Lea Popinjač: “Ne treba srljati, treba imati mjeru zaustavljanja”

Lea Popinjač jedna je od četvero nagrađenih umjetnika na 5. Bijenalu slikarstva (Meštrovićev paviljon, 2. 10. – 8. 12. 2019.). Bez obzira na neizbježne kritike i osvrte na realizaciju ovog i prethodnih bijenala, izloženi rad nagrađene kao i njezin (dosadašnji) stvaralački ūlog pokazuje kako je riječ o slikarici vlastitog rukopisa i zrelog likovnog izraza koja je nagradom (Umjetnik umjetniku, Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut) s pravom i napokon istaknuta.

Onaj tko je neposredno doživio rad Lee Popinjač, ili je poznaje, shvaća da s razlogom ta slikarica dosad nije izlagala često, niti je, kako nam se katkad tabloidno prezentiraju neki slikari i kipari, nekim senzacionalističkim superlativima eksponirana u javnom prostoru. Njezina povučenost povezana je s ozbiljnim shvaćanjem slikarskog poziva za koji živi. Vrlo posvećeno, dugo i pomno „gradi“ tkivo slike kojim postiže prozračnost i lakoću očitovanu u svojstvenim bojama i oblicima, prožetim blagošću, ali i muzikalnošću. Slikarstvo je za Leu Popinjač dugotrajan proces, građenje iz intuicije, preslagivanje slika na sliku kao stari palimpsesti, kao slaganje pamćenja i impresija. To su susreti s poznatim i nepoznatim u sebi, ali i mogućnost jačanja snage percepcije i imaginacije. Razgovarale smo o slikarskim procesima, eksperimentima, odnosu prema bojama, formatima i okvirima slike te prema tekstilnom području (koje je također zanima) a spomenule smo i uzore u slikarstvu kao i značenje nagrade koju je dobila.

Prije nego počnemo govoriti o slikarstvu i radovima na nedavno održanim izložbama, čini mi se znakovitim upitati kakav je bio kraj 2019. godine?

Kraj 2019. godine za mene je bio pomalo neuobičajen, moglo bi se reći da je bio obilježen ubiranjem plodova slikarskog rada tijekom cijele godine, možda i nekoliko prethodnih, kroz nove kontakte, mogućnosti suradnje i prepoznavanje mog rada u krugovima struke i izvan njih. Priznajem da me ta nova situacija pomalo zatekla, ali bih se lako mogla priviknuti. (smijeh)

Lijepo je kad dođu takva razdoblja i imati na umu da će doći u trenucima kada se ne doimlju izvjesnima. Sada smo još uvijek na početku godine, što znači biti na pravom početku u slikarskom/stvaralačkom kontekstu? Znači li biti na pravom početku ujedno i biti slobodan?

Složila bih se s time, i da je čovjek slobodan koliko može neopterećeno predrasudama gledati na mogućnosti koje mu se otvaraju u nekom radu. Često smo opterećeni nekim strahovima od neprihvaćanja, od toga da neće biti sve kako zamišljamo da bi trebalo, kako očekujemo – više nam je uključen um „koji kontrolira“, nego srce, pa nismo slobodni. Početak u svakom stvaranju kao i stvaranje u pravom smislu riječi podrazumijeva sve ono s čime čovjek u tom trenutku raspolaže, kako u unutarnjem (duhovnom) životu tako i u okolnostima u kojima živi, a svijest o slobodi je u tome jako važna, i može biti presudna.

Čak i da bi došlo do početka potreban je određeni proces.

Upravo tako.

Fotografija: Neven Vrbanić

Intrigantno je da si radove predstavljene na izložbi EDU grupe (uz Leu Popinjač grupi pripada Irena Topić i Marta Živičnjak) naziva „Tajna skrovišta“ (u Galeriji Vladimir Filakovac 14. 10. -7. 11.) radila istovremeno na 16 platana, dakle na 16 različitih slika. Ova su platna/slike nenapete, tako da su došla do izražaja neka svojstva koja nisu karakteristična za slike koje su čvrsto stegnute na svoje okvire. Koji je proces prethodio ovoj ideji?

Zapravo, dosta zaobilaznim putem sam došla do toga. Bilo je i slijepih ulica i nerealiziranih ideja koje sam postupno reducirala i tako došla do onog što mi je bitno, što sam željela izraziti. Naime, najprije sam zamislila raditi preplete.

Preplete. Kakve preplete?

To je jedno područje koje me zanima vis-à-vis Tekstilno-tehnološkog fakulteta na kojemu radim. Radi se o likovnoj temi i zadatku koji izvodim sa studentima gdje rad nastaje tako da se trake različitih materijala isprepliću na principu horizontale i vertikale imitirajući osnovu i potku u tkanju. Ponavljajući ovu temu iz godine u godinu i gledajući, za mene uvijek fascinantna rješenja studenata, poželjela sam i sama se okušati u tome i primijeniti ovu tehniku na svom radu – tako što bih dvije ili više slika povezala u jednu. Pri tome sam jednu sliku vertikalno dijelila na trake, a drugu horizontalno, i onda ih preplitala. Međutim, uočila sam da su oslikana platna koja su mi trebala poslužiti kao kolaž koji ću spajati u jednu cjelinu, sama po sebi zanimljiva i imaju neku svježu, drugačiju likovnu kvalitetu, dok sam se s kolažiranjem i preplitanjem prilično mučila i rezultat nije bio onakav kakav sam očekivala. Kako je bio dogovoren termin izložbe za šest mjeseci, a prema mojim mjerilima i načinu rada, već je kucao na vrata i „plazio mi jezik“, nije mi puno trebalo da se vratim onome što mi ide „lakše, brže i bolje“ tj. onome što intuitivno osjećam.

Upravo je ta neminovnost, na neki način uvjetovala realizaciju nesvakidašnjeg. Hoćeš li nastavljati u tom smjeru?

Za neku drugu priliku ću to sigurno nastaviti i razraditi započeto. Zanimljivo mi je u smislu postizanja specifične strukture slike na ovaj način, ali mi ne odgovara geometričnost i pravilnost. Ovo što sam sad napravila ostalo je u duhu organičke apstrakcije kao moji dosadašnji radovi i zadovoljna sam rezultatom.

Naročito time što slike nisu uokvirene?

Da, čini mi se da tako slika nije „zatvorena“ jer mi je u procesu rada ostavljala otvoren kadar, a kao konačan rezultat mislim da sam uspjela postići mekšu i otvoreniju granicu s okolinom. I tako radove učiniti komunikativnijima (prijemčljivijima) s okruženjem u kojem se nalaze.

To je također omogućilo slobodu.

I širinu i slobodu. Kao da sam slikajući tako „opuštena“ platna i sama bila opuštenija, neopterećenija, sklonija eksperimentu, a i slika je svojom drugačijom pojavnošću pozivala na i otvarala nova, dosad neiskušana rješenja.

Razmišljajući u tom smjeru, čini se da okvir može „sabiti“ i suzbiti neke dimenzije rada?

Slažem se.

Fascinantna je količina boja koje „plešu“ svojim ritmom i zrače posebnom energijom koja privlači pogled. Rekla bih da ta energija nije „zadržana“ na platnu, pa da je platno zato „teško“, nego je „rasterećena“ i „laka“. Uz to, svako je platno različito, a gotovo su neodvojivi pojedinačno od cjeline.

Da, lakoća je nešto čemu težim u slikarstvu, ali lakoća koja ne isključuje dubinu i slojevitost.

A to se očito postiže dugotrajnim radom. Doima se kao da je svako platno „svijet za sebe“, sadrži drukčiju „osobnost“, „karakter“.

Poanta jest da je svako različito, i da ima neko svoje polazište, svoju nutrinu, a opet budući da su slikani u istom periodu i postavljeni ovako zajedno, opet čine obitelj, jedan rad. Na nekim sam više radila, preciznije rečeno dio su dugotrajnog radnog procesa, a neki su pak nastajali gotovo  lakoćom. Kod poliptiha je prednost što jedna slika „rješava“ drugu, slike ne nastaju zatvaranjem jedne priče, zamisli, već obrnuto, otvaranjem i međusobnim usuglašavanjem.

Time umnožavanje nije puko (re)produciranje iste likovne misli, nego usložnjavanje i odraz slojevitosti. To ponovno ukazuje na značenje procesa – da se rad ne odnosi samo na konkretnu aktivnost, nego na proces u čovjeku kao i na mnogo toga na što se možda i ne može izravno utjecati…

Fotografija: Neven Vrbanić

Da. Definitivno si jedna osoba dok počinješ raditi, a druga kad završavaš rad. Posebno ako je riječ o većoj cjelini, poput ove. Puno se toga dogodi, promijeni. Nisam od onih slikarica ili slikara koji unaprijed odrede sve, radni proces ili kako će rad izgledati. Naime, smatram važnim prolaziti kroz pokušaje i pogreške, a samo slikarstvo vodi me kroz proces nekamo gdje ni sama ne znam gdje i do čega će me dovesti.

Fascinira i koliko u tome može biti „slojeva“!

Samo se otvaraju jedna, pa opet druga nova vrata. Sa svakim potezom, sa svakom slikom sazre nešto novo jer nastane potreba da se nešto promijeni, dogodi se da se drukčije vide tī radovi. Primjerice kod boje (ako se osvrnem na posljednji ciklus, iz Filakovca) počelo je od onih koje su bile čišće i intenzivnije, primjerice od zelene i narančaste, nastavljajući se prema zagasitim žutim i ljubičastim, da bi završni slojevi na posljednjim nedovršenim radovima bili u sepiji i indigu. Sve mi je manje boje i elemenata na slici bilo potrebno. Nastojala sam se riješiti svega suvišnoga. Dobiti površine, koje cijele, ne samo pojedini akcenti, jedinstveno i usuglašeno vibriraju finim frekvencijama suženog spektra boja, intenziteta i svjetlosti.

Manji formati se doimlju intenzivnijima, a veći koloristički lakšima.

Upravo tako, a to je diktirao format.

Kao i izgled slike i doživljaj rada.

Točno. I moj pristup slikanju. Primjerice, veliku površinu imam intuitivno potrebu što manje zasititi, dok ove male imam potrebu što intenzivnije. Ne znam zašto. Čak su iste širine, 80 cm.

Ako se prisjetimo ranijih tvojih slika, može se kazati da je ovaj vertikalni format, „tvoj“ format?

I Zlatan Vrkljan čije mišljenje i slikarstvo vrlo cijenim, radio je slične formate. Naime, ja se ne mogu „odreći“ tih formata koliko „guštam“ slikati na njima. Dugo radim na njima jer mi odgovaraju. S tim da imam još uže, 30 cm širine, koji djeluju u proporcijama gotovo poput stupova u arhitekturi. Odgovara mi vertikala, njena „protočnost“. Za razliku od kvadratnih formata, unosi mogućnost kretanja, dinamike, izrastanja.

Raditi na 16 platana istovremeno dug je proces otkrivanja slojeva koje slike mogu „pokazati“ ili „dobiti“. Čini se da proces slikanja kod tebe uključuje meditativno promišljanje. Kad je pojedina slika gotova?

Nekad stanem i ne znam što dalje, pa mi treba nekoliko dana izvan ateljea da se vratim i uočim da je slika završena. Zato smatram da ne treba „srljati“. Tu mogu istaknuti kako sam uočila da treba imati mjeru „zaustavljanja“.

Ivana Andabaka, Nikola Albaneže, Lea Popinjač i Tomislav Buntak ispred rada Lee Popinjač. Fotografija: Juraj Vuglač

Najprije si završila Tekstilno-tehnološki fakultet, a zatim slikarstvo na ALU u Zagrebu, a sada predaješ slikarske predmete na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Tvoje obrazovanje i bavljenje likovnošću, povezano je ponajprije s područjem slikarstva. Međutim, što te najviše „veže“ uz tekstil? Koje su prednosti bavljenja ovim dvama područjima?

Kod tekstila me privlači njegova materičnost i taktilnost, fascinantni uzorci i tehnike bojenja. Kad je riječ o prednostima, istaknula bih kako mi bavljenje tekstilom otvara i širi vidike u području slikarstva.

Na koji način uviđaš da se to odražava u tvom slikarstvu?

Nagađam, ali moguće da ova posljednja nenapeta platna imaju svoje ishodište u tekstilima, isto tako i težnja da što više očuvam površinu i strukturu platna koje koristim kao likovni element i usuglašavam ga s bojom i nanosima, ne samo kao podlogu.

Ranije si spominjala Zlatana Vrkljana, bila si na ALU u njegovoj klasi. Znamo da su za formalni razvoj nekog likovnog umjetnika važni uzori. Koliko su u tvom konkretnom primjeru oni (bili) presudni u pristupima slikarstvu?

Ne mogu reći da imam jasno definirane uzore u slikarstvu i smjerove koje preferiram, uzor mi je onaj slikar čiji rad izazove u meni snažnu i neodgodivu potrebu da odem u atelje i krenem slikati.

Razumljivo. Ustvari uzori mogu biti poticaji za rad, a ne nužno i za način rada. Koliko je važna podrška umjetniku okruženja u kojem živi i radi?

Podrška okruženja ne da je važna nego je nužna za opstanak ovog poziva, koliko god slikarski proces bio samodostatan i hermetičan, stavljen u društveni kontekst, on je samo jedan segment veće cjeline.

Slijedom toga, na kraju ovog razgovora vrijedit će da kažeš što ti znači nagrada na 5. Bijenalu slikarstva „Umjetnik umjetniku, Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut“? Kako to da si izložila upravo male formate? Dio kojeg i kakvog su ciklusa?

Moram priznati da je bio dobar osjećaj primiti ovu nagradu, pogotovo u kontekstu kategorije „umjetnik umjetniku“, a iščitavam je kao znak da sam na dobrom putu i kao vjetar u leđa, što nam je svima ponekad potrebno.

A male formate sam izabrala zato što su svi izložili velike! Šalim se. To su tada bili najnoviji radovi koje sam naslikala, nastali u toploj i ugodnoj, domaćoj atmosferi moje kuhinje. Čini mi se da su baš po tome i drugačiji, jer mi je privatni karakter ambijenta i povezanost s njime omogućio slobodnije uranjanje u vlastiti svijet imaginacije, što je glavna odlika ove serije radova, slikarski intimizam i intuitivnost.

Radovi Lee Popinjač, bili su i dio kustoskog koncepta izložbe Likovne korelacije Tivta i Zagreba održane u kolovozu 2018. godine u Tivtu u Boki kotorskoj (uz slike Momčila Macanovića i Pavla Pavlovića). Promatranjem i slušanjem reakcija promatrača, bili oni upućeni ili pak manje upućeni u likovnost, moglo se svjedočiti i da se njezine bespredmetne slike itekako zadržavaju u vizualnoj memoriji promatrača. Po svemu sudeći, ostat će i u svijesti povijesno-umjetničke struke.

Nevenka Šarčević

Lea Popinjač rođena je 1981. u Zagrebu. Nakon što je završila Gornjogradsku gimnaziju, godine 1999. upisuje studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, na kojem je 2003. diplomirala. Potom se zapošljava u struci do 2006. godine kada upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, studij likovne kulture. Opredijelivši se za slikarstvo, diplomirala je u klasi profesora Zlatana Vrkljana 2012. godine. Od tada radi kao profesorica likovne umjetnosti u Gornjogradskoj gimnaziji. Godine 2014. započinje suradnju s Tekstilno-tehnološkim fakultetom, gdje izvodi nastavu pri skupini kolegija iz kreiranja tekstila. Trenutno na spomenutom fakultetu radi u statusu docentice. Od 2010. je članica HDLU-a, a od 2016. godine umjetničke grupe „EDU GRUPA“ koja se bavi umjetničko-edukativnim aktivnostima. Izlaže na samostalnim i skupnim izložbama te sudjeluje na umjetničkim rezidencijama, likovnim simpozijima i kolonijama u zemlji i inozemstvu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More