fotografija koja ima svoju umjetničku težinu i fotografija koja na neki način fingira umjetničku vrijednost?
Moram priznati, teško pitanje. Mislim da je to dosta subjektivno i mogu samo reći na koji način ja to gledam. Ako meni sada netko pokaže neku fotografiju i kaže mi da je to najbolja fotografija na svijetu, a ja se te fotografije neću sjetiti za pet dana i razmisliti o tome, onda to nije to. I nije važno je li u pitanju fotografija ili bilo što drugo. Mislim da je ključ svega, ključ svake umjetnosti da se ureže u našu podsvijest, da nas potakne na razmišljanje i da ostavi neki trag na nama samima. U tom slučaju to je za mene rad koji vrijedi. I takvih radova ima, ali smo danas, zbog silne hiperprodukcije i opterećenosti tehničkim propozicijama, došli do toga da dobijemo hrpu ukalupljenih radova, tisuće istih fotografija koje mogu udovoljiti i najzahtjevnijim tehničkim kriterijima, ali ih nitko neće upamtiti. Samo ćemo skrolati i nastaviti dalje ne razmišljajući o sadržaju. Ali, nije stvar samo u radovima i autorima. I publika je, odnosno gledatelji su izgubili strpljenje i potrebu da zagrebu dublje ispod površine i stvarno pogledaju nešto. Jer gledati nipošto nije isto što i vidjeti.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More